MATVEJEFF: PAPANDOPULO, ŠOSTAKOVIČ (2)
promotivni koncert prvog međunarodnog CD izdanja orkestra riječke Opere

Dirigent:
Ville Matvejeff
Solist:
violina: Dan Zhu
Koncertni majstor:
Anton Kyrylov

25.2.2017.

Na dvama će simfonijskim koncertima orkestar Opere svoje prvo međunarodno CD izdanje promovirati s Papandopulovim djelima Treći koncert za klavir i orkestar (24. veljače) i Koncert za violinu i orkestar(25. veljače), a kao dodatak programu koncerta uslijedit će Šostakovičeva Peta simfonija u d-molu. Pod ravnanjem maestra Villea Matvejeffa bit će tako izvedena djela jednih od napopularnijih skladatelja 20. stoljeća rođenih iste godine. Oliver Triendl njemački je pijanist koji je snimio preko pedeset CD-a s rijetko izvođenim repertoarom klasičnog i romantičnog razdoblja, kao i suvremena djela; koncertirao je uspješno u velikim svjetskim glazbenim središtima. Violinist Dan Zhu poznat je kao jedan od najboljih kineskih glazbenika današnje međunarodne scene.

Program:

Boris Papandopulo (1906-1991): Koncert za violinu i orkestar op.125

I. Andante sostenuto; mesto
II. Andante sostenuto molto cantabile
III. Allegro con brio

***

Dmitrij Šostakovič (1906-1975): Peta simfonija u d-molu, op. 47

I. Moderato
II. Allegretto
III. Largo
IV. Allegro non troppo

Partner projekta:

logo-novi-Katunar

 

Neobična sudbina zadesila je Papandopulov Koncert za violinu i veliki orkestar op. 125: skladan u vremenu najžešćih borbi i strahota Drugog svjetskog rata (partitura koncerta dovršena je u Samoboru pored Zagreba 10. rujna 1943.), koncert je već 13. ožujka 1944. u Zagrebu uz Orkestar državne krugovalne postaje pod ravnanjem M. Pozaića praizveo Ljudevit Dobrony, „violinist visokih umjetničkih kvaliteta, izrazite virtuoznosti i iskonskog temperamtenta“ (K. Kovačević). Dobrony je u to vrijeme bio koncert-majstor Orkestra opere Hrvatskog državnog kazališta na čelu kojeg je Papandopulo kao dirigent bio od 1940. g. (od studenog 1943. i ravnatelj Opere). Papandopulo je još za vrijeme rata parituru Koncerta poslao nakladniku Rudolfu Eichmannu u Berlin; djelo je trebalo biti izvedeno u Münchenu, no zbog strašnih bombardiranja tog grada koncert nije realiziran, a partitura je ostala u Berlinu, koju je „nakladnik zbog ratnih prilika sklonio u siguran bunker“ (V. Fajdetić, 1969.). Tek punih četvrt stoljeća kasnije, Papandopulo je uspostavio kontakt s nakladnikom, tako da je autograf skladbe vraćen iz Njemačke, a djelo drugi put izvedeno u Rijeci 3. studenog 1969. u interpretaciji violinista J. Klime pod ravnanjem maestra Papandopula i to s istim orkestrom koji je izvodi i na ovom nosaču zvuka.

Tragovi apokaliptičnog ratnog vihora zamjetni su dakako i u samom Koncertu. Koliko intenzivno je Papandopulo čak i na vlastitoj koži osjetio ratnu pogibelj potvrđuje i dramatično svjedočanstvo o skladateljevom (za sada neutvrđenom) dirigentskom nastupu u Berlinu u tijeku ratnih godina, a u vrijeme jednog od mnogobrojnih bombardiranja grada. Prema pričanju samog Papandopula, koje prenosi njegova supruga Zdenka Papandopulo, pri povratku s nastupa u hotel, mladi maestro je „zatekao samo okvir vrata“, sve ostalo ili je bilo u plamenu, ili se već pretvorilo u zgarište.

