I CYRANO I DJEVOJČICA

Edmond Rostand

Jela, koja više nije malo dijete, prisjeća se događaja iz prošlosti.

Ispričat će nam priču o djevojčici koja je ponekad bila djevojčica, a ponekad dječak.

Djevojčica zbog ljubavi postaje Cyrano.

Ljubav nije slijepa. Hirovita je,

ima riječi, pjesme, čudnih je oblika…

a ponekad dolazi s djevojčicom koja se tek doselila u susjedstvo.

Jela, koja više nije djevojčica, vraća se u prošlost kako bi nam ispričala o djevojčici koja je ponekad djevojčica, a ponekad dječak.

O djevojčici koja na ljubavna pisma svoje najbolje prijateljice odgovara potpisujući se kao dječak.

Zajedno grade svoju “rupu”, utočište.

Izmjenjuju sve više i više pisama i riječi ljubavi,

dok je djevojčica uvučena u susret s emocijama koje

ne može niti odrediti niti razumjeti.

Djevojčica je zaljubljena.

Dopisivanje i napor da se održi laž raste.

Nova vijest mijenja tijek događaja…

A ako su u laži kratke noge,

ljubav i poriv žudnje čine ih još kraćima.

Je li moguće razumjeti ljubav u nekim godinama?

Predstava „I Cyrano i djevojčica“ prva je riječka predstava LGBTQ+ tematike za mlade. Je li vam bilo teško odvažiti se na sudjelovanje u projektu koji propituje još uvijek poprilično marginaliziranu temu kod nas?

Romina: Ljubav je univerzalna i ne poznaje granice, ni boju kože, ni spol. Mislim da ovaj projekt jako pametno i decentno progovara o LGBTQ+ temi te zapravo samo naglašava ljepotu ljubavi. Vrlo mi je drago da svojim sudjelovanjem mogu na neki način doprinijeti propitivanju teme koja se ne smije zaobilaziti. Smatram velikim problemom što je LGBTQ+ tematika još uvijek tabu kod nas. Važno je na ispravan način progovarati o različitosti s mlađim generacijama, stoga toplo preporučam ovu predstavu ne samo djeci i mladima, nego i onima koji ih odgajaju.

Ana Marija: S ponosom sudjelujem u ovom projektu jer LGBTQ+ temu smatram važnom, tim više što je predstava namijenjena mladima. Vjerujem da nam kazalište može približiti teme o kojima ne znamo dovoljno, pružiti nam posredno iskustvo i razumijevanje, i u najmanju ruku biti dobar temelj za otvaranje određenih tema. S druge strane, možda je mladima ova tema bliža nego što mislimo, možda njih ne treba samo educirati, možda im više znači ako se mogu kroz neku kazališnu predstavu identificirati, osjećati manje usamljeno.

 

Radi se o duodrami koja govori o ljubavi dviju djevojčica Jele i Roxy. Sigurno nije lak glumački zadatak držati pažnju publike kada u predstavi igraju samo dvije osobe. Razlikuje li se pristup u vašem radu u predstavama s manjim glumačkim ansamblima naspram velikih kazališnih projekata?

Romina: Ana i ja smo kolegice s Fakulteta te se jako dobro poznajemo i znamo kako „disati zajedno“ tako da nam je bilo vrlo ugodno raditi. Svakako se način rada u duodrami razlikuje od rada s velikim ansamblom jer svaki dan treba biti spreman odraditi predstavu od početka do kraja. A ova predstava je narativnog karaktera te sadrži veliku količinu teksta, vuče publiku kao na „vožnju toboganom“, na tome smo morale najviše raditi.

Ana Marija: U ovoj predstavi Romina ima ogroman zadatak jer vodi priču od početka do kraja i u tome se odlično snašla. Zasigurno je drugačija igra kad je u pitanju više ljudi na sceni i kad je manji broj glumica i glumaca. Također i veličina izvedbenog prostora ima svoje zahtjeve. No na kraju mislim da način na koji se kreira predstava najviše ovisi o njezinom jeziku, koji je različit od predstave do predstave.

 

Manji glumački tim vjerojatno će doprinijeti intimnosti atmosfere na pozornici, naglasiti iskrenost emocija. Znači li to da nas očekuje vrlo senzibilna i poetična ljubavna priča?

Ana Marija: Vjerujem da da. Priča iz perspektive djeteta senzibilna je i poetična, a ljubav u toj priči snažna je i jednostavna. Teško je kad nas životne situacije udalje od ljubavi, i to je tema koja, uz intimnost atmosfere na pozornici, definitivno traži iskrenost emocija.

Romina: Priča je zaista divna jer je ujedno i poetična i emotivna, ali i duhovita. Dale smo sve od sebe da ju u ponuđenim okolnostima iznesemo onakvom kakva je napisana.

 

Kako vam je bilo raditi s mladim argentinskim redateljem, autorom adaptacije i dramaturgom predstave Guillermom Baldom? Primijetile li ste kulturološke razlike u njegovom načinu kreacije? Bio li vam njegov način rada blizak?

Romina: Bilo je zanimljivo raditi s redateljem koji ne govori naš jezik, meni je to prvo takvo iskustvo. Sporazumijevali smo se rukama, nogama, engleskim, španjolskim i na kraju ipak uspjeli. Istakla bih i to da smo radili hrvatsku verziju već napravljene predstave koju je Guillermo radio u Argentini, što je također zanimljivo i posebno iskustvo. Ja glumim Jelu koju je u argentinskoj verziji predstave igrala fantastična glumica Chili Perlata Vissani, time sam dobila dobar smjer u kojem trebam ići, ali i prostor da ostavim svoj vlastiti pečat.

Ana Marija: Zabavno! Guillermo je svojom pozitivnom energijom i smirenošću već na prvoj probi otvorio siguran i nježan prostor za rad. Ne mogu reći da sam primijetila kulturološku razliku u načinu kreacije, eventualno drugačiji pristup temi, nevjerojatno razuman, jednostavan i iskren.

 

Smatrate li ovu predstavu aktualnom i važnom za mlade? S obzirom na to da je predstava okupila mladi autorski i glumački tim, hoće li njezina poruka biti jasnija mlađim generacijama?

Romina: To su stvari koje je gotovo nemoguće znati unaprijed, tek po reakcijama gledateljica i gledatelja moći će se zaključiti komunicira li predstava s publikom. Nadam se da će suština biti jasna te da će se mladima svidjeti jer ipak se radi o ljubavi i bliskosti ispričanoj na jako zabavan način. Osim toga, bitna je i tema koju mladi vrlo dobro poznaju, ali se ne usude govoriti o njoj.

Ana Marija: Predstavu smatram aktualnom i važnom, iako je prvenstveno namijenjena mladima također mislim da je važna i za starije koji mlade osobe uče o svijetu. Poruka predstave nije komplicirana, ne inzistira na stavu već pruža prostor za ljubav.

 

Koja je, po vašem mišljenju, temeljna poruka ove predstave?

Romina: Rekla bih da predstava najviše naglašava poruku da nije bitno tko si, koje si boje, spola, visine i sl., ljubav je ljubav, ona ne poznaje granice. Sasvim je u redu istraživati sebe jer je rod fluidan, svi mi imamo i mušku i žensku, i jing i jang energiju, pa netko ima izražajniju žensku stranu, a netko pak mušku. Sve su te razlike prirodne i ne smije prevladavati osjećaj nelagode kod njihovog otkrivanja.

Ana Marija: Po mom mišljenju, temeljna poruka predstave je da nas život spaja i razdvaja, ali da sve što jednom spremimo u srce ostaje uz nas neovisno o udaljenosti.

 

Razgovarala Julia Vazniak