U drugom dijelu izvješća s Kazališnog parlamenta, razgovora s publikom održanom u HNK-u Ivana pl. Zajca 1. srpnja 2022. pročitajte razmišljanja o aktualnoj slici našeg Kazališta Svjetlane Hribar, Maše Magzan, Vojka Obersnela i Branka Mijića.
Svjetlana Hribar, novinarka, bila je spriječena doći na Kazališni parlament, ali je poslala pisani doprinos razgovoru. Hribar se referira na istupe pojedinaca u medijima, iznošenja pojedinosti oko ugovora i poslova te komentira prozivke gostujućih umjetnika:
„Kazalište nije poprište sukoba – oni su tek kulisa – to je mjesto vrhunskih doživljaja, poput koncerta nekidan koji je publiku ganuo do suza i završio ovacijama dirigentu i orkestru. Kazališni program je namijenjen građanima ovog grada i njihovim gostima. A programa bez umjetnika ne bi bilo!
A što se svađa tiče, koje su postale tema čak i onih koji ne znaju gdje je kazalište, sve svađe bi morao riješiti vlasnik, grad Rijeka, objektivnim sagledavanjem situacije i oštrim rezovima, ako treba. Jer samo vlasnik to može. Kad svađe postanu javne, ispada da je to jedino što se radi u kazalištu. A nije tako!
Više stotina ljudi u kazalištu odgovorno radi svoj posao i svakodnevno stvaraju programe, što je i suština postojanja ove ustanove.
Što se programa tiče, osobno mislim da se treba promišljati i bazirati na solistima u ansamblu, jer to je onda vrijednost i originalnost. Gosti mogu nastupati u repriznim izvedbama, da privuku ponovo publiku koja je gledala predstavu s domaćom podjelom. Obrnuto nema smisla, tada bismo mogli prijeći na „stagione“ model.“
Post-EPK-Rijeka
Na pitanje potrebe uključivanja Grada u zbivanja unutar ustanove nadovezala se predsjednica Odbora za kulturu Vijeća Grada Rijeke, Maša Magzan, koja je, zadovoljna pozivom da se s publikom razgovara o kazališnom programu, rekla:
„Važno je da razgovaramo i trudimo se učiniti Kazalište, pa i cijeli grad boljim. U Kazalište dolazim od djetinjstva, a ponosna sam što su danas moji studenti, djevojke i mladići s Akademije primijenjenih umjetnosti, članovi Ansambla. Iz političke pozicije, kao predsjednica Odbora za kulturu, moram ukazati na činjenicu da je nedovoljno artikulirana kulturna strategija post-EPK-Rijeke. S intendantom smo već razgovarali o primjerima različitih modela funkcioniranja nacionalnih kazališta u Europi, posebno Skandinaviji…. Jedna od preporuka Odbora jest model „putujućeg kazališta“, tj. manjih predstava koje su mobilne i mogle bi igrati širom Županije i regije, što bi ojačalo i turistički potencijal našeg Kazališta. Višekratno smo ukazivali na potrebu reakcije Grada na nedefinirane rokove sanacije starih dugova ustanove. U programskom dijelu mišljenja smo da postoje kvalitetne produkcije koje nisu dovoljno puta igrane. Jedan od načina da Kazalište poveća prihode bio bi upravo smanjivanje broja premijera, a povećavanje broja repriza. Pitanje međuljudskih odnosa, koje trenutno „pulsira“ u medijima, jest važno jer najveće bogatstvo svake organizacije su ljudi koji u njoj rade. Ne razumijem stav Grada koji kaže da se time neće baviti. Pitanje Kazališta je vitalno pitanje ne samo za ljude koji rade u ustanovi i za publiku, nego i za cijelu riječku kulturnu scenu. Svi znamo da je Kazalište veliki proračunski korisnik i pronalazak alternativnih načina financiranja je istovremeno otvaranje više prostora unutar proračuna za druge korisnike. Nisam baš zadovoljna reakcijama Grada kao osnivača, smatram da se pitanje Kazališta treba riješiti, ako ni zbog čega drugog, onda zbog očekivanja građana da se u gradu-prijestolnici kulture – kulturom upravlja odgovorno i održivo.“
Pozivanje na metode iz prošlog sustava
Intendantov odgovor Maši Magzan na temu međuljudskih odnosa u Kazalištu glasio je:
