„Elektra je genijalno djelo, remek-djelo. Postoje mjesta s vrlo glasnim zvukom orkestra do mjesta s vrlo nježnim pianissimom. Uvijek pokušavam služiti toj orkestraciji. Također, vrlo intenzivno radim s pjevačima i uvijek pokušavam održati tu «tanku granicu» između velikog zvuka i pravog balansa s pjevanjem. Osim toga, ne treba zaboraviti da glasovi, posebno u glavnim ulogama, trebaju biti veliki, transparentni glasovi,“ ističe grčki maestro Myron Michailidis pod čijim ravnanjem ćemo slušati i gledati obnovu Straussove opere Elektra dramaturga i redatelja Marina Blaževića u ponedjeljak 29. siječnja s početkom u 19 sati.
Cijeli razgovor pročitajte u nastavku, a Elektru, osim u ponedjeljak, imate prigodu doživjeti i u petak 9. veljače također s početkom u 19 sati. U okviru konzorcija K-HNK, “Elektra” 11. veljače gostuje u HNK-u u Zagrebu.
Kada je Richard Strauss pripremao Elektru za premijeru u Dresdenu 1909., imao je dva različita savjeta za dirigenta Ernsta von Schucha. Prvo mu je doviknuo „Glasnije, glasnije, još čujem pjevače!“, no kasnije se predomislio i rekao mu da partituru svira lakše, „kao Mendelssohnovu vilinsku glazbu“. Koji ste savjet odabrali slijediti?
Elektra je genijalno djelo, remek-djelo. Postoje mjesta s vrlo glasnim zvukom orkestra do mjesta s vrlo nježnim pianissimom. Uvijek pokušavam služiti toj orkestraciji. Također, vrlo intenzivno radim s pjevačima i uvijek pokušavam održati tu «tanku granicu» između velikog zvuka i pravog balansa s pjevanjem. Osim toga, ne treba zaboraviti da glasovi, posebno u glavnim ulogama, trebaju biti veliki, transparentni glasovi.
Elektra je napeta, bjesomučna, čak zastrašujuća opera za koju mnogi kažu da hvata najodvažnije u opusu Richarda Straussa. Kako biste opisali Straussovu orkestraciju? Kako glazba dočarava tragičnu priču “Elektre”?
Elektra je jedna od najtežih opera za dirigiranje. Ne nailazimo samo na trenutke frenetičnog orkestra, već i na višedimenzionalnost zvuka. Zvuka koji se proizvodi teškim, ponekad vrlo brzim komentarima raznih instrumenata ili skupina instrumenata. Tempo se također uvijek mijenja. Stoga dirigent mora poštovati „veliku liniju“, ali istovremeno paziti da se čuju paralelni zvukovi instrumenata u orkestru.
Poznato je da je Elektra izazovna opera za sve uključene. Koji izazovi stoje pred dirigentom i orkestrom?
Jako sam sretan što sam ponovno u Hrvatskoj i pripremam ovo djelo. Opera je vrlo zahtjevna, ali drago mi je da orkestar daje sve od sebe. Također, imamo sjajne pjevače koji su jako dobro pripremljeni. Jedan od glavnih izazova u ovoj operi je to što moram biti vrlo precizan u metričkim promjenama, a u isto vrijeme moram služiti posebnom stilskom izričaju u svakoj sceni. Na primjer, Klitemnestrina scena stilski je vrlo različita od scene Elektre i Oresta.
Kako biste opisali svoj stil vođenja i pristupa djelu?
Uvijek pokušavam vidjeti što je „iza nota“ kako je rekao Furtwängler. Dirigiranje nije samo koordiniranje. Dirigirati znači interpretirati, poštovati želje skladatelja, posebno stil svake skladbe i disati zajedno s pjevačima i s orkestrom. Mislim da spadam u dirigente kojima je stalo do finog zvuka i nisu za vizualni „show“.
Razgovarao David Čarapina
Partner mediatico / Medijski pokrovitelj
