MACBETH

William Shakespeare

Macbeth je najkraći Shakespearov tekst ali sudeći po koncentraciji univerzalnih misli nedvojbeno je u samom vrhu najmudrijih tekstova svih vremena. Njegove misli su mudrosti aplikativne i u suvremeno doba u kojem (samo prividno) nema više vještica i duhova, koji su nekada (naime tekst je napisan 1606.) bili smatrani prirodnim pojavama.

Na prvi pogled tekst je jako jednostavan i povremeno djeluje kao krimi priča s elementima horora. Verzija koje je došla do nas bila je tiskana nakon Shakespearove smrti. Pretpostavlja se da je to skraćena verzija i da neki prizori originala možda nedostaju, a da su drugi bili napisani naknadno.

Elementarna interpretacija teksta govori da je to drama o ambiciji. Ali ambicija je možda samo rezultat nekih dubljih i kompleksnijih stanja kojima se ovaj tekst bavi. Ambicija je prepoznatljiva manifestacija koja je općeprisutno stanje kod svakog čovjeka. Iako se ovaj tekst bavi kraljevima i banovima postavljen je kao ogledalo svakog pojedinca koji može prepoznati dio sebe ili dio svoje ambiciozne dapače destruktive naravi.

Tekst Macbeth anatomski točno slika patološko stanje čovjekovog duha zbog ambicije. Nedvojbeno ambicija je samo posljedica nekih dubljih anomalija. Stanje koje je vrlo zanimljivo za istraživanje u ovom komadu je nedostatak nečega ili nešto, neutoljiva glad za nečim ili nešto što nedostaje, neutoljiv osjećaj uskrćenosti od nečega. Živimo u doba sveopće halapljivosti i nije čudno da nas ovaj komad pogađa direktno u pleksus.

Jednostavnim potezima tekst pokazuje kako se čovjek jako brzo peobrazi u proždrljivu životinju, koja bezobzirno mijenja etiku, čast, poštenje i ponos za krunu od kilograma željeza. Ali neka ovo ne bude moralistička izjava. Tekst je o čežnji/žudnji, koja postaje patološkom kad se ne može realizirati/utoliti te se onda kompenzira nečim drugim. A budući da je kompenzacija nečim drugim samo varka, to još više produbljava patologiju pojedinca i njegovo stanje prerasta u autodestrukciju.

Osjećaj nedostatka nečega je stalnica suvremenog čovjeka. Konstantna žudnja za još nečim još više je prepoznatljiv problem naše svakodnevice. Svijet materijalnog je u kroničnom nedostatku nečega. To je konstanta, koja nas vodi u patologiju duha. I upravo to je jedna od središnjih misli kojima se bavi Macbeth.

Svijet Macbetha je jako krvav. Komad počinje i završava ratom. Klanja i ubojstva su svakodnevica. Svi prizori su noćni ili se odvijaju u magli. Govori se o apokaliptičnim prizorima kada životinje (a i ljudi) postaju kanibali. Atmosfera destrukcije i osjećaj zloslutnje je konstantna. Kralj Duncan je zaklan da bi na njegovo mjesto bio okrunjen Macbeth. Macduff ubije Macbetha da bi na prijestolje postavio Malcolma. Sljedeći budući kralj će vjerojatno biti Banquov sin Fleance, koji će svrgnuti Malcolma da bi sebi nataknuo krunu (barem je tako prema proročanstvu vještica). Tekst možemo čitati kako kronologiju okrunjenih i palih vladara u uzburkanom krvavom moru povijesti.

Kakve su to ruke? Ha! One mi kopaju oči. Hoće li cijeli Neptunov ocean potpuno sprati ovu krv s moje ruke? Ne, prije će ova moja ruka zarumeniti svu množinu mora pretvarajući zeleno u jedino crveno. (Macbeth, II. 2.)

Ambicioznost kao ekscesna/rubna fiksideja može se izroditi u tiranstvo. Tekst je anatomski prikaz rađanja i smrti tiranina. Povijest čovječanstva je ispisana kroz vladavine tirana i Macbeth je priča o tome koji i kakvi su ljudi koji nisu vladari već tirani. To su ljudi koji nas guraju u ratove, kao u kipući lonac. Oni su vještice koje kuhaju i vare ljudstvo u paklenim kotlovima.

Tema o tiranstvu odlično je obrađena u cijelom tekstu i posebno je majstorski prikazana u IV. činu u prizoru između Malcolma i Macduffa. Prizor točno definira koje su karakteristike tiranina a koje pravog vladara. Tiranin je onaj koji sve grabi, uzima, a vladar je onaj koji daje. Svijet je tako mračan jer je pun tiranije. Sin Macduffa jako inteligentno reče da u svijetu ima puno izroda, puno više nego časnih ljudi i jer su oni u većini, bili bi glupi kad ne bi objesili poštenjake. I budući da je izroda sve više i više, nije ni čudo da je svijet takav kakav jest.

Je li to zbog prevlasti noći, ili zbog sramote dana, da tama pokapa u grob lice zemlje, kad bi ga živa svjetlost trebala ljubiti? (Macbeth, IV. 2.)

Tekst Macbeth je disput o tiranstvu. Ono se prenosi od jednog vladara na drugog, kao ukleti krug. Tiranstvo je izvor zla. Banalnost tiranske ćudi je još veća kad shvatimo da je zapravo kompenzacija nečega što nedostaje, a što je dapače subjektivno i individualno, zapravo minorno. Što je generator manične ambicije Lady Macbeth i Macbetha? Je li to kruna, vlast, moć, novac? Sindrom Macbeth je jalovost, faktična i metaforična. Oboje pokušavaju vlašću kompenzirati nešto što je jako bitno za njih oboje ali nažalost ne može se kompenzirati s krunom.

Njihov međusobni odnos je labirint ugušenih i izopačenih strasti. Oboje su mračni, introvertni. Nema erotike između njih dvoje, nema privlačnosti i nema ljubavi. Sve je možda kompenzacija nečega što nedostaje. Je li je to možda nedostatak nasljednika? U tekstu se vrlo često spominju djeca, koja su nasljednici. Svi su ratovi zapravo zbog budućeg potomstva. U tekstu svi imaju djecu. Macbeth i Lady Macbeth nemaju nasljednika. Govori se o nekom djetetu kojeg je Lady Macbeth dojila. Je li ga izgubila u nekom od ratova u dugačkom nizu povijesne krvave kronologije? Je li to izvor njene bezgranične mržnje i krvoločnosti? Ona jako često kritizira Macbethovu »muškost«. On je impotentan, fizički i metaforično. Muči ga problem nedostatka nasljednika. Lady Macbeth nije realizirana kao majka i kao ljubavnica, i Macbeth nije realiziran kao muškarac i otac.

Nema nikoga osim njega (Banqua) čijega se postojanja bojim. On je ukorio suđenice, kad su me prvi put zaodjenule imenom kralja, i pozvao ih da njemu govore; tada su, proročki, njega pozdravile kao oca cijele loze kraljeva; na moju su glavu posadile neplodnu krunu, i gurnule jalovo žezlo u moj stisak, da bi ga istrgnula neka nesrodnička ruka, da me nijedan sin ne naslijedi. Ako je tako, ja sam za Banquovo potomstvo okaljao dušu; za njih sam onoga blaženog Duncana umorio; nalio sam gorčinu u posudu svoga mira samo za njih; a svoj vječni dragulj predao sam zajedničkom neprijatelju čovjeka, da njih učinim kraljevima, Banquovo sjeme kraljevima! Radije nego to, izađi, sudbino, na borilište, pa me izazovi na život i smrt! — (Macbeth, III. 1.)

Očito vlast i kruna nisu ono što bi njih zadovoljilo. Lady Macbeth kao kraljica na kraju poludi i ubije se, jer nije dobila/postigla ono što bi je zaista usrećilo. Prijestolje je očito nije zadovoljijo. O tome govori i Macbeth u jednoj rečenici, kada kaže da je strašno kada nešto postigneš i vidiš da to nije sve što si želio. Zanimljiva je i paralela između Lady Macbeth i Lady Macduff i njenog sina, koji je ubijen. Je li sudbina Lady Macduff i gubitak njenog sina možda preslikana priča Lady Macbeth iz prošlosti? …U svijetu tirana i neprestanih ratova, majke gube svoju djecu i nije čudno što je Lady Macbeth tako cinična i zlobna i ujedno tako krvava i hladna, bez imalo sućuti za bilo koga na ovom svijetu.

U tekstu su jako markantne i »sestre suđenice« (vještice). Zašto je Shakespeare trebao vještice u ovom komadu? U vrijeme Shakespearea vještice su bile objektivno zlo. Vještice su bile ljudski otpad. Čak su i vladari i naučnici vjerovali da imaju zlu narav i da su sile koje zaista postoje u prirodi s ciljem da prizivaju zlo… Shakespeareova lucidnost je postavila vještice (znači otpad čovječanstva) kao kontrapunkt čovjeka, koji je još zlobniji i krvoločniji od njih. Natprirodne sile ne postoje, postoji samo zlo u čovjeku koje je još fatalnije nego zlo zloglasnih vještica (koje su obično bile nesretnice, žene egzekutirane zbog nekih zabluda). Shakespeare je pokazao da je u ovom krvavom svijetu čovjek najpokvareniji. Pokazao je destruktivnost čovjeka koji vapi za vlašću, bez obzira jesu li to muškarci (ratnici) ili žene (vladarice). Muškarci su koljači i žene manipulatorice.

Vještice imaju i funkciju proroka. Prorok nije zlo po definiciji, prorok je mudrost. Mudrost proroka dolazi iz poznavanja. Vještice Macbethu ništa ne učine, samo osvijeste ono što je doboko u njegovoj podsvjesti. Oni unaprijed znaju što će se dogoditi. Njihovo proročanstvo, ako je uopće proročanstvo, zapravo je poznavanje čovječje prirode. Njihova vidovitost temelji se na poznavanju čovječje naravi. Na neki način oni su glas Shakespeareov.

Postoji još jedan razlog zašto je Shakespeare uključio vještice u tekstu … Čovjek s opsesijom je opsjednut čovjek. Stanje opsjednutosti je stanje začaranosti. Ambicija je stanje začaranosti, omađijanosti. Tirani su kao opsjednuti, začarani. Lady Macbeth i Macbeth, oboje su kao u agoniji. Zapravo, ako uopće govorimo o čaroliji, to je čarolija moći. Prijestolje, kruna, vlast to je opijenost koju daje moć. Proročanstvo vještica je samo metafora za stanje opsjednutosti. Možda vještice govore o »budućnosti« jer dobro poznaju čovječju narav, znači da su jako mudre i da zapravo imaju Shakespeareov pogled.

Zašto su samo tri vještice, tri proročanstva? Je li to možda povezano s trojstvom kojim je označen čovječji život (rađanje, život i smrt)? Ili trojstvo Oca, Sina i Svetoga Duha? …Tri je magičan broj i vještice uvijek dolaze u grupama po tri… Na samom početku imaju svoju šifru, tri puta tri devet znači trojstvo koje je utrostručeno … U adaptaciji multiplikacija vještica je funkcionalna ali i suštinska. Njihova mudrost se multiplicira isto kao što se multiplicira zlo ratova, koji se ponavljaju ciklično.

Triput tvoje, tri put moje,
Triput opet, devet to je;
Tiho, da se čari spoje.
Triput tvoje, tri put moje,
Triput opet, devet to je;
Tiho, da se čari spoje.
Triput tvoje, tri put moje,
Triput opet, devet to je;
Tiho, da se čari spoje.
(Macbeth, IV. 1.)

Zašto se proročanstvo vještica ne ispuni do kraja? Zašto drama ne završi time da Banquov sin preuzme prijestolje? Vjerovatno zato jer je to priča o budućnosti …Malcolm  (Duncanov sin) vrati se na prijestolje; ali kakav će to biti vladar već smo čuli od njega samog (u IV. činu) i izvjesno je da će vladati kao budući tiranin i zbog toga će vjerovatno Banquov sin doći na vlast nakon još jednog krvavog građanskog rata …Shakespeare je morao završiti dramu s ponovno uspostavnjenim redom – i taj red je da ubijeni Duncan i njegov rod ponovno dobiju oteto prijestolje. Ali što slijedi dalje i kakav vladar će biti Malcolm već možemo naslutiti.

Budućnost je već programirana i njeno ime je rat u krvavom nizu ratova povijesti čovječanstva.

Djela Williama Shakespearea nerijetko su izvođena na riječkoj sceni. Tako je Hrvatska drama od 1946. godine čak 17 puta premijerno izvela njegova djela, a riječ je o ukupno 11 naslova. Najviše su, tri puta, postavljani „Hamlet“ i komedija „Na Tri kralja“ dok su tragedije „Othello“ i „Kralj Lear“ te komedija „San ivanjske noći“ doživjele po dva premijerna izvođenja do danas. A njegov „Macbeth“, tragedija iz 1606. godine, do danas je na riječkoj sceni uprizoren samo jednom. U prijevodu Vladimira Nazora, ansambl Hrvatske drame premijerno ga je izveo prije 66 godina, 22. veljače 1958. u režiji Anđelka Štimca. Tada je ovaj projekt okupio mnoga imena koja su danas zapisana na najvažnijim stranicama riječke i hrvatske kazališne povijesti.

Scenografsko rješenje osmislio je poznati riječki scenograf Dorian Sokolić koji je te godine proveo nekoliko godina na specijalizaciji u Parizu, a u riječko Kazalište prvi put stigao četiri godine ranije na poziv intendanta Drage Gervaisa. Spomenimo da je i Sokolić postao riječkim intendantom 1969. i na tom mjestu ostao sve do 1980. godine, ostvarivši tako najduži radni vijek na toj poziciji u povijesti Kazališta.

Kostimografiju je potpisala istaknuta hrvatska kostimografkinja Ljubica Wagner. U naslovnoj je ulozi bio veliki hrvatski kazališni glumac Veljko Maričić, inače i legendarni riječki Hamlet, koji je završni dio svoje karijere ostvario u riječkom HNK-u u koji je došao 1953., i u kojem je nastavio djelovati i nakon umirovljenja 1963. godine. Iako je iznimno uspješno glumio široki raspon uloga, od romantičnih junaka do psihološki složenih likova, najveće je domete dosegnuo upravo interpretacijama Shakespeareovih likova, osim Macbeth i Hamlet, bio je i sjajan Richard III., Othello i Jago te Lear.

Ulogu Lady Macbeth tumačila je Branka Verdonik Rasberger koju je osim po ovoj ulozi riječka publika pamtila po izvrsnoj ulozi Shakespeareove kraljice Getrude u „Hamletu“, Krležine barunice Castelli Glembay, Ogrizovićeve Hasanaginice, Vojnovićeve Jele u „Ekvinociju“… Bila je među vodećim glumicama u riječkom Kazalištu gdje je ostala do umirovljenja 1975., a tijekom karijere dobila je nekoliko nagrada i priznanja.

U ostalim su ulogama tada bili Jozo Martinčević, Danilo Maričić, Nikola Jovanović, Đuro Turinski, Miodrag Lončar, Slavko Šestak, Dušan Dobrosavljević, Asim Bukva, Zdenka Trajer, Marija Piro, Zlata Nikolić, Draga Stiplošek -Pregarc, Mara Kaitas i drugi.

Predstava je u sezoni 1957./58. na pozornici „Zajca“ izvedena šest puta te još tri puta na ljetnim gostovanjima, u Kraljevici, Senju i Krku, tijekom srpnja i kolovoza.

Iako od tada pa do aktualne inscenacije u režiji Eduarda Milera, „Macbetha“ nije bilo na riječkoj dramskoj pozornici, gledali smo ga na opernoj i baletnoj, u djelima prema Shakespeareovim motivima: dva puta uprizorenja Verdijeve istoimene opere te balet koreografkinje Maše Kolar na glazbu Višeslava Laboša i Tene Novak Vincek.

Priredila Milena Jerneić