„Radio sam na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu skoro 20 godina te mogu reći kako su međuljudski odnosi u našem Kazalištu, u usporedbi s onima na Sveučilištu i Akademijama, prava romansa. Mislim da će i gospođa Magzan potvrditi kako odnosi ni u njenom radnom okolišu nisu idealni. Ono za što smo mi, međutim, zaduženi, nisu međuljudski odnosi nego predavanje znanja studentima, odnosno produciranje predstava za publiku. A ono što se događa u kuloarima i iza zastora neće niti jedan intendant i niti jedan rektor niti dekan uspjeti nikada popraviti.“
Publika je ovaj intendantov odgovor nagradila pljeskom, a na istu temu nadovezao se Vojko Obersnel:
„Rijeka je iznimna u Europi po tome što mi u gradu od manje od 120.000 stanovnika imamo veliko Kazalište s, ne samo Dramom, Operom i Baletom, nego i s manjinskim dramskim ansamblom, Talijanskom dramom. Ta je činjenica vrijedna divljenja, ali i košta. I ne košta malo. Najveći dio gradskog proračuna za kulturu ulaže se u Kazalište, što je i logično, odnosno logično bi bilo da se nacionalno Kazalište financira s državne razine, ali to se ne događa. Nije lako održati ovakvo Kazalište, no ja nikad nisam mogao pristati na ideju da ukidamo neki od ansambala ili radimo bilo što na štetu kvalitete programa. Kvaliteti doprinose i gostovanja umjetnika, iz Hrvatske i iz inozemstva, i Riječani na taj način prate svjetska kazališna zbivanja. Pitanje o dugu Kazališta je realno, ali taj dug ne opterećuje operativno poslovanje. On je smanjen i kroz koju godinu će se riješiti. Dug nije rezultat rada ovog intendanta.
Ono što mi je neprihvatljivo jest pozivanje da se političkom voljom rješavaju međuljudski odnosi unutar ustanove. Te su se metode koristile u onom sustavu od kojeg se sad svima povraća, meni doduše ne, jer smo tad imali i mnogo kvalitetnih programa kao što je npr. Festival operete… U Kazalištu radi više od 300 ljudi, a dvadesetak ih istupa jer su nečim nezadovoljni. Postoje međutim procedure i sudovi koji rješavaju prigovore, u slučaju da su utemeljeni.
Uloga kritičkog pisanja o Kazalištu
Glorija Fabijanić Jelović istaknula je kako Kazalište počiva na ljudima koji ovdje rade: „Zadovoljni zaposlenici proizvode jako dobar program. Sve što slušamo su kuloarske priče, a mi imamo izvrsno Kazalište s izvrsnim programom.“
Branko Mijić se referirao na riječi Svjetlane Hribar i potvrdio da se Kazalištem mora baviti i Grad, ali i građani: „Svi mi moramo brinuti o ovom Kazalištu, a to smo prestali raditi. Dugo godina sam uređivao kulturu u novinama. Naša uloga je bila pratiti i kritički pisati. Pisao je Dalibor Foretić, Boris B.Hrovat, Jasen Boko, Hrvoje Ivanković, Bojan Munjin… Svoju je kazališnu karijeru u Novom listu započeo i Marin Blažević, kritike je pisala i Nataša Govedić; o glazbi su pisale Ljerka Žic, Bosiljka Perić Kempf, Lovorka Ruck, Ramiro Palmić, o likovnoj umjetnosti Nataša Šegota Lah, Marina Baričević… Ako želimo imati kazalište, moramo imati i kritiku kazališta.
Legitimno je da danas Novi list na drugačiji način piše o Kazalištu i bavi se sasvim drugim temama vezanima uz Kazalište, no kao što Kazalište ovisi o tome tko mu je na čelu, tako i svaka novina ovisi o tome tko mu je na čelu i ta se intelektualna razina prenosi i na tekstove koji se objavljuju. Na žalost nemamo više kritičku misao i nemamo ono što je držalo i nosilo novine.
No, mislite li da je suradnja Novog lista i Kazališta nekad bila idilična, varate se… pitajte Loredanu Gašparović. Bilo je sukoba, različitih mišljenja, ali sve u cilju boljeg Kazališta.
I slažem se sa Svjetlanom Hribar, nemojmo se praviti da se ništa ne događa. Ako treba smijeniti intendanta, učinite to, ali navedite konkretne razloge i, posebno, recite tko će ga zamijeniti i dajte na uvid program. To bi bila logična procedura. Žao mi je što na ovaj razgovor nisu došli ljudi koji su do sad o ovoj temi istupali. Pozitivno je da nam nije svejedno kakvo će naše Kazalište biti u budućnosti i tko će ga voditi. Jer ovo je Kazalište odraz svih nas, pa kakvo je ono, takvi smo i mi.“
U sljedećim nastavcima pročitajte što o zbivanjima u riječkom Kazalištu misli publika, dvoje kazališnih kritičara iz Zagreba, Iva Nerina Sibila i Igor Ružić te redateljica Franka Perković.