BAKA JE IZGUBILA KONACMassimiliano Cividati
S. ima šest godina, ide u prvi razred i pravi je vrtlog radosti! Sve dijeli sa svojom bakom P., živahnom osamdesetogodišnjakinjom, punom ljubavi i mašte. Između igri, smijeha, crtanja i malih avantura, njihova veza raste svakim danom. Ali nešto se mijenja: P. počinje zaboravljati riječi, gubiti se u sjećanjima i brkati imena.
Mala S. s čuđenjem i nježnošću otkriva da je njezina draga baka „izgubila konce”.
Održavajući delikatnu ravnotežu između glumačkog teatra i lutkarstva, predstava kroz ironiju i poeziju progovara o strahu i nadi koji izviru kada se suočimo s gubitkom pamćenja. „Baka je izgubila konac“ je intenzivna priča koja otkriva kako nevidljive niti ljubavi, unatoč svemu, ostaju zauvijek.
Ova predstava nastala je upravo iz tog pitanja. Ne zato da bi dali odgovor – jer lagani odgovori na teška pitanja nikome ne pomažu -nego da učinimo nešto korisnije: da zajedno ostanemo u tom pitanju, da ga se ne bojimo.
Već znam što ste pomislili: teška je to tema za dijete. Jasno ću vam reći: nije. Djeca već poznaju tugu, poznaju promjene, poznaju onaj čudan osjećaj kada voliš nekoga tko nije uvijek isti. Ono što ponekad nedostaje samo je mjesto gdje se o toj temi može promišljati… možda zajedno s odraslom osobom. Ova predstava želi biti upravo to mjesto.
U središtu je Sara: djevojčica koja promatra kako se njezina baka mijenja i koja još ne zna kako nazvati ono što osjeća. Na tom putovanju prate je tata Bruno, učiteljice, učitelji, i jedan grintavi pas samotnjak. Zajedno će pomoći Sari pronaći riječi kojima može pitati. I kojima se može zapitati.
Izazov je bio jasan: stvoriti predstavu koja neće birati između komičnosti i poezije, nego će ih spojiti, u napetosti, tako da jedna ne potisne drugu.
Jer ono što vas čeka prije svega je putovanje. S nezaboravnim likovima koji dolaze na scenu i više ih se ne možete riješiti, situacijama koje se sustižu i preokreću, scenskim obratima ondje gdje ih najmanje očekujete. Smijat ćemo se – i smijat ćemo se puno, onim smijehom koji godi, koji grije, koji djecu i odrasle spaja u isti smijeh.
A tu je i čudo. Krhko i dragocjeno. Ono koje se vidi na licu djeteta kada kazalište učini ono što samo kazalište umije: pozornicu preobraziti u neki drugi svijet, nemoguće učiniti stvarnim, učiniti da svaki gledatelj, veliki ili mali, osjeti da je na pravom mjestu, u pravom trenutku.
Nadamo se da će na kraju ovog putovanja naši mali gledatelji biti malo manje uplašeni putovanjem naše bake, i da će možda imati nekoliko novih riječi da o tome govore.
Dođite. Konac nije izgubljen – samo ga treba prihvatiti.
Izvedba na hrvatskome jeziku
Partner mediatico / Medijski pokrovitelj
