Treća sjednica Kazališnog sabora sazvana je izvanredno, a raspravljalo se na temu Nacionalno – Narodno – Regionalno – Gradsko – Međunarodno / Hrvatsko – Primorsko-goransko – Riječko – Europsko Kazalište. Dramaturginja riječkog Kazališta Nataša Antulov moderirala je razgovor odnosno sjednicu, a članice radne skupine, Andrea Mešanović, Manon Giron, Vesna Valenčić i Sanja Novak, pripremile su kratak uvod u temu. Bavile su se statusom nacionalnih kazališta od 18. stoljeća do danas, primjerima reorganizacije nacionalnih kazališta u Europi. Sjednici je prisustvovao i viši stručni savjetnik službe za dramske umjetnosti i audio-vizualne djelatnosti Ministarstva kulture RH, Ivan Študir. Radna skupina postavila je pitanje kriterija za dobivanje nacionalnog statusa kao i treba li jednoj državi uopće više od jednog nacionalnog kazališta (prisjetivši se ministra Pavletića), je li najvažnija kvaliteta i raznolikost programa ili da se ono nalazi u glavnom gradu, itd. Ivan Študir pojasnio je kako su uvjeti za dobivanje nacionalnog statusa kazališta postojanje baleta, opere i drame, iako se ni drugim kazalištima ne brani nazivati se tako. Razlika je u financiranju programa o kojem odlučuje Kulturno vijeće Ministarstva i predlaže ministru/ici koji/a onda ima posljednju riječ. „Talijanska drama ogroman je dobitak i za Hrvatsku i za regiju”, rekao je Študir.
Jedna je zastupnica zatim naglasila kako je zamjetan rast riječke Opere i da bi već zbog takve kvalitete opernog programa usporedivog s bečkim, na čije izvedbe stiže i publika iz Italije, Njemačke, Austrije, upravo riječko trebalo biti i ostati nacionalno. Na to je replicirao v.d. intendanta Marin Blažević riječima kako je „u umjetničkom smislu, drama daleko progresivnija od svih drugih grana. Niti jedan ansambl ne gostuje u Europi i regiji kao Hrvatska drama. Ravnateljica Jelena Kovačić i ja tražimo ključ kako revidirati program i producirati predstave za širu publiku, zadržavajući dosadašnju angažiranost i odgovornost, a isključujući da one postanu samo zabavne.” Rekao je i kako je nacionalno i državno kazalište zapravo samo ono u Zagrebu dok su ostala narodna. Raspravu je izazvala i činjenica koju je spomenuo Študir – festival Splitsko ljeto, iako je odustalo od statusa festivala od nacionalnog značaja, dobilo je dva milijuna kuna, dok su Riječke ljetne noći dobile pedest tisuća kuna. Za repliku se javila Helena Semion Tatić, ravnateljica direkcije programa Odjela za kulturu Grada Rijeke kazavši kako Grad sufinancira HNK Ivana pl. Zajca sa 71 posto, a da je iznos kojeg Ministarstvo izdvaja za Riječke ljetne noći sramotan i uvrjedljiv. „Rijeka mora! Rijeka ne želi dopustiti da se takav festival ne održi!”, kazala je, naglašavajući i važnost jedinstvene riječke Talijanske drame i njenih 70 godina postojanja. Marin Blažević nadovezao se kako je upravo koncept rada Talijanske drame, prema kojem nakon premijere u matičnoj kući, gostuje po Istri, otocima, Slovenskom primorju i Italiji, izrazito zanimljiv koncept kojeg bi volio primijeniti i na ostale grane. Za riječ se javila prorektorica Sveučilišta u Rijeci i predsjednica Kazališnog vijeća Snježana Prijić-Samaržija osvrćući se na situaciju s bivšim ministrom Hasanbegovićem: „Ako Rijeka toliko ulaže, zašto bi strepila? Zašto, nakon što Grad potvrdi intendata, mora razmišljati hoće li ga i ministar potvrditi? Nije li ogroman nesrazmjer onoga koliko Ministarstvo ulaže s jedne, i koliko si prava u kontroli i nadzoru daje s druge strane?” Ivan Študir odgovorio je kako Ministarstvo provodi nadzor samo nad zakonskim aktima te kako s novom ministricom, vjeruje, neće biti takvih situacija. Podsjetio je i na obećanje Ministarstva kulture kako će se već u siječnju znati iznosi kojima kazališta raspolažu. Marin Blažević rekao je kako se programi prijavljuju za kalendarske godine, a kazališta funkcioniraju po sezonama te bi značajno olakšalo kada bi određena sredstva zaista bila zagarantirana, za što vjeruje da će u buduće i biti. Također, naglasio je kako mu je važno što „mi u Rijeci hoćemo, što je Riječanima važno, nacionalno, riječko narodno, primorsko-goransko narodno kazalište ili..?”
Uslijedilo je glasovanje – za Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca s nacionalnim statusom bilo je 21 od ukupno 30 zastupnika, suzdržanih je bilo šestero, dok je protiv odnosno za drugi naziv i status bilo troje.