Riječkim simfonijskim orkestrom na koncertu „Samo Mozart” u subotu 29. listopada u 19,30 sati ravnat će Ivan Hut, inače dirigent Dubrovačkoga simfonijskog orkestra. Na programu koncerta Mozartova su djela iz njegovih različitih razdoblja: uvertira operi „Don Giovanni”, Drugi koncert za flautu u D-duru s Lucijom Kovačević kao solisticom te Četrdeseta simfonija u g-molu.
Pročitajte intervju u kojem maestro Hut sa žarom govori o Mozartu, o svojim nadahnućima, glazbenoj umjetnosti, doživljaju dirigentskog posla i uzbudljivim bojama orkestra.
Kako vi doživljavate Mozarta i njegovu glazbu? Što ima Mozart, a što nema nitko drugi? Susretali ste se s njim i kao violist i kao dirigent.
Mozart je jedinstven. Kompozitor koji može biti lagan, šaljiv i izrazito ozbiljan i sve to s jednakom genijalnošću. Dok sam svirao, uvidio sam njegovu veličinu u pisanju za instrument koje je besprijekorno. Naime, kompozicija koju bi napisao za određeni instrument bi pomogla da instrument, bila to viola, violina ili bilo koji drugi, procvjeta. To je kao da instrument prolazi kroz „zlatno doba”. Sviraču je puno teže to postići, jer kod Mozarta se sve čuje i sve se vidi. Izrazito je transparentan i nema se gdje sakriti. Vrlo je jasan i nema puno prostora za pojedinca ili orkestar da unese nešto svojega jer bilo kakav pomak može rezultirati „romantičnim” Mozartom koji isto tako dobro zvuči, ali se izgube ta njegova lakoća i lepršavost. Genije kakvog nismo niti ćemo više doživjeti.
Kako doživljavate Riječki simfonijski orkestar? Kako je došlo do suradnje?
Maestro Egel me pozvao i ovim putem mu se od srca zahvaljujem. O Riječkom orkestru sam slušao još od malih nogu od Mo. Voltolinija koji je bio na angažmanu u Rijeci. U zadnje vrijeme sve pratim preko interneta i moram kazati kako sam jako impresioniran te se žarko veselim radu s orkestrom.
Ako se ne varam, vaša se ljubav prema dirigiranju rodila ispred pulta, s violom u ruci i pogledom prema maestru Dešpalju. Čime vas je nadahnuo?
Maestro Dešpalj je bio inspiracija kakvu svaki glazbenik može poželjeti. Jedinstven u svakom pogledu, ali najviše u umjetničkom. Izuzetan talent, umjetnička duša i čovjek. Uz malu dozu humora krenula bi iz njega velika motivacija i na taj način bi se svaki glazbenik u orkestru oslobodio i predao njegovom vodstvu. Kod njega je sve izgledalo tako lako, međutim u dirigiranju je najteže postići da sve bude lako i prirodno. On je to mogao. Kod njega bih uvijek mogao naići na savjet i to ne savjet koji bi riješio problem ili umjetničku dilemu, nego savjet koji bi me uputio na put razmišljanja kojim bi kad-tad sâm došao do odgovora. Ponekad bih mu samo trebao čuti glas preko telefona i već bih znao odgovor na pitanje. Toliko je nadahnuće on bio. Nažalost, više ga nema, ali njegov je rad itekako prisutan u svim orkestrima Republike Hrvatske i svi ga se rado sjećaju.
Što volite kod dirigiranja? Svatko razvije svoj način, pristupa jedinstveno. Kakav je vaš način funkcioniranja s orkestrima, pripreme, probe i koncert? Motivacija, emocije…
Dirigiranje je iznimno kompleksna profesija. Najviše zbog opasnosti da se dirigent bavi samo samim sobom. Da objasnim. Što više iskustva imam i što se više razvijam, dolazim do zaključka da je dirigiranje zapravo čista psihologija. Naime, dirigenti nisu napisali djelo niti ga izvode. Kada se prijeđe preko toga onda zaista ostaje sloboda za slušanje svega što se događa oko vas. Ne samo glazbe nego i riječi. Tu dolazi do pristupanja glazbenicima kao ljudima kojima treba inspiracija da taj dan daju sve od sebe i da budu slobodni. Može se reći da treba biti profesionalan, ali mi glazbenici ipak djelujemo emocijama pa mi nekako taj pridjev ne odgovara. Na kraju je najvažnije imati zadovoljan orkestar pred sobom i paziti da se izvodi što je kompozitor zamislio uz neke svoje male dodatke koji ne smetaju ili ne mijenjaju kompoziciju.
Često surađujete s orkestrima u zemlji i inozemstvu. Kada dolazite prvi put pred brojne glazbenike orkestra koje prvi put susrećete i kojim ćete ravnati, kakav je to osjećaj?
Zapravo, vjerovali ili ne, gdje god došli glazbenici su univerzalni. Najviše me veseli tišina na probi, jer to onda govori koliko vas slušaju. Uglavnom, razlike se prepoznaju u mentalitetu samog orkestra i zemlje u kojoj se nalazite. Svi orkestri jednako „grizu”, ali način kako doći do toga je drugačiji. Svakako jedina osoba koja se tu prilagođava jest sâm dirigent. Dirigent si može jako puno olakšati ako se približi orkestru tako da ga razumiju (ne samo jezik nego i način govora) i na taj način doći do željenog rezultata. Glazba je univerzalna i nema prepreka pa se odnos najbolje njeguje dok se stvara glazba. Osjećaj je predivan gdje god došli, jer osjećate novu energiju. Kod svakog orkestra najviše nauči dirigent. Energija koja se postiže za vrijeme proba već priprema dirigenta za neki novi put. Kako energetski tako i bojom samog orkestra. Konkretno meni je najdraže na prvoj probi slušati boju koja je kod svakog orkestra jedinstvena.
Maestro Hut, zašto umjetnost, zašto glazba?
Zato što dira. Dirnula me kada sam bio dijete, kao što je dirnula svih koji su se odlučili biti glazbenici. Zapravo je umjetnost oduvijek služila tome da čovjek bude olakšan, uzvišen i slobodan. Previše je materijalnog na ovom svijetu i zato umjetnost, konkretno glazba, podsjeća ljudski rod da smo više od onoga kako se možda ponekad osjećamo. Mi smo slobodna bića, željna inspiracije, željni utjehe i slobode. Glazba to pruža. Kako nama koji je izvodimo, jednako tako i publici. Glazba je tu da nam pomogne u našim dnevnim brigama, da ne zaboravimo biti sretni, mirni i imamo više empatije. U današnjem svijetu materijalizma i nažalost kritičnom nedostatku empatije, treba što više ljubavi i razumijevanja. Mi glazbenici to možemo prenijeti kroz kompozitorove note i svoje emocije. Nitko od nas ne može toliko dobro to izgovoriti koliko glazba može pokazati i pokloniti.
Što vam je bitno pružati publici?
S akademske pozicije, informaciju što ju je kompozitor htio reći. Zbog toga se trudim biti što vjerniji partituri i na taj način pokušati biti kompozitorov ambasador (ponavljam, sa svjesnošću da nisam ja to napisao). S umjetničke pozicije želja mi je najveća postići momentum gdje orkestar poklanja paletu boja koje publici pomažu zaboraviti svoje trenutne brige i zajedno s nama krenuti u neki drugi svijet. Publika je nama inspiracija, a oni primaju produkt baziran na toj inspiraciji. Kao neki začarani krug jedno ne ide bez drugoga. Siguran sam da dok sluša glazbu, ona djeluje na osobu. Liječi, smiruje – što god treba. Čovjek lakše prima glazbu nego riječ. Stoga, najviše želim da svi u gledalištu budu rasterećeni i zadovoljni nakon koncerta, uz osmijeh, i da to podijele sa svima koje sretnu na putu do kuće.
Razgovarala Andrea Labik
