Pozivamo vas na izvanrednu sjednicu Kazališnog sabora koja će se održati 24. studenog 2016. u 19:00 sati u baletnoj dvorani (Strossmayerova 1, vrata do ulaza u „Pogon kulture“).
Nakon što je u nekim medijima odnosno portalima objavljeno pismo članova riječkog baletnog ansambla Ministarstvu kulture, donosimo vam otvoreno pismo ravnatelja Baleta Balazsa Baranyaija te odgovor v.d. intendanta Marina Blaževića.
Balazs Baranyai, ravnatelj Baleta HNK Ivana pl. Zajca
“Ansamblu Baleta Hrvatskog narodnog kazališta u Rijeci, v.d. intendantu kazališta i medijima
Već dulje vrijeme podnosim napade i optužbe koje su narasle van svake zdrave pameti. Ni sam ne znam zašto nisam ranije reagirao. Možda zbog mog prirodnog optimizma i karaktera koji je skloniji konkretnom rješavanju problema prije nego li samom govorenju. Dozvolite mi stoga da vas upoznam s drugom stranom u javnosti već obznanjenih problema riječkog Baleta, potaknut pismom koje je napisao baletni ansambl ili barem neki od njegovih članova i koje je poslano Ministarstvu kulture kao i na druge adrese.
Najprije nešto o baletnom pedagogu. Kako je zakon na snazi takav da stariji plesači ne mogu biti umirovljeni, činilo se razumnim uposliti novog plesača a starijeg angažirati kao baletnog pedagoga. Ne samo da je on izuzetno iskusan plesač već je i profesionalno kvalificiran za to mjesto. On je, priznajem, tek u skorašnje vrijeme dobio diplomu baletnog pedagoga u Rusiji. I laici znaju za status i kvalitetu koju Rusija ima u svijetu baleta. Međutim, njegove kolege iz riječkog Baleta drže da ne zaslužuje da ih podučava. Na sličan način, drugog povremenog pedagoga naziva se “baletnim pedagogom za osnovnu školu”. Ono što se uopće ne navodi u pismu jest da je ona doslovno među najkvalificiranijim pedagozima u EU. Ta gospođa ima magisterij, a ne samo diplomu, što jer izuzetno rijetko u svijetu baleta, svjetski čuvene i prestižne (u svijetu pedagogije) Royal Academy of Dance iz Londona. Ne samo da je ona baletni pedagog pred kojom je budućnost i koja se brzo razvija primajući sve veći broj poslovnih poziva, već ju se često poziva i na kongrese o baletnoj pedagogiji diljem Europe. Međutim, za baletni ansambl HNK u Rijeci ona je tek “baletni pedagog za osnovnu školu”, tako da ozbiljno sumnjam da će plesači njezinog rodnog grada ikad cijeniti njezinu vrijednost.
Što se tiče navoda da ne zapošljavamo plesače, od rujna ove godine zaposlili smo dva talijanska plesača i jednu plesačicu iz Hrvatske a spremamo se uposliti još jednu plesačicu i zamijeniti jednog plesača u siječnju. To govori o očitoj namjeri da se ovaj ansambl postepeno proširuje i razvija.
Kad se govori o baletnom pijanistu, istina je da smo ga krajem prošle sezone izgubili. Istina je isto tako da je pijanist kojeg sad imamo jednako kvalificiran, a kad ponekad ne može svirati na našim probama zbog svojih obaveza u osnovnoj baletnoj školi, zamjenjuje ga osoba koja je popriličan broj godina svirala na probama opere. Jako je ljubazna i vrijedna tako da, poput bilo koga drugog, ne zaslužuje da je se vrijeđa i omalovažava jer je nekoć radila kao “šaptačica”. Zar ljudi ne uče i obrazuju se cijelog života? Ne grade li svoje karijere i napreduju u životu? Međutim, naši plesači drže da onaj koji je jednom postao “šaptač” mora i završiti kao “šaptač” mada je korektan pijanist. Naravno, potrebna je posebna vještina kad se svira na satu baleta, ali bilo bi u redu dati joj malo vremena da se prilagodi, nauči i unaprijedi ono što zna. Konačno, i pijanistici koju smo izgubili trebalo je dosta vremena da to nauči.
Nadalje, o baletnom podu. Da, pod u našem studiju uistinu nije nov. Usprkos tome, u jako je dobrom stanju. Kupljen je za jednu raniju predstavu i zbog svoje boje jedva da je korišten osim za tu jednupredstavu. Naši nedavni gosti iz Ballet Finland bili su njime oduševljeni. Rekli su doslovno da je to jedan od najboljih baletnih podova na kojem su ikad plesali. Čini se da su podovi na kojima su plesali kada su gostovali po Finskoj puno lošiji od poda koji nije dovoljno dobar za naše plesače. Kada bi naši plesači mogli primijeniti na sebe iste visoke standarde kojima sude druge, možda bi sami mogli postati primjerom discipline koju traže u svima ostalima, posebice mnogi od njih koji uvijek kasne na jutarnje sate i probe. Da ne govorim o pomankanju pripreme za rad. Naime, većina njih se ne zagrijava za sat, a ako osobno doslovno ne nadzirem vježbe, napuštaju studio i prije završetka prve polovice vježbi, te često dolaze na probe bez da znaju koreografiju od prethodnog dana jer si ne daju vremena da ju ponove prije probe ili u svojim glavama ili zajedno s kolegama. Kada smo im omogućili besplatan sat pilatesa (kojeg je držala certificirana instruktorica), izbila je “revolucija”. Pisali su čak Udruženju profesionalnih baletnih umjetnika Hrvatske žaleći se. Inače, u ozbiljnim kazališnim baletnim kućama diljem svijeta, plesači svakodnevno rade pilates prije sata baleta da bi se ugrijali i pripremili za dan. Riječki plesači bili su jako blizu toga da pilates prikažu kao uznemiravanje.
Naravno, uz takav pristup radu te visoke životne dobi naših plesača, a prosjek je 35 godina, dolazi do velikog broja ozljeda. Jako je teško napraviti kvalitetan uradak ako je onih nekoliko plesača koji su još uvijek aktivni stalno ozlijeđeno. Iskreno govoreći, svi koreografi, uključujući Lea Mujića, Razu Hamadija i mene, neprestano mijenjaju svoje korografije prilagođavajući ih ansamblu. Mi smo ti koji moraju raditi kompromise sa svojim umjetničkim zamislima da bi ih prilagodili mogućnostima i sposobnostima naših plesača. Umjesto da nam zahvale, ansambl se žalio na svakog koreografa koji je došao u Rijeku. Nitko im nije dovoljno dobar, a taj frustrirani način razmišljanja odražava se na licima plesača. Naš posljednji gostujući koreograf, koji ima jako respektabilnu karijeru u Francuskoj, bio je šokiran načinom na koji su se plesači mrštili i pravili grimase za vrijeme proba. To se prenijelo na njihovu umjetničku izvedbu koju su primijetili kritičari, opisujući je kao hladnu, rezerviranu i mehaničku. Beskrajne pritužbe i borba za moć dokrajčili su umijeće plesanja.
Ako mi ne vjerujete, prisjetite se Staše Zurovca, priznatog koreografa koje je ovdje bio i direktor. Isti plesači nisu samo pisali žalbe protiv njega već su i sudjelovali u nekim sudskim tužbama protiv njega. Zurovac je za njih bio netko tko nije bio dovoljno dobar za ovaj ansambl koji se naziva modernim kad se suočava s klasičnim koreografijama, a klasičnim kad treba raditi moderne. Kako većina plesača ne može izvoditi ozbiljnu, tehnički zahtjevnu koreografiju, odgovornost za to stalno se prenosi na pedagoge ili na koreografe, na repertoar ili baletni pod… Neki plesači idu tako daleko da krivicu „svaljuju“ na krivi model baletne obuće. Mada, znamo da istinski dobri plesači mogu plesati u bilo čemu.
Ipak, problemi postoje i neko vrijeme bili su jako ozbiljni. Kad sam došao u Rijeku, prije oko 4 godine, doslovno je padala kiša u baletni studio. Isto tako, voda iz tuševa kupaonice curila je u ured, dok se prozori u studiju, koji su jako visoko postavljeni, nisu nikada otvarali. Prostor je bio zanemarivan dvadeset godina, i, naravno, nije ga bilo moguće urediti preko noći. Međutim, bilo je puno dobre volje i truda kako s moje strane, tako i strane sadašnje uprave kazališta te grada. Kiša više ne propušta u studio, popravljeni su tuševi, kupljen je novi bojler, postavljen klima uređaj za velike prostore, a neki su zidovi obojani. Iako i dalje postoji problem s vlagom, značajno je smanjen, dok je certificirani stručnjak za sigurnost utvrdio da ne postoji mogućnost da bi, zbog vjetra, prozori mogli pasti u baletni studio. Tako nešto bilo je moguće samo u mom uredu pa su stoga ti prozori zamijenjeni u listopadu. Zamjena prozora u baletnom studiju planirana je za razdoblje ljetne pauze u 2017. godini. Međutim, ništa od ovoga, makar i djelomice, nije nikada navedeno u pritužbama ansambla.
Kada se radi o financijama, točno je da su ovo teška vremena za mnoga kazališta, ne samo u ovoj zemlji i gradu. Plesači su me uvijek kritizirali jer sam pristajao na nove predstave uz jako niske proračune. Uvijek bih odgovarao da vjerujem u umjetnost i obrazovanje, a ne u novac. Predstave su apsolutno nužne za opstojnost baleta unutar ovog kazališta, bez obzira na to što su ekonomične. Kreativnost i dovitljivost popraćeni ljubavlju za umjetnost uvijek mogu prevladati bilo koju poteškoću. Međutim, plesači nisu nikada podržavali ovaj moj stav i napore. Umjesto toga, doživio sam prijezir i pokušaje da se potkopaju mnoge stvari koje sam pokušavao učiniti. Ipak, uvijek sam radio najbolje što sam mogao kako bih omogućio plesačima da se našoj publici prikažu na nabolji način.
Kao direktor baleta, podržao sam, potpisavši to, inicijativu plesača da se oformi umjetničko vijeće baleta koje se sastoji od pet odabranih članova našeg ansambla, kao način kojim bi se poboljšala radna atmosfera, olakšala komunikacija na raznim razinama, učvrstili napori da se riješe problemi vezani za prostor kao i ostali problemi. Isto tako, u brojnim sam prigodama ponovio kako su vrata mog ureda uvijek otvorena za svakoga plesača s pitanjem ili problemom, kako za vrijeme radnog vremena, tako i u moje slobodno vrijeme. Ipak, nitko nije došao do mene osim umjetničkog vijeća baleta, a i to je bilo dugo nakon što su u javnosti počela kružiti pisma protiv mene. Pitam se što bi mogle biti namjere pojedinaca koji su se s problemima počeli obraćati javnosti umjesto meni kao njihovom direktoru. Znači li to možda da netko od njih želi postati direktor, pa rješavanje problema nije toliko važno koliko je važno njihovo iznošenje u javnost u „napuhanom“ obliku?
Naravno, ne može ni mene zaobići trend kojim se diskreditiraju koreografi, pedagozi, pijanisti i repertoar. Ti profesionalci iz riječkog baletnog ansambla, koji nemaju plesačko iskustvo van našeg kazališta, koji su štoviše odbili dijeliti pozornicu s plesačima amaterima samo zato što su amateri, često su me optuživali da nisam profesionalac. Ustvari, ja sam plesao na pozornicama od Velike Britanije, Francuske, Italije, do Singapura, Jave, Rusije… Isto sam tako radio s nekim od najvećih koreografa našeg vremena poput Nacha Duata, Angelin Preljoca, Matsa Eka i drugih. Ne samo da nisam imao nikakvih problema s nekim od tih koreografa već i nakon što sam došao u Rijeku kao baletni majstor (!), a ne kao plesač, uvijek su tražili od mene da plešem jednu od glavnih uloga. Tako su me odabirali oni poput Maše Kolar i Lea Mujića, čak i u vrijeme kad više nisam bio prvenstveno plesač. Svejedno, moji dragi plesači, od kojih 90% nikad nije radilo izvan ovog kazališta, da ne kažem države, smatraju da sam neprofesionalan i nekompetentan. Možda bih tu trebao dodati da sam diplomirao na najboljoj državnoj mađarskoj akademiji baleta s odličnim ocjenama. Jedan od mojih najglasnijih kritičara nikad nije završio redovnu baletnu školu. Ne želim biti sitničav. Bolje da to ostavim pojedincima koji su željeli da me se otpusti jer sam bio na doslovno samo jednom bolovanju u četiri godine dok ga oni na bolovanje odlaze svakog mjeseca. Moj je grijeh bio taj što sam otišao u Mađarsku radi rehabilitacijskog programa koji se već jednom ranije pokazao od velike pomoći, i to o svom trošku.
Dozvolite mi da završim u pozitivnom duhu i istaknem one riječke plesače različite životne dobi koji su pristojna ljudska bića i vrijedni umjetnici. Oni ne kuju zavjere, spletke ili krivo tumače stvari, već su podrška na konstruktivan način. Kada bi bilo više onih poput Josepha Canea, Sabine i Marte Voinea, Romea Danielea, Dimitrija Andrejčuka, Paule Rus, Oxane Brandiboure Kožul, Tene Ferić Dokmanović, Svebora i Ance Zgurić bili bismo ostvarili značajno veći napredak i usprkos kompromisima do kojih je došlo radi novca, životne dobi, plesne obuće, broja plesača i slično. Neka upravo takvi plesači budu uzor novopridošlim plesačima i inspiracija za buduće koreografe i direktore baleta u Rijeci. Ponajprije, neka pokažu svojim kolegama da je napredak moguć čak i kad dopuštamo da se ne slažemo, ali smo odlučni uraditi najbolje što možemo.
Ovo je moja ostavka na mjesto direktora Baleta Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca u Rijeci.
S poštovanjem,
Balazs Baranyai
Rijeka, 20. studenog 2016.
ODGOVOR v.d. intendanta Marina Blaževića
Kao v.d. intendanta HNK Ivana pl. Zajca primio sam jutros i službeno pismo ostavke ravnatelja Baleta riječkog HNK Balazsa Baranyaija nakon što je sredinom prošlog tjedna eskalirala kampanja koju dio baletnog ansambla već mjesecima vodi protiv svojeg ravnatelja. Razmjeri destruktivnosti i autodestruktivnosti dijela ansambla time su dosegli vrhunac. Posebno me konsternirala rečenica iz pisma dijela asnambla Baleta upućenog Ministarstvu kulture i svojoj strukovnoj udruzi u kojoj stoji da je “baletni ansambl u protekle dvije godine izložen ucjenama, prijetnjama, omalovažavanju, vrijeđanju, verbalnim napadima od strane nadređenih.” Ako su ovom rečenicom članovi Baleta mislili na mene, v.d. intendanta od srpnja 2016, ili Olivera Frljića, intendanta od rujna 2014. do lipnja 2016, s punom odgovornošću, spreman takve optužbe odbaciti i sudskim putem, tvrdim da je naš odnos prema riječkom baletnom ansamblu uvijek i isključivo bio kooperativan, u granicama profesionalne i pristojne komunikacije.
Od srpnja do studenog ove godine proveo sam sate i sate na sastancima s baletnim ansamblom u detalje odgovarajući, opetovano, na sva njihova pitanja, istovremeno postupno rješavajući i nagomilane probleme koji se nakupljaju unazad najmanje 5 godina, a ne 5 mjeseci koliko sam v.d. intendanta. Između ostaloga, baletni ansambl je jedini ansambl riječkog HNK kojemu je broj zaposlenih umjetnika u protekle dvije godine neprestano povećavan, naročito tijekom posljednjih 5 mjeseci, ponekad i na račun drugih ansambala, uvijek zahvaljujući upravo argumentiranim naporima ravnatelja Balazsa Baranyaija.
Tu jednostavnu matematiku, kao i odgovore na cijeli niz optužbi koje je dio ansambla uputio na račun ravnatelja Baranyaija, uprave riječkog HNK i mene osobno, predstavit ću javno, pred medijima, publikom našeg Kazališta, članovima Baleta, Grada i Ministarstva, na izvanrednoj sjednici Kazališnog sabora koju zakazujem za četvrtak 24. studenog 2016. u 19.00 sati u baletnoj dvorani (Strossmayerova 1, vrata do ulaza u „Pogon kulture“).
Pozivam dakle predstavnike Grada Rijeke, Ministarstva kulture, Hrvatskog društva profesionalnih baletnih umjetnika kao i predstavnike medija, članove Baleta te riječku kazališnu publiku da nam se svakako pridruže tom prigodom.
Marin Blažević,
v.d. intendanta HNK Ivana pl. Zajca