U MALU JE UŠA ĐAVATisja Kljaković Braić
Gostovanje Drame Hrvatskoga narodnog kazališta Split
U hit-predstavi HNK-a Split punoj emocija i nostalgije pratimo život djevojčice (autorice Tisje Kljaković Braić) od rođenja do početka rata (vremenski period od 1980. do početka 1990.) te kroz niz zabavnih priča, s mješavinom smijeha i suza pratimo i cijelu njezinu obitelj i susjede. Njezino djetinjstvo i rana mladost slika su tipičnog dalmatinskog, mediteranskog miljea prepunog radosti, povjerenja i ljubavi.
Ona je vragolasta, inteligentna, darovita i pomalo razmažena djevojčica koja odrasta pod zaštitom bake i djeda…
Debitantska knjiga Tisje Kljaković Braić „U malu je uša đava“ ne silazi s ljestvica najčitanijih i najprodavanijih knjiga u Hrvatskoj, a budući da njezin sadržaj kroz niz duhovitih priča donosi Split osamdesetih koji još uvijek neodoljivo podsjeća na Smojin Split iz „Veloga mista“ i na Fellinijev Mediteran, put do kazališne adaptacije nametnuo se kao prirodan i očekivan.
Predstava traje dva sata, igra se bez pauze.
Prošlo je više od trinaest godina od kako sam, da ne zaboravim, napisala “U malu je uša đava”.
Moram priznat da sam je nevoljko objavila jer koga briga za moju uspomenu, a ispalo je da sam napisala uspomenu cile jedne generacije.
Zašto su ljudi tako zavolili tu moju knjigu? Pisala sam i nisan razmišljala. Samo mi se film vrtija isprid očiju.
Svak ima svoju ovakvu priču samo san ja eto stigla zapisat ..
Ta uljepšana prošlost koju zovemo sjećanje, Amarkord ..
…Pročitala sam jedan komentar o predstavi koja se stalno odgađa : “Ovo će bit ulaznica za u okvir. Pokopat će me s njom a na grobu nek mi piše – ovde leži žena koja je samo tila otić u kazalište pogledat jednu predstavu i malo se nasmijat.”
Eto to ljudima fali, fali im ono šta im je blisko, u čemu se vide, da se sjete, da izađu vanka iz teatra i da samo uzdahnu..
A meni, meni je tako teško slušat kako na pozornici izgovaraju moje ime. Da se bar zovem Ivana ili Ana pa da mogu bit bilo ko .Al ovo Tisja tako mi para uši…
Subjektivna sam, teško mi je bilo šta reć o predstavi.
Prva scena koju sam vidila prisikla me. Neno Srdelić onako pogoban sa drobon u onim sivin štofanim penzjonerskim gaćama zove moju baku Nevjenkaaaa , a Nevenka- Snježana Sinovčić Šiškov sa kuhinjskom krpon priko ramena i duvanon koji joj visi sa usne …a oživili su ih.
Nije mi lako, nikako mi nije lako gledat ..
Sa zadnje probe otišla sam oduševljena. Mario nije napravio od predstave pučku veselicu šta je mene bilo najviše straj. Zaokružena je priča o jednom vrimenu, o jednom lipom vrimenu.
Mislim da san bila ok dok se stvarala predstava, nisan se mišala – samo malo prid kraj, al pristojno – ako prođe prođe ..
Videa koja mi je Mario sla sa proba za mene su bili pravi mali dragulji. Smijali su se glumci… Pari mi se da su s guštom radili a onda mora bit dobro …
Pa ajde onda da popijem nešto za smirenje i dočekan premijeru
