Koreograf „Amarcorda“ Michele Pastorini prvak je riječkog Baleta, sve češće publika osim njegovih plesačkih ostvarenja, uloga slojevitih likova iznimne scenske ekspresije viđa i njegov koreografski rad u predstavama Opere i Dram(m)e, primjerice „Decameron.hr“, „Čarobna frula“, „La traviata“. Na postavljanju „Amarcorda“, filmskog hita svog sunarodnjaka Federica Fellinija, ovaj svestrani Sicilijanac surađivao je s kreativnim timom predstave kojeg čine još i argentinski kazališni redatelj i autor adaptacije Luciano Delprato, argentinska scenografkinja i kostimografkinja Belén Parra te azerbajdžanski pijanist, violinist i skladatelj Osman Eyublu. S našim smo Micheleom razgovarali o radu s glumcima i suradnji s kreativnim timom te djetinjstvu na Siciliji, pročitajte što nam je rekao.
Kako ste koreografirali Fellinijeva sjećanja na djetinjstvo?
Svi imamo sjećanja, naravno, a ipak ih samo rijetki uspiju „iščupati“ iz prošlosti. Fellini je jedan od njih. Jednostavno sam slijedio njegov primjer, kroz njegovu umjetnost i viziju učio sam o njegovoj prošlosti, njegovom životu. Dakako, pripadamo različitim kontekstima, no vrijeme i gradovi svejedno imaju mnogo toga zajedničkog.
Što ste posebno podcrtali u svom radu na ovoj predstavi?
Bilo je nemoguće da se i moje vlastito djetinjstvo ne umiješa u rad na predstavi. Ističu se trenuci radosti s prijateljima, prve šale iz seksualnog sazrijevanja, trenuci s OBITELJI, vrlo glasnom obitelji… Ja sam Sicilijanac, to vam sve govori.
Što vam je bilo najzanimljivije u procesu rada?
Svaki korak na našem putu bio je sjajno iskustvo, raditi s Lucianom Delpratom je kao da imate privatne sate umjetnosti, kazališta i sve lekcije o glumcima, metodama i strastima vezanima uz ovaj posao. Definitivno najzanimljivije bilo je raspravljati s njim, a rezultat razgovora Luciana i kreativnog tima je upravo takav „Amarcord“.
Najzanimljivije je učenje i shvaćanje koliko umjetnosti može proizaći iz pravog, poštenog razgovora između četiri luda uma.
Na što ste posebno ponosni?
Općenito sam ponosan na rezultat, riskirao sam i na kraju mi je drago, osjećao sam to ispravnim. Rekao bih da sam ponosan što sam prigrlio rizik.
Kako je bilo raditi s glumcima, surađivati s ostalima iz autorskog tima?
Za mene je rad s glumcima uvijek veliki izazov, potpuno drugačiji način rada od onog s plesačima i traži drugačiji pristup. Imao sam sreću raditi s vjerojatno najboljom glumačkom ekipom kojoj smo se mogli nadati, sve je proteklo tako prirodno i iznimno inspirativno.
Autorski tim zaista nije prestajao razgovarati o svemu što se tiče predstave i bilo je ZABAVNO.
Kakav je vaš odnos s Fellinijem?
Moj odnos s Fellinijem bio je dobar, nadam se da će ostati isti i nakon ove predstave.
Želim reći da je Fellini bio umjetnik potpuno izvan svake sheme i poštujem to, na naš način i mi smo učinili isto. Mislim da bi Fellini bio sretan kada bi mogao vidjeti ovu verziju „Amarcorda“. Kako bi rekao Luciano, dijalog s Fellinijem i drugim autorima bila je naša nit vodilja, naša pitanja i naši odgovori, naše nedoumice i trenuci spoznaja.
Kakva je atmosfera bila na vašim koreografskim probama?
Atmosfera je bila odlična bez obzira na opseg posla. Zamislite, glumci me ne bi ni pozdravili, čim bi ugledali moju odličnu asistenticu Rachelu i mene, odmah bi počeli brojati.
Spomenuli ste kako u radu na Fellinijevim sjećanjima niste mogli zaobići ni vlastito djetinjstvo. Možete li izdvojiti neku uspomenu?
Moje djetinjstvo je vrijeme kada sam postao onaj tko sam sada. Zvuči čudno, ali istina je. To je ono za čim čeznemo kroz naš rad, uvijek iznova želimo pronaći baš to. Moje djetinjstvo je sunce, usne slane nakon plivanja, moja mama, miris „šuga“ najljepših nedjeljnih jutara. Da, moje djetinjstvo je ono što sam bio tada i kako sam se osjećao, ali to je i ono za čim nastavljam tragati.
Razgovarala Andrea Labik