Tko je hrvatski Mozart? Tko je naš najplodniji skladatelj nakon Ivana Zajca?
Prošlo je gotovo 26 godina od kada je u Zagrebu umro jedan od najznačajnijih hrvatskih glazbenika koji je obilježio hrvatsku glazbu 20. stoljeća – Boris Papandopulo. A točno 111 godina od njegova rođenja, 25. veljače, u riječkom će Kazalištu u 18 sati orkestar Opere pod ravnanjem maestra Villea Matvejeffa izvesti njegov Koncert za violinu i orkestar, a dan ranije, 24. veljače u 20 sati, i Treći koncert za klavir i orkestar.
Boris Papandopulo jedna od najistaknutijih i najosebujnijih ličnosti hrvatskoga glazbenog života, skladatelj, dirigent, pijanist, čvrstim je sponama vezan upravo uz Rijeku. Bio je direktor riječke Opere u razdoblju od 1946. do 1948. prvi put i tada je ravnao izvedbama 16 glazbeno-scenskih djela te 22 koncerta, a od 1953. do 1959. drugi put, kada je ravnao izvedbama 25 glazbeno-senskih djela i 19 koncerata. Ravnao je prvom predstavom Opere i baleta novoosnovanog Narodnog kazališta u Rijeci, Zajčevom operom „Nikola Šubić Zrinjski“, 2. studenog 1946. godine. U riječkom je kazalištu praizvedena njegova opera „Rona“ te balet „Dr. Atom“. Za svečano otvaranje obnovljene zgrade Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca skladao je 1981. godine kantatu „Mantinjada” čijom izvedbom je sam ravnao.
U glazbenoj kritici u Riječkom listu iz 1953. jasno je ocrtano koliko su Papandopula obožavali i u riječkoj Operi i kritika i sugrađani „Koliko sam koncert toliko i pojava simpatičnog maestra Papandopula za riječkim pultom značajni su umjetnički događaji i istinski dobitak za naš muzički život. Na ovom koncertu Papandopulo je izveo program u kojem je dao prednost domaćoj i modernoj simfonijskoj muzici; to treba s pohvalom naglasiti. Kao dirigent Papandopulo oduševljava svojim karakterističnim odnosom prema muzici koju izvodi. Njegova je interpretacija prožeta neodoljivom radošću muziciranja, kojemu se Papandopulo prepušta svim svojim vedrim temperamentom, uživajući poput nasmijanog djeteta nad svakom lijepo frazom i u nemirnom pulsiranju ritmova. Čini se da on ništa ne traži od orkestra, a orkestar mu daje sve što može predavajući se zajedno s njime iskrenom zanosu, dostižući finoću lirike i snagu dramatskih gradacija.” Pod njegovim je ravnateljskim vodstvom riječka Opera procvala, pridonio je i cjelokupnom, a posebno kulturnom, životu grada razvijajući operni i koncertni repertoar, skladajući i nastupajući kao dirigent i pijanist, ali i kao profesor i predavač. Taj je velikan hrvatske glazbe umjetnički zadužio Grad i Operu zbog čega je još značajnije što se na prvom međunarodnom CD-u riječke Opere nalaze djela upravo Borisa Papandopula.
Njegovi Treći klavirski koncert i Koncert za violinu, snimljeni na CD-u orkestra riječke Opere, predstavljaju vrhunce njegove simfonijske glazbe. Koncert za violinu i orkestar koji se smatra jednim od najvrjednijih djela hrvatske glazbe 20. stoljeća, u Rijeci je prvi put izveden 1969. pod ravnanjem maestra Papandopula i u interpretaciji violinista Josipa Klime, upravo uz orkestar riječke Opere.
„Treći klavirski koncert poseban je po tome što pokazuje svu raskoš Papandopulova receptivnog glazbenog talenta…“, kako piše muzikolog Davor Merkaš i dodaje: „Čitav Koncert u nizu svojih detalja predstavlja Papandopula ne samo kao beskrajno duhovitog i inventivnog skladatelja, majstora svog zanata, nego i kao umjetnika gotovo vizionarskog „postmodernističkog“ pogleda i eklektika upravo genijalnih kvaliteta.“
O Violinskom koncertu Merkaš je pak zapisao: „Meditativnost, elegičnost i uzvišena ljepota stavka u fokusu kojeg je solistička dionica predivne emotivno naglašene melodijske linije oblikovane istinskim nadahnućem i dubokim poniranjem u glazbene misli, nesumnjivo ga svrstava u nekolicinu najupečatljivijih mjesta hrvatske glazbe prve polovice 20. stoljeća.“
Skladatelj i dirigent Papandopulo, za vrijeme rada i života u Rijeci, kao i kasnije, često je bio intervjuiran, izdvajamo pojedine ulomke:
Novine mladih, 1955.
„Imam namjeru i želja mi je da radim i na nekim drugim djelima, no silno sam zaokupljen radom u operi. Ne bih mogao reći, da sam kompozitorski rad zapustio, nego jednostavno ne dospijem. (…) Ja obožavam more i volim tamo živjeti, a osim toga i zdravstveno mi prija. Cijelog sam života sanjao da živim na moru, a sada mi je to i uspjelo…”
Novi list, 1965.
„Veliki grčki filozof Platon u svomu djelu „Država” rekao je: Što je u državi bolja muzika, bolja će biti i država! Stoga je u staroj grčkoj državi omladina obavezno morala učiti muziku jer u njenom svakodnevnom životu zaista nije bilo ni jednog važnog i značajnijeg događaja koji ne bi bio popraćen muzikom. Pored gimnastike stari su Grci njegovali muziku u najvećoj mjeri, jer su je prosuđivali s etičkog aspekta. U odgajanju omladine oni su muzici namijenili bili naročitu funkciju koja je široko obuhvaćala socijalno i političko područje, jer su vjerovali da u muzici leži sugestivna moć, koja u čovjeku s jedne strane može da razvija odlučnost, muževnost, hrabrost i radinost – ali ga s druge strane opet može nagnati i na lijenost, mekoputnost i mlitavost. Prema tome, oni su dakle već dobro znali razlikovati dobru i lošu muziku. (…)”
Borba, 1971.
„Ukratko: sama muzička diploma za jednog „nastajućeg” dirigenta ne znači zapravo ništa, potrebno je i te kakvo „šegrtovanje” kroz niz godina da se stekne dirigentska praksa i rutina i ono veliko i nužno iskustvo koje treba da posjeduje svaki operni i simfonijski dirigent. I ja sam prošao to „šegrtovanje” kroz dugi niz godina u Zagrebačkoj operi i bio sam presretan kad su mi prvi povjerili da dirigiram u Malom kazalištu u Frankopanskoj ulici „Zemlju smiješka”! Baš s operetom stječe se najveće dirigentsko iskustvo. Prije toga bio sam sve u teatru: korepetitor, zborovođa, vođa scenske muzike, udarao sam zvona i veliki bubanj (grmljavina!) iza kulisa, svirao orgulje, sudjelovao u orkestru kao klavirist i kod udaraljki itd. itd. Zaista samo tome imam danas da zahvalim svoju veliku dirigentsku praksu i rutinu.”
„Mislim, da se sadašnja hrvatska muzika nalazi u nekom „previranju”. Čini mi se da se malo previše „naklonila” prema Zapadu i da mnogi jugoslavenski kompozitori previše napadno „imitiraju” razne smjerove i „šablone” tzv. Evropske „avangarde” da bi i oni išli „ukorak s vremenom”… Time na žalost gube svoju inidividualnost i naša muzika zadnjih godina sve više gubi svoju izvjesnu „originalnost”, da ne kažem: više ili manje uspjela „kopija” svega onoga zaista „nemogućeg” što se danas događa u zapadnoevropskoj muzici. Previše se „eksperimentira”, previše se pod svaku silu nastoji biti „originalan” i na liniji kozmopolitskog „avangardizma”, koji nas sve više udaljuje od „mirisa naše zemlje”.
„Ja sam oduvijek bio neki „nemirni” duh, koji voli promjene ambijenta i putovanja. Mislim da je to zaista neka rekereacija i stimulans za uvijek nova stvaralačka nastojanja. Odrastao sam u Zagrebu i tamo započeo svoju umjetničku karijeru. Već 1935. otišao sam na tri godine u Split. Vratio se ponovo u Zagreb. Nakon Oslobođenja otišao u Rijeku, gdje sam osnovao stalnu Riječku operu. Bio sam tamo direktor opere više od 10 godina, s intervalima trogodišnjeg boravka u Sarajevu i Zagrebu. Zatim ponovo Rijeka i napokon eto Split. U međuvremenu stalna putovanja u Italiju i SR i DR Njemačku. Tek nedavno sam se vratio s dvomjesečnog boravka u Kairu kao šef-dirigent tamošnjeg državnog simfonijskog orkestra (bio sam tamo već 5 puta). Nakon Ljetnih igara u Splitu (u septembru) vraćam se opet na tri mjeseca u Kairo. Iza toga, u decembru, opet natrag u Split, na divno naše Jadransko more, koje toliko volim, da sam se momentalno i preselio ovamo u Kaštel-Lukšić, gdje nalazim dovoljno mira za stvaralački rad i inspiraciju.”
Uz Papandopula je na programu koncerata ovoga petka i subote, kod riječke publike iznimno omiljen skladatelj, Dmitrij Šostakovič i to njegova najpopularnija simfonija, Peta simfonija u d-molu. O njoj je autor zapisao: „Inspiracija za moju simfoniju je postanak, realizacija ljudske osobnosti. U središte djela, lirskog od vrha do dna, stavio sam čovjeka sa svim njegovim osjećajima i tragedijama; Finale rastvara impulse prvog stavka i njihovu tragičnu napetost u optimizam i radost življenja.“
Izvedbu Šostakovičeve 11. simfonije, za koju se tražila ulaznica više, riječka je publika ocijenila i nagradila kao najbolju prošle sezone. A ovom prigodom, Petu će simfoniju moći čuti čak dvije večeri za redom. Spojit će se tako u jednoj večeri djela dvojice skladatelja 20. stoljeća rođenih iste godine, 1906.
Promocija prvog međunarodnog CD-a riječkog opernog orkestra “Boris Papandopulo: Koncert za klavir i orkestar br.3, Koncert za violinu i orkestar” bit će upriličena u petak, 24. veljače u kazališnom foyeru u 18.30 sati. Uz intendanta Marina Blaževića, ravnatelja Opere Petra Kovačića, maestra Villea Matvejeffa te soliste Olivera Triendla i Dana Zhua, diskografsko će izdanje predstaviti ugledna hrvatska muzikologinja, glazbena kritičarka i publicistkinja Bosiljka Perić Kempf. Ulaz na promociju je slobodan.
Partner projekta:
