JUČER

Premda osnovan 1946. godine kao dio Opere Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca, djelovanje ansambla Baleta obilježeno je izvođenjem cjelovečernjih baleta. Ponajviše je to zasluga balerine Olge Orlove (Kijev 1903. – Rijeka 1991.) koja je 1949. došla u Rijeku kako bi preuzela vođenje Ansambla u pedagoškom i koreografskom pogledu. Orlova je balet učila kod Branislave Nižinske (iz slavne baletne obitelji Nižinski), a 1921. godine je došla u Zagrebu s trupom Margarete Froman unutar koje je ostvarila brojne zapažene uloge. Znanja koja je prenijela omogućila su Ansamblu da dostatno ojača kako bi 1952. godine izveo svoju prvu cjelovečernju predstavu, Bahčisarajsku fontanu Borisa Asafjeva. Orlova je postavila i Coppeliju Lea Delibesa, u istoj večeri sa Silfidama u koreografiji Ratka Andrića-Drndarevića (jednog od prvih solista Baleta Riječke opere). To inicijalno razdoblje riječkog Baleta završilo je 1954. godine uvrštavanjem djela hrvatske baletne baštine – Licitarskog srca Krešimira Baranovića u koreografiji Nevenke Perko (1907. – 1986.) u repertoar Baleta.

Poslije Olge Orlove vodstvo Riječkog baleta, od 1954. do 1963., preuzeo je slovenski baletni umjetnik Maks Kirbos (1914.-1972.), koji je nakon školovanja u Ljubljani i Parizu, od 1934. godine bio solist u Ballets Russes de Monte Carlo, londonskome Covent Gardenu, milanskoj Scali i rimskoj Operi. Nakon Drugoga svjetskog rata Kirbos i supruga (Irina Litvinova) djelovali su u Ljubljani i Mariboru, te u Novom Sadu i Rijeci. Kirbos je ostavio snažan trag koreografskim ostvarenjima postavljajući impozantan niz djela domaćih i svjetskih skladatelja. Riječkoj je publici predočio Šeherezadu Nikolaja Rimskog-Korsakova, Ljubav čarobnjaka Manuela de Falle, Peera Gynta Edvarda Griega, Don Juana Christopha Willibalda Glucka, Poslijepodne jednog fauna Clauda Debussyja, Romea i Juliju Sergeja Prokofjeva, Coppeliju Lea Delibesa, Petrušku Igora Stravinskog. Također je postavio Ohridsku legendu Stevana Hristića (u dva navrata) i Đavla u selu Frana Lhotke; te čak dvije hrvatske praizvedbe: Čudesni mandarin Bele Bartoka i Žetvu Borisa Papandopula. Kao kompleten autor, Kirbos se predstavio baletom Ikarus kojeg je ne samo koreografirao, već i uglazbio.

Pored Kirbosa, ranih šezdesetih, koreografije su zajednički postavljale Sonja Kastl i Nevenka Biđin inspirirane ponajprije suvremenom glazbom. Krenule su 1961., postavljanjem Klasične simfonije Sergeja Prokofjeva, Simfonije o mrtvom vojniku Branimira Sakača i Simfonijske poeme Georga Gershwina. Godine 1964., Simfonijskoj poemi dodale su Igre Pavla Dešpalja i Dubrovačke šeme Brune Bjelinskog. Zatim su uprizorile Sobu Georgesa Aurica i zagrebačku bijenalsku uspješnicu iz 1963. Čovjeka pred zrcalom Milka Kelemena.

Među plesačima posebno se isticala Vera Vasiljević kao vodeća solistica Riječkog baleta tijekom šezdesetih. Velik dio članova riječkog baletnog ansambla u prva dva desetljeća rada došao je iz beogradske i novosadske baletne škole, dok se je manji dio školovao se u baletnom studiju koji je djelovao pri Kazalištu. Time su ženske solističke uloge uglavnom bile pokrivene, dok su uvijek bili nužni gostujući muški solisti. Tako je, primjerice, iz Čilea u ansambl stigao plesač Carlos Araya koji je značajno pridonio ansamblu Baleta i kao česti asistent koreografa.

