Napustio nas je Darko Gašparović, ugledni intelektualac, doktor društveno-humanističkih znanosti, književnik, sveučilišni profesor, vrsni teatrolog i dramaturg koji je svojim djelovanjem obilježio jedno iznimno razdoblje riječkog HNK Ivana pl. Zajca. Preminuo je u prvim minutama današnjeg dana, 7. siječnja, nakon teške bolesti, u 73. godini života.
Iste godine, 1974. kada je iz rodnog Zagreba stigao u Rijeku, u kojoj je ostao do kraja života, postao je dramaturgom riječkog Kazališta i na tom mjestu ostao do 1981.godine. Od 1989. do 1992. bio je umjetničkim ravnateljem Hrvatske drame, a potom od sezone 1993/94. pa do 1998. intendantom HNK Ivana pl. Zajca.
Za riječko je kazalište dramatizirao dva romana hrvatskih autora: “Vježbanje života” Nedjeljka Fabria i “Vuci” Milutina Cihlara Nehajeva. “Vježbanje života” postalo je antologijskom predstavom Grada na Rječini, koja je ovjenčana brojnim nagradama i priznanjima. Kako je i sam kazao u razgovoru za Novim list 2015. godine, kada je postao dobitnikom Nagrade grada Rijeke za životno djelo: “Nedvojbeno moje najveće umjetničko, ali i opće-kulturno, djelo jest, kako je općepriznato, dramatizacija romana Nedjeljka Fabrija “Vježbanje života”, koja je poslije praizvedbe 28. veljače 1990. u HNK Ivana pl. Zajca izvedena 86 puta uvijek pred punim gledalištem, te postala i do danas ostala kultnom predstavom i svojevrsnim umjetničkim amblemom Rijeke.” Također su tu mnoge dramaturgije, uređivanje časopisa “Dometi” i “Književna Rijeka”, sudjelovanje na mnogim književnim i kulturnim tribinama, vođenje kazališta. Ponosan sam da sam kao intendant ostvario dosad jedino gostovanje riječkoga Kazališta na američkome kontinentu, lipnja 1997. u Caracasu, Venezuela, s dramom Darka Lukića “Plastične kamelije”. U istom je razgovoru pojasnio razloge svog trajnog ostanku u Rijeci: „Za dolazak u Rijeku i trajni ostanak “kriva” je ljubav s mojom Loredanom koju ne moram predstavljati. Dovoljno je reći: gospođa Propaganda, živa legenda riječke Talije.”
Osim riječkih kazalištaraca, prijetelja i kolega, ovog sjajnog erudita, svoga profesora pamtit će i generacije studenata riječkog Filozofskog fakulteta gdje je od 1981. pa do 2010. predavao teoriju književnosti, stilistiku te scensku umjetnosti i teatrologiju. Od 1986. do 1990. bio je i voditeljem glumačke klase u dislociranome odjeljenju Akademije dramske umjetnosti iz Zagreba u Rijeci, gdje je kroz osam semestara predavao povijest drame i kazališta.
Rođen 1944., u Zagrebu je zavšio Klasičnu gimnaziju, a diplomirao na Filozofskome fakultetu komparativnu književnost i francuski jezik s književnošću. Magistirao je na istome Fakultetu tezom Krležina rana dramatika, a doktorat stekao tezom Teorijski aspekti apsurda i anarhije u književnosti Janka Polića Kamova.
Od 1965. u brojnim je listovima i časopisima objavio petstotinjak kazališnih kritika i eseja, feljtona, polemika i kolumni.
Bio je stalni suradnik listova za kulturu Kamov, Hrvatsko slovo, Vijenac; suradnik u stručnim časopisima Kazalište i Hrvatsko glumište, a često je objavljivao u Republici, Forumu, Književnoj Republici, Riječkome teološkom časopisu, Književnoj Rijeci, Novome Kamovu, Novoj Istri. Od 2007. objavljivao tekstove duhovnoga značaja u kršćanskoj obiteljskoj reviji Kana u kolumni Promisao. Uređivao je časopise Prolog (Zagreb, glavni urednik), Bridge/Most (Zagreb), Dometi (Rijeka), Prolog/teorija/tekstovi (Zagreb, glavni urednik), Književna Rijeka (glavni urednik).
U njegovu uredničkome radu ističu se Odabrana djela Andréa Gidea i Izabrana djela Janka Polića Kamova.
Od dolaska u Rijeku 1974. godine intenzivno se bavio dramaturškim radom, surađujući s nizom istaknutih hrvatskih i inozemnih redatelja. Uz romane “Vježbanje života” i “Vuci” za riječko Kazalište, za Kazalište JAK u Malome Lošinju adaptirao je za scensko izvođenje starohrvatsku cresku “Muku”.
Dobitnik je mnogih nagrada i priznanja, kao što su Nagrada Dubravko Dujšin za kazališnu umjetnost 1993, Red Danice Hrvatske s likom Marka Marulića za osobite zasluge u kulturi 1995, Nagrada Grada Rijeke 2006, Medalja zahvalnosti Svetoga Vida Riječke Nadbiskupije 2011, Nagrada Marko Fotez za teatrologiju 2012, prva nagrada za putopis na 5. susretu hrvatskoga duhovnog stvaralaštva “Stjepan Kranjčić” u Križevcima 2013. Dobitnik je Svjetske nagrade za humanizam za 2016. godinu Ohridske humanističke akademije i dobitnik Nagrade grada Rijeke za životno djelo 2015.
Autor je deset knjiga iz područja teatrologije, teorije književnosti, dramske i putopisne književnosti. Među njima ističu se “Dramatica krležiana” koja je unijela nove poglede na cjelokupnost Krležina dramskog pisma; “Kamov”, ocijenjen je kao najbolja monografija o ukletome hrvatskom pjesniku i proto-avangardnome piscu; “Dubinski rez”cjelovit analitički uvid u hrvatsku dramatiku 20. stoljeća, “Pismoto niz vekovite” , književno-kulturološki ogledi, izašli u Skopju na makedonskome jeziku.
Posljednja njegova knjiga, književni ogledeći i ogledi “Zlatno runo”, u izdanju Hrvatskog društva književnika, iz Zagreba gdje je tiskana, stigla je u Rijeku dan uoči njegove smrti.