PAPANDOPULO, MOZART, BRAHMS

Dirigent:
Solist:
Solistica:
mezzosopran: Emilia Rukavina
Koncertna majstorica:
Riječki simfonijski orkestar

13. ožujka 2023.

Pod dirigentskim vodstvom svog šefa dirigenta Valentina Egela, Riječki simfonijski orkestar ponovno snima za svjetski uglednu, njemačku diskografsku kuću CPO za koju su snimili i svoj prvi međunarodni CD “Boris Papandopulo: Koncert za klavir i orkestar br.3, Koncert za violinu i orkestar”. I ovoga puta snimit će izvedbu djela Borisa Papandopula, jedne od najistaknutijih i najosebujnijih ličnosti hrvat­skoga glazbenog života. Riječ je o njegovoj Drugoj simfoniji, jednom od najvažnijih njegovih orkestralnih djela skladanom 1946. godine. Sastoji se od pet stavaka koji imaju i programske naslove. Za skladbu je karakteristično što su neki stavci obrade već prije skladanih Papandopulovih djela.

Koncert će otvoriti izvedba Brahmsovih Varijacija na Haydnovu temu koje se ponekad nazivaju i Varijacijama sv. Ante. Potom će uz nastup mladog pijanista Lovre Marušića koji je brojnim prestižnim nagradama potvrdio virtuoznost za klavirom i svoju međunarodnu reputaciju, biti izveden Mozartov Klavirski koncert br.25 u C-duru. Danas naširoko poznat i cijenjen kao “jedno od Mozartovih najvećih remek-djela u žanru koncerta” i “možda najveličanstveniji od svih koncerata koji su ikada napisani”, dijelom standardnog repertoara postao je tek u 20. stoljeću.

 

Program

Johannes Brahms: Varijacije na temu po Haydnu, op. 56a
I. Tema
II. Varijacija 1. Poco più animato
III. Varijacija 2. Più vivace
IV. Varijacija 3. Con moto
V. Varijacija 4. Andante con moto
VI. Varijacija 5. Vivace
VII. Varijacija 6. Vivace
VIII. Varijacija 7. Grazioso
IX. Varijacija 8. Presto non troppo
X. Finale. Andante

Wolfgang Amadeus Mozart: Koncert za klavir br. 25 u C-duru, K. 503
I. Allegro maestoso
II. Andante in F major
III. Allegretto
Solist: Lovre Marušić, klavir

*** Pauza ***

Boris Papandopulo: Druga simfonija*
I. Put u život
II. Rezignacija
III. Vizija
IV. Lirski intermezzo
V. Koraci slobode
Solistica: Emilia Rukavina, mezzosopran

 

*Snimanje novog CD-a za njemačku diskografsku kuću CPO

 

Koncert traje oko dva sata i izvodi se s jednom pauzom.

 

Posljednji veliki romantičar, a istovremeno glavni predstavnik struje koja proizlazi iz Beethovena i Bacha. Skladao je brojna djela koja su popularna i danas koliko i u njegovo vrijeme, simfonije, komornu glazbu, koncerte za solo instrumente s orkestrom, solo pjesme, zborsku, klavirsku glazbu… Međutim, nije napisao niti jednu opernu i nije skladao programsku glazbu. Brahms je poznat po tome što se posvećivao glazbenim oblicima jednom po jednom. Tako se bavio temom s varijacijama. Napisao je devet setova varijacija na svoje i tuđe teme.

Brahms je skladao „Varijacije na Haydnovu temu“ tijekom ljeta 1873. godine provedenog u Bavarskoj, kod jezera Starnberger. Fasciniran glazbenim rukopisima, tragao je za novom temom. Haydnov biograf i knjižničar Bečkog filharmonijskog društva Carl Ferdinand Pohl 1870. godine pokazao je Brahmsu djelo iz Haydnove zbirke (ili je barem tako mislio), iz niza za puhački ansambl Divertimento br. 1, „Chorale St. Antoni“. Koral vjerojatno potječe iz stare hodočasničke himne koja se pjevala na Dan svetog Antuna. Za te korale sv. Antuna, međutim, kasnije se saznalo da uopće ne pripadaju Haydnu jer ne sadrži njegove stilske značajke, već vjerojatno njegovom učeniku, Ignatzu Pleyelu, iako niti za to nema jasnih dokaza (za te su zabune odgovorni izdavači 19. stoljeća, jer su bili skloni objavljivati djela manje poznatih skladatelja pod imenom onih poznatih kako bi povećali prodaju). No, Haydnovo ime u Brahmsovu djelu živi i ono jest posveta Haydnu. Zbog nesigurnosti oko izvornosti često se skladbu naziva i „Varijacije na korale sv. Antuna“. Djelo se sastoji od teme i osam varijacija te finala.

Brahms je često najprije skladao djela za dva klavira prije nego bi ih orkestrirao. Skladbu je najprije pokazao prijateljici Clari Schumann, te su zajedno u rujnu 1873. izveli verziju za dva klavira (op. 56 b) na privatnom okupljanju u Bonnu u Njemačkoj. Bilo je to posljednje Brahmsovo klavirsko djelo velikih razmjera, uslijedilo je razdoblje u kojem se više usredotočio na orkestralna djela. Prvu izvedbu orkestralne verzije (op. 56 a) izveo je već 2. studenoga 1873. Bečki filharmonijski orkestar kojim je ravnao sam Brahms.

 

Priredila Andrea Labik

Mozartovih trideset klavirskih koncerata, bez onih jