Priopćenje s današnje konferencije za novinare intendanta Marina Blaževića donosimo u cijelosti:
Tiskovnu konferenciju sazvao sam kako bih hrvatskoj javnosti, a posebno građankama i građanima Rijeke, skrenuo pozornost ne samo na činjenicu, nego i sadržaj pravomoćnog sudskog pravorijeka kojim je nakon godinu dana sudovanja potvrđena nezakonitost odluke o razrješenju mene, Marina Blaževića, s mjesta intendanta Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca u Rijeci. Pravomoćna sudska presuda egzaktan je pokazatelj nepravilnog i štetnog postupanja Gradskog vijeća Grada Rijeke, a prethodno i Kazališnog vijeća u tadašnjem sastavu: Peranić, Šober, Mikulić, Sekulić i Laginja.
Ni Novi list, koji je u protekle dvije godine objavio više desetaka difamatorskih članaka i intervjua o mojem radu i karakteru, ni riječki politički establišment, do danas nisu smatrali svojom obavezom javnosti obznaniti sadržaj pravomoćne presude.
U presudi Visokog upravnog suda stoji da je Upravni sud u Rijeci: „pravilno naveo“ da je Ministarstvo kulture i medija “osnovano postupilo odbivši zahtjev“ Gradskog vijeća „za potvrđivanjem predmetne odluke o razrješenju (…) jer obrazloženje predmetne odluke o razrješenju nije sastavljeno u skladu s odredbama članka 98. stavka 5. Zakona o općem upravnom postupku, budući da razlozi koji su u odluci navedeni nisu precizirani, niti konkretizirani, niti potkrijepljeni dokazima, niti je iz istih razvidno koji su propisi prekršeni, kao niti koja je šteta prouzročena uslijed koje su nastale nesagledive i veće štete u obavljanju djelatnosti predmetne ustanove.“
Pravomoćnom presudom Visokog upravnog suda RH ponovljeno je, između ostaloga, da „razloge koji se navode u obrazloženju odluke o razrješenju valja dokazati…“
Prije otprilike godinu i pol započela je kampanja medijskog i političkog nasilja nad radom, kazališnim programom, uspjesima, ali i osnovnim ljudskim pravima, mojima kao i mojih najbližih suradnica i suradnika. Godinu i pol medijski nasilnik u lokalnim novinama i vodstvo Primorsko-goranskog saveza izvrću istine i lažiraju javno dostupne informacije, konstruiraju „afere“, bespravno optužuju i istovremeno bez osnove osuđuju, te u javnom prostoru, jednako kao i u političkoj pozadini, kreiraju situaciju hajke i linča.
Kao što je poznato, otkad su u kolovozu 2022. gore spomenuti pučisti u tadašnjem Kazališnom vijeću pokrenuli postupak razrješenja, upozoravao sam da je čitav postupak proveden uz višestruko kršenje Poslovnika o radu kazališnog vijeća, Zakona o kazalištima i Statuta riječkog HNK-a. Upozoravao sam da su me i Kazališno vijeće i Gradsko vijeće optuživali bez ikakvih osnova, osim onih fabriciranih. Niti nakon upozorenja iz Ministarstva kulture i medija, pa čak niti nakon prvostupanjske presude Upravnog suda u Rijeci, ni oni koji su u Gradskome vijeću predvodili kampanju za moje „micanje“, kako je svoj licemjeran glas opisao vijećnik „Možemo!“ Nebojša Zelič, niti članovi Kazališnog vijeća, nisu se potrudili potražiti i predočiti – ikakve dokaze. Naravno da nisu, jer kako pronaći vjerodostojne dokaze kada su jedini razlozi za montirano razrješenje bili – politikantski?
Uporno sam ponavljao, pa to činim i sada i ovdje, da ni prije niti tijekom rušilačke kampanje protiv mene kao intendanta nije pokrenut niti jedan kazneni postupak, nije podignuta niti jedna optužnica, a kamoli da bi bila donesena pravomoćna presuda kao jedina legitimna potvrda da je – prekršen zakon. Od početka rušilačke kampanje do danas nije donesen niti jedan negativan nalaz nekog nadzornog postupka ili revizije.
Građanke i građani Rijeke moraju znati da je za ovaj pravosudni fijasko Gradskoga vijeća i njegove predsjednice, Ane Trošelj, inače pravnice-odvjetnice i potpisnice tužbe protiv Ministarstva kulture i medija, neodgovorno trošen javni novac, premda je i pravnom laiku moralo biti jasno obrazloženje Ministarstva utemeljeno na zakonu, i to Zakonu o kazalištima kao i Zakonu o općem upravnom postupku. Građanke i građani Rijeke moraju znati da je javni novac trošen kako bi Gradsko vijeće Rijeke moglo nastaviti politički progoniti, ocrnjivati i ponižavati njihova slobodnog sugrađanina i tijekom sudskog postupka. Predsjednica gradskog vijeća, njezini sljedbenici i sljedbenice udružili su se, dakle, ne bi li novcima poreznih obveznica i obveznika nastavili gaziti moje Ustavom Republike Hrvatske, Člankom 35., zajamčeno pravo na „štovanje osobnog i obiteljskog života, dostojanstva, ugleda i časti“.
Građanke i građani Rijeke moraju znati i da su se pučisti iz tadašnjeg sastava Kazališnog vijeća – Peranić, Šober, Sekulić, Mikulić i Laginja – u međuvremenu razbježali, a pitam se ima li ovakav rasplet i veze s tihim nestankom Davora Mandića iz Novoga lista? Je li „maknut“, kako bi to rekao Nebojša Zelič iz „Možemo!“, ili je pobjegao zbog fijaska svoje zlonamjerne novinarske misije?
Zbog svega – zbog povrede prava, dostojanstva, časti i ugleda, zbog štete nanesene mojem profesionalnom i ljudskom integritetu, zbog pravnog epiloga kojim je potvrđena nezakonitost odluke Gradskog vijeća Grada Rijeke o mojem razrješenju s mjesta intendanta Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca, očekujem ispriku aktera iz Gradskoga vijeća i Kazališnog vijeća koji su sudjelovali u ovoj sramotnoj i nimalo bezazlenoj predstavi političke moći i političkog zlostavljanja, s jasnim ciljem eliminiranja mene kao kulturnog djelatnika i povrede mojih prava kao slobodnog građanina.
Ne stigne li javna isprika u skoro vrijeme, najavljujem da ću zaštitu svoga prava biti prisiljen zatražiti i – pravnim putem.
Na kraju, zahvaljujem se našoj publici koja unatoč svemu nije prestala dolaziti u Kazalište.
Zahvaljujem se velikoj većini djelatnica i djelatnika riječkog HNK-a koji proteklih godinu dana, čak i ako na suprotnoj strani, nisu popuštali u stavu da svaka izvedba za našu publiku mora biti ne samo čin obavezne profesionalnosti, nego i prilika da uvijek pokušamo dati najbolje od sebe.
Zahvaljujem se svojem najužem timu ravnateljica i ravnatelja koji su izdržali sve pritiske, napade, prijetnje i ponižavanja, a posebno kolateralnim žrtvama kampanje protiv mene – Renati Caroli Gatica, Alanu Vukeliću i Maši Kolar.
Zahvaljujem ministrici Nini Obuljen Koržinek i njezinu timu pravnica u Ministarstvu kulture i medija, te gradonačelniku Marku Filipoviću i njegovoj zamjenici Sandri Krpan, što su svojim odlukama i postupcima demonstrirali da slovo zakona, dostojanstvo i čast pojedinca, te ugled javne ustanove, svakoj odgovornoj političarki i političaru moraju biti na prvome mjestu, bez obzira na ideološke razlike i stranačke pripadnosti.
Ovo obraćanje želim zaključiti kao – Riječanin. Brojni članovi moje obitelji unazad više od stotinu godina doprinosili su razvoju našeg Grada. Premda sam rano otišao iz Rijeke, još kao student, vratio sam se kada su me svojim pozivima Vojko Obersnel i Ivan Šarar podsjetili da sve što sam drugdje postigao – moram nekako vratiti rodnome Gradu. Obersnel i Šarar ukazali su mi da nije dovoljno samo biti iz Rijeke, nego da valja pokušati biti i djelovati u Rijeci. Zato sam se prije deset godina pridružio timu koji je osmislio Rijeku kao Europsku prijestolnicu kulture. Samo zato što sam ponosan Riječanin, nisam otišao iz Rijeke čim sam shvatio da mi je jedan dio riječkog kulturnog, političkog i medijskog establišmenta – a još uvijek vjerujem da nije većinski – zacrtao isti put kao i gotovo svima koji su radili na ideji i provedbi EPK: Ireni Kregar Šegota, Emini Višnić, Slavenu Tolju, Nikolini Radić Štivić, Idisu Turatu, pa i samome Ivanu Šararu.
Naslov mojeg programa za prvi intendantski mandat glasio je „Riječki HNK – lukobran različitosti“. Na tome lukobranu namjeravam ostati do kraja mandata i pritom činiti sve što mogu i moram, svojim znanjem, utjecajem i umjetničkim programom, ne bih li ga obranio od provincijalizacije i reduciranja koje su mu namijenile zadrte populističke i anakrone regionalističke politike.
Marin Blažević, intendant Hrvatskoga narodnog kazališta Ivana pl. Zajca
