U petak 8. travnja u 19:30 sati na repertoaru je reprizna izvedba “Rigoletta” Giuseppea Verdija, opere u tri čina, u režiji Laryja Zappie. Verdijevim “Rigolettom”, nastalim prema drami Victora Hugoa (Le roi s’amuse / Kralj se zabavlja) i libretu Francesca Marie Piave, dirigirat će maestro Matija Fortuna koji je na dosadašnjim projektima Opere HNK Ivana pl. Zajca bio asistent dirigentima Villeu Matvejeffu i Tiboru Bogányiju, a dirigirao je Novogodišnjim koncertom 5 do 12 na Silvestrovo kada je oduševio i djecu i odrasle. Diplomirao je Orkestralno dirigiranje u klasi profesora Vjekoslava Šuteja i Uroša Lajovica na Muzičkoj akademiji Sveučilišta u Zagrebu, a poslijediplomski studij dirigiranja završio je na Akademiji za glazbu i primjenjenu umjetnost u Beču. Još za vrijeme studija radio je s velikim svjetskim dirigentima, uz orkestre i zborove kao što su: Filharmonija mladih Brandenburg, bečki Filharmonijski zbor, Simfonijski orkestar i Zbor HRT-a, Moskovski filharmonijski orkestar, i dr.
U ulozi Vojvode od Mantove je gost operne sezone, slovenski tenor Aljaž Farasin koji je tu ulogu pjevao preko trideset puta u Slovenskom narodnom gledališču u Ljubljani. Robert Kolar u ulozi je Rigoletta, a glavnu žensku ulogu njegove kćeri Gilde pjeva Vanja Zelčić. Uz orkestar i zbor Opere te ansambl Baleta HNK Ivana pl. Zajca i u ostalim ulogama premijerna je podjela – Sparafucile je Slavko Sekulić, Maddalena je Ivana Srbljan, Giovanna je Anđela Nujić, grof Monterone je Dario Bercich, Marullo je Saša Matovina, Borsa je Sergei Kiselev, grof Ceprano je Bojan Fuštar, grofica Ceprano je Olga Kaminska, paž je Ivan Kruljac.
Predstava traje dva sata i četvrdeset i pet minuta i izvodi se s dvije pauze.
Iz medija
“U srži opere je priča o ocu. Nesretnom, hendikepiranom ocu koji nasiljem odgovara na nasilje (zvuči li nam poznato?) i tim izborom unaprijed gubi bitku za bilo kakvu pravdu. Prezren, ponižen, odbačen, ostaje bez svoje jedine dragocjenosti, bez kćeri. Ostaje sam. Izgubljen. Poništen… Kakva priča! Kakva tragedija! Koja melodrama! Nju treba scenski ispričati. Njoj treba dati treću dimenziju. To redatelj ne smije smetnuti s uma! Priču! Naravno, ona mora biti razumljiva današnjoj publici i mora je angažirati barem približno onako kako je to učinio izvornik prije 155 godina. A to je, smatram, neusporedivo teže učiniti s kostimima iz 16. stoljeća i nekim gotovo romantičnim uprizorenjem. Takva nas se uprizorenja danas uglavnom ne tiču. Ostavljaju nas hladnima. Ravnodušnima. Ostavljaju samo glazbu, ali ne i predstavu. Percipiramo intelektom, a ne instinktom. Iz tih razloga našeg »Rigoletta« premještam u današnje vrijeme. U kontekst u kojem je Verdijev/Hugov siže moguć. I u kojemu ne samo da se svi odnosi među licima mogu zadržati, već se njime mogu i pojačati, mogu se puno jače profilirati, mogu se dovesti do svojih krajnjih granica.
Pred nama je jedan alternativni, marginalni svijet, točnije polusvijet. Siromašan, izoliran i toliko ruban da umjesto uvriježenih regula društva, on ima svoja pravila ponašanja. Naši protagonisti izgledaju kao nomadi jer nemaju sredstava (a vjerojatno ni vremena) da puste korijene, da nešto sazidaju. Zato su u kamp kućicama. Zato kradu i prodaju ili preprodaju. Zato trguju. Svime i svačime. Pa čak i ljudima. I nije presudno odakle su. Mogu biti irski nomadi, mogu biti iz nekog mongolskog plemena, mogu biti Berberi. Važno je samo da su u mraku, da su na periferiji. Figurativno i doslovno.”
Iz intervjua s redateljem Laryjem Zappiom; Svjetlana Hribar, Novi list
“Vokalna izvedba je bila besprijekorna, kretanje po sceni i kostimografija koja je bila pravo osvježenje jer je lišena povratka u srednjovjekovno razdoblje te time publici još više osuvremenila radnju djela koje je sa svojim propitivanjima aktualno i danas, dvaipol satnu opernu poslasticu učinila je pravim užitkom.”
Excellence-point.com
Dojmovi publike
“Bilo je šokantno, ali izvanredno 🙂 Aljaž je briljirao, glasovno, scenski, glumački…”
Irena Margan
“Izvedba je ponudila osnovu za ovo čitanje Verdijeva “Rigoletta”. Na glazbenoj, literarnoj i scenskoj razini. Tehnika svilenog glasa Gildine izvedbe u zamjenu za masne belkantističke interpretacije, multisenzorna iskustva prostora kroz zvuke i mirise, semantička potkopavanja arije “La Donna e mobile” gdje iz senzualne igre dvoje muškaraca u „varljivo“ se polje značenja umjesto žene prebacuje ljubav… gdje grof od Mantove ne izlazi iz dubine svog mračnog podzemlja, gdje Rigoletto bogalj na nogu, dal’ od rođenja dal’ od nedavnog nekog rata, u džemperu nevine boje snijega čekajući pravdu izgori u prokletstvu svijeta. Svi oni su ovdje-i-sada ne priječeći nama da budemo ondje-i-tada. U igri upisivanja novih značenja sadašnjosti koja zahtjevaju vrijeme procesuiranja, svako jer nesnalaženje dal’ izviđača dal’ publike razumljivo, ujedno, zanimljivo kao pokazatelj recepcije…..
Izvedba se bavi djelom, ne tradicijom. Kritički komunicira pomažući prevladavanje mita o operi. Mitologizirane slike prošlosti ne mogu opominjati sadašnjost. Emocije koje se tijekom izvedbe oslobodiše, ovu tezu i potvrdiše.”
Diana Grgurić
“Na prvu sam bio začuđen, ali jako me zaintrigirao koncept, baš djeluje kao živopisni Geto. Sviđa mi se jer Zappia radi slojevito i razrađuje detalje.”
Antun Jugo