Sredinom šezdesetih, na čelo ansambla iz Zagreba su došli Đuro Herceg kao šef baleta i Nada Herceg kao pedagoginja. Pod njihovim je vodstvom ostvaren izniman uspjeh – premijerno je 1964. godine izveden svjetski klasik Giselle Adolpha Adama, u koreografiji Gradimira Hadži-Slavkovića (prema L. Lavrovskom). U naslovnoj ulozi Giselle zablistala je Vera Vasiljević, a njezin partner Damir Novak postao je stalni gost riječkog ansambla. Kasnije su u riječkoj Giselli gostovali i prvaci moskovskog Boljšoj teatra Raisa Stručkova i slavni Maris Liepa.

Đuro i Nada Herceg (ona kasnije kao šefica Baleta) angažirali su pored Sonje Kastl i Nevenke Biđin, domaće koreografe poput Zvonimira Reljića, Franje Horvata, Vere Kalan, Jože Komljenovića i Nade Herceg. Franjo Horvat postavio je Abraxasa Wernera Egka, a trojica hrvatskih skladatelja napisala su tri kraća baleta za riječku praizvedbu: Boris Papandopulo Doktora Atoma, Milo Cipra Ledu i Ivo Lhotka-Kalinski Legendu o pjesmi. Najveći broj predstava kratko je ostajao na repertoaru: mjesec, dva ili tri, prosječno s desetak izvedbi. Samo su se Coppelia i Giselle dulje zadržale. Coppelia je u dvije sezone izvedena 14 puta, a Giselle u tri godina 23 puta. Od modernijih koreografija iznimka je bila Simfonijska poema Georga Gershwina, koja je u četiri sezone izvedena je 35 puta (u raznim kombinacijama s drugim djelima).

Nada Herceg je 1967. godine, uz posredovanje Britanskog umjetničkog savjeta, u Rijeku pozvala engleskog koreografa Normana Dixona. Nakon što je bio učenik Marie Rambert i vodeći plesač u njezinoj kompaniji, postao je i uspješan koreograf Nacionalne opere u Walesu, te ravnatelj Gradskog baleta u Santiagu u Čileu, Urugvajskoga nacionalnog baleta u Montevideu i Baleta u St. Pöltenu u Austriji. Dixon je osnivač Portugalskog eksperimentalnog baleta u okviru Gulbenkianove zaklade u Lisabonu, a godine 1966. dobio je prvu nagradu u povijesti engleskog baleta – Nagradu Britanskog umjetničkog savjeta. Njegov prvi balet u Rijeci bila je Vragolasta djevojka Ferdinanda Hérolda 1967. godine, koja se pokazala iznimno popularnom te je 1969. godine ansamblu Baleta donijela Nagradu grada Rijeke.

Krajem listopada 1967. odigrana je Večer modernog baleta Raya Harrisona kao zadnja predstava u zgradi tadašnjeg Narodnog kazališta Ivana Zajca. Počela je obnova kazališne zgrade koja će potrajati punih dvanaest godina. Ansambli su privremeni smještaj našli u dvorani sušačkog Nebodera (današnjeg HKD-a na Sušaku). Vođenje baleta preuzeo je Joža Komljenović kao najistaknutiji riječki solist svoje generacije i razdoblja šezdesetih, a od 1977. do 1986. šef Baleta bio je i sam Dixon. Od početka sedamdesetih i obnove kazališta slijedi kvantitativno najmršavije razdoblje riječkog Baleta, s najmanje samostalnih predstava.

Najznačajniji datum u povijesti riječkog Baleta je 21. rujan 1990. kad je Balet dobio status samostalne umjetničke grane, s Petrom Pustišekom na mjestu ravnatelja. Već u prosincu 1990. godine prikazuje se Giselle koreografa Gradimira Hadži-Slavkovića, a slijede iznimno gledane i hvaljene predstave: Dvoboj R. Banfielda u koreografiji Štefana Furijana, Žar ptica I. Stravinskog u koreografiji Henrika Neubauera, Romeo i Julija S. Prokofjeva te Don Quijote K. Minkusa u koreografiji Valerija Miklina. Godinu 1995. baletni je ansambl započeo premijernom izvedbom najpopularnijeg baleta svih vremena Labuđim jezerom P. I. Čajkovskog u koreografiji hrvatske primabalerine Vesne Butorac Blaće. Slijedi Šeherezada N. R. Korsakova (1996.) u koreografiji Henrika Neubauera, te obnova Giselle (1996.). Pod ravnateljstvom Lea Stipaničića (1997.-2001.) postavljene su: Pjesma i grijeh (Mathilde K. Weilla i Sedam smrtnih grijeha B. Brechta) koreografa Milka Šparembleka, obnovljene su Dixonove Vragolasta djevojka (1999.) i Coppelia (2000.) a premijerno su postavljena njegova La Sylphide (2000.) i Četiri godišnja doba, te Bizetova Carmen (2001.) u koreografiji tadašnjeg balet majstora Vasilea Solomona.

Godine 2002. baletni je ansambl izveo hrvatsku praizvedbu Esmeralde C. Pugnija, u režiji i koreografiji tadašnjeg ravnatelja Slavka Pervana (2001.-2003.). Od 1. veljače 2003. do 30. listopada 2003. ravnatelj Baleta HNK Ivan pl.Zajc bio je rumunjski pedagog i baletni majstor Vasile Solomon nakon kojega je na čelo riječkog Baleta došao koreograf i plesač Staša Zurovac (2003.-2012.). Pod njegovim ravnateljstvom Balet je učinio svojevrstan zaokret prema suvremenim autorskim projektima, prepoznatljivim po kvaliteti i originalnosti s tendencijom praćenja suvremenih svjetskih trendova. U tom su razdoblju nastale iznimne predstave: Volite li Brahmsa? (2004.), Marquezomanija (2005.) , Cirkus primitif balet (2006.) i Pjesma nad pjesmama (2008.) sve u koreografijama Staše Zurovca; Ljubav i samoća (2005.) u koreografiji Gagika Ismailiana, Tango (2006.) u koreografiji Edwarda Cluga, Tri pjesme (2007.) u koreografiji Mattea Levaggija čijom je praizvedbom otvoren 24. Muzički biennale Zagreb, te Proces (2009.) u koreografiji i režiji Staše Zurovca a čijom je praizvedbom zatvoren 25. Muzički biennale Zagreb. Osim tih naslova izvedeni su i Epitaf za Frederica (2008.) u koreografiji Milka Šparembleka, Penelopa (2008. u okviru festivala “Riječke ljetne noći”) u koreografiji Luisa Souse, Prokofjevi Romeo i Julija (2007.) u koreografiji Staše Zurovca, Bartokov Čudesni mandarin (2008.) u koreografiji Milka Šparembleka, Ščedrinova Ana Karenjina (2008.) u koreografiji Dinka Bogdanića, Ogledalo duše (2010.) koreografa Patricka Delcroixa; Daphnis i Chloe (2010.) i glazbeno djelo Marjana Nećaka “Diskretan šarm buržoazije” (2011.) oba u koreografiji Staše Zurovca, La Valse ( 2011.) francuskog koreografa Etiennea Freya te Carmina Burana portugalskog koreografa Huga Viere (2011.).