Papandopulo u svom Koncertu za violinu i orkestar slijedi uzore velikih violinskih koncerata kasne romantike, što je zamjetno i u harmonijskom jeziku, u kojem raspoznajemo i profinjeno integrirane elemente hrvatske pučke glazbe. Orkestar, koji kraćim interludijima uvodi u sve bitne formalne dijelove i kojim skladatelj majstorski vlada, igra iznimno važnu ulogu u „simfoniziranoj“ fakturi djela. Prvi stavak koncerta pisan je u sonatnom obliku, ali se otvara prologom koralnog karaktera gotovo bahovsko-pasionske atmosfere (koja, čini se, i nije slučajna, s obzirom na kontekst vremena tj. mogući latentni (prešućeni) izvanglazbeni program skladbe), a u tijeku kojeg se u dionici violine iznosi prva tema ambiguitentnih karakteristika. Isprva melankoličnog karaktera u prologu, ona, – na početku sonantnog stavka najprije u uzbuđenom orkestralnom uvodu obilježenim ritmom vojničke koračnice, a kasnije u solističkoj dionici – poprima herojski karakter, a cijeli dio stavka obilježen je dramatičnošću. Druga tema idilične, čeznutljive gotovo nebeske ljepote zamjetljivih folklornih obilježja stoji upravo u utopijskom kontrastu s prvom, uskoro ustupa mjesto potresnoj provedbi. Iako Papandopulo načelno zadržava tematske formalne blokove, pa teme i po svojim ugođajima ostaju jasno raspoznatiljve, one (teme) u provedbi ipak stupaju u finu interakciju na motivskom nivou. Dionica violine doima se kao „ispisana improvizacija“, a melodijska linija bogata je profinjenim ornamentima, i, kao i kratki orkestralni međustavci, visokog je emotivnog naboja. Opsežna solistička kadenca mjesto je u kojoj skladatelj rekapitulira važna mjesta stavka, a solistu omogućava iskazivanje svoje virtuoznosti, postavljajući pred njega nimalo jednostavne tehničke zahtjeve.

Drugi stavak svojevrsna je fantazija na narodni napjev „biser hrvatske folklorne glazbe“ Lepi Juro kres nalaže gotovo mistične ljepote iz regije Turopolje nedaleko Zagreba. Papandopulo, u tim godinama jedan od najprominentnijih sljedbenika „nacionalnog smjera“ u hrvatskoj glazbi, izvrsno je poznavao narodnu glazbu i u svojim se skladbama često nadahnjivao narodnim običajima i obredima, slojevima narodne baštine koji svoje korijene vuku još iz prastarih legendi staroslavenske mitologije. Meditativnost, elegičnost i uzvišena ljepota stavka u fokusu kojeg je solistička dionica predivne emotivno naglašene melodijske linije oblikovane istinskim nadahnućem i dubokim poniranjem u glazbene misli, Violinski koncert nesumnjivo svrstava u nekolicinu najupečatljivijih mjesta hrvatske glazbe prve polovice XX. stoljeća. Orkestar, u kojem skladatelj u kraćim interludijima podcrtava važne tematske momente i namjenjuje mu ulogu komentatora zbivanja solističke dionice, a mjestimično donosi i poneki dramatski akcent, transparentnom, prozračnom instrumentacijom solistu tijekom cijelog stavka omogućava optimalno iznošenje suptilne melodijske supstancije. Posljednji dio stavka Papandopulo je u potpunosti preuzeo iz svoje skladbe Tužaljka za violinu i glasovir iz 1942. g. koju je autor ovog teksta tek nedavno pronašao u dijelu ostavštine već spomenutog Ljudevita Dobronya na Muzičkoj akademiji u Sarajevu, a koja je neobičnim slučajem prispjela tamo iz Beča! Iako je Papandopolu neko vrijeme u Sarajevu i službovao, mnoge njegove skladbe koje su ostale tamo usprkos brojnim potragama i velikim naporima nikada nisu pronađene. Prema svjedočanstvima pojedinaca, rukopisi nekih od njih možebitno su poslužile kao jedini ogrijevni materijal, (tj. materijal za podgrijavanje namirnica) u višegodisnjoj opsadi Sarajeva od 1992-1996 g.

Poletni i mladenačkom energijom nabijeni treći stavak u kojem je upotreba folklornog obrasca najprepoznatljivija, jedna je vrst ronda u kojem glavna tema puna tipično papandopulovske vedrine i poleta (élan vital) svoje korijene sasvim sigurno vuče iz nekog narodnog plesa. U vrijeme nastanka Violinskog koncerta skladatelj je radio na „fiskulturnom filmu“ Snaga i mladost (završenom tek 1946. g.). Prizori mladih ljudi koji oduševljeno vježbaju sve vrste sportova i koji su ilustrirani jednako tako  zanosnom i strastvenom glazbom, iako nije u direktnoj vezi s koncertom, dobro karakterizira duh i inspiraciju djela. Dakako da je i ona svojim duhom duboko povezana s narodom i njegovom glazbom, iako i u ovom svom djelu Papandopulo govori kozmopolitskim jezikom istinskog Europljana.

Davor Merkaš

Foto & Video galerija