Od rujna 2012. do svibnja 2015. godine, dužnost ravnatelja riječkog Baleta obnašao je Ronald Savković. Savković je repertoar Baleta HNK Ivan pl. Zajc nadopunio neoklasičnim vokabularom bez odustajanja od njegovanja suvremenog plesnog izraza. Godine 2013. Ronald Savković je privukao novu publiku svojim uratkom “Shut up and dance” u kojem se stapaju baletni pokret u špicama i elektronska glazba. Godinu je završio riječkom praizvedbom Orašara kao najslavnijeg božićnog baleta u povijesti, u vlastitoj koreografiji. 2014. Balet je izveo Savkovićevu verziju Carmen; dok se je iste godine Hugo Viera u svojoj koreografiji The Mozart effect fokusirao na sklad Mozartove glazbe i modernijeg baletnog pokreta. Za vrijeme njegovog mandata, za riječki su balet koreografiraju i domaći koreografi Leo Mujić i Maša Kolar koji su osmislili autorski projekt Pour hommes et femmes (2014.).

Leo Mujić nastavio je suradnju s baletom HNK Ivan pl. Zajc kroz njegovu visokoestetiziranu Šeherezadu (2015.) i San Ivanjske noći (2016.) pod umjetničkim vodstvom plesača, balet majstora i koreografa Balázsa Baranyaia. Baranyai je na toj funkciji ostao do kraja 2016. godine pokazujući publici nesvakidašnju raznolikost u žanrovima i stilskim pravcima. Za ansambl je kreirao suvremeno-baletnu predstavu Sex (2015.), te neoklasičnu Dogmu (2016.) koja se je izvodila u istoj večeri sa Šah-matom koreografa Raze Hammadija. Sezonu 2016/17 finalizirala je producentica Baleta Kristina Kaplan Rukavina koji je, nakon dužeg perioda, opet uz pratnju orkestra riječke Opere uprizorio Labuđe jezero (2017.), no ovaj put u osuvremenjenoj koreografji i režiji Staše Zurovca.

DANAS

Osuvremenjena verzija Labuđeg jezera (2017.) naznačila je povratak potrazi za novitetima u plesnoj umjetnosti i plesnoj dramaturgiji s naglaskom na dinamično, fizičko čak i akrobatsko, te neočekivano. Pod ravnateljstvom Maše Kolar od rujna 2017. godine, Balet ostvaruje značajnu raznolikost u radu i izvrsnost umjetničkih projekata koji su promovirani i oblikovani u sklopu branda “Balet s karakterom”.

Važan čimbenik u kreiranju tog branda su suradnje s novim valom međunarodno priznatih i autorski upečatljivih koreografa zahvaljujući čemu su nastale predstave: Macbeth (2017.) koreografkinje Maše Kolar, Ivica i Marica (2018.) američke koreografkinje Gine Patterson; Rossini cards (2018.) Maura Bigonzettija. U sezoni 2018./.19 „Balet s karakterom“ nadograđivao se je kroz 4 bolera (2018.) kao mjesto susreta četiri različita koreografa: Andonisa Foniadakisa, Kristiana Levera, Shote Inoue i Maše Kolar, te njihovih fleksibilnih i inovativnih interpretacija glazbene forme bolera. Uslijedili su Serenada i Allegro (2018.) koreografa Igora Kirova i Maše Kolar, Heroj je umoran Giuseppea Spote kojim je zatvoren 30. Muzički biennale Zagreb, Apollo i Pulcinella u koreografijama Giovannija di Palme i Martina Chaixa, Orašar koreografa Maura de Candije, Čipka koreografkinje Maše Kolar. Ljeto ansambla Baleta 2020. godine obilježila je iznimno uspješna i upečatljiva Plamteća voda koreografa Andonisa Foniadakisa, kao jedini balet u sklopu projekta Rijeka 2020. Europska prijestolnica kulture. U 2021. izveden je novi cjelovečernji balet Odiseja u koreografiji Waltera Matteinija i Ine Broeckx.

Iako brojčano malen, riječki Balet već više od pola stoljeća postiže uistinu značajne umjetničke rezultate. Ostvarene su tri koprodukcije s Muzičkim biennalom Zagreb, Baletom HNK u Splitu i s Istarskim narodnim kazalištem u Puli (INK-Gradsko kazalište Pula) i 15 gostovanja. Naše baletne produkcije gostovale su na Šibenskom plesnom festivalu (2018., 2019. i 2020. godine), na Festivalu igre u Beogradu i Novom Sadu (2020. godine), Festivalu Junij u Ljubljani (2018. godine), na 64. Splitskom ljetu (2018. godine), na festivalu “Dani Mije Čorak Slavenske” u Slavonskom Brodu ( 2018., 2019. i 2020. godine), na Festivalu mediternaskog teatra Purgatorije u Tivtu (2019. godine), u Regensburgu (2020. godine) i u Theater Altenburg u Geri (2020. godine), u Istarskom narodnom kazalištu u Puli (2019. i 2020. godine), u Đakovu (2020. godine) i na Festivalu Borštnikovo srečanje u Mariboru (2020. godine). Četiri baletne produkcije izvedene su uz živo muziciranje orkestra riječke Opere i gostujućih pijanista. U pokušaju da uvijek iznova potvrdi važnost raznolikog umjetničkog rada i novih poetika te plesnih žanrova, riječki je Balet unutar svojih mogućnosti izveo pet neoklasičnih naslova i tri kostimsko-scenografski bogato opremljenjih predstava, te se profilirao u moćan „Balet s karakterom”.

Rezultati ostaju utisnuti u kolektivnu svijest ansambla i nastavljaju ga oblikovati kroz predano, samokritično i iskreno preispitvanje vlastitih vrijednosti, značenja i svoje pozicije u lokalnoj ali i globalnoj sceni plesne umjetnosti i plesnog umijeća.

SUTRA

Riječki balet nastoji djelovati kao budućnosti okrenuta kompanija, koja kreativno odgovara na novonastale izazove. Stoga angažira svestrane plesače koji će se umjetnički razvijati kroz rad s koreografima poput Andonisa Foniadakisa, Giuseppe Spote, Douglasa Leeja, Maura Bigonzettija i Giovannija di Palme. Protekle dvije godine značajno se povećao broj izvedbi na gostovanjima, kroz nastojanje da se ansambl rebrendira u kompaniju s jednakim brojem izvedbi na matičnoj sceni, kao i van nje. Pri tome su vještine potrebne za brzu prilagodbu određenog plesnog komada specifičnostima nove scene od iznimne vrijednosti i važnosti mladim plesačima. Uz to, godišnji Koreo-Lab projekt potiče ih na promišljanje vlastitih koreografskih ideja, te stjecanje iskustva u građenju strukture koreografije u praksi. Jedna od najvećih prednosti rada u riječkom ansamblu jest to što je svaki plesač tretiran kao solist. Nude se isključivo solistički ugovori kako bi se dokinula svaka zapreka da doslovno svaka plesačica i plesač odigra glavnu ulogu u bilo kojem trenutku. Biti zaposlen kao solist utjecajna je stavka pri eventualnom apliciranju za solističke pozicije u plesnim kompanijama širom svijeta.

Napori u stvaranju umjetnički poticajnog i tehnički izazovnog okruženja za plesače, proizlaze iz stava da jedino homogena plesna zajednica (iako sačinjena od solističkog korpusa), može ponuditi kvalitetu kojom se može nadići nestabilnost na tržištu rada. Takva transformacija tzv. ‘ansambla’ u ansambl solista reflektira novitete u standardima europskih plesnih kompanija. Interakcija između kompanija (njihovih uprava i djelatnika) i svakog plesača pojedinačno, a koja se neprekidno odvija na globalnoj razini, uči nas važnosti interkulturalnih kompetencija i osjetljivosti za njih. One nas pak potiču da umanjujemo etnocentričnosti, predrasude, sklonost stereotipiziranju, nejednakostima i diskriminaciji u društvu upravo kroz predstave u koje je inkorporirano ono najbolje od svake naše plesačice i plesača, kao i ono najbolje iz njihovih nasljeđa kojim je protkana svaka i svaki od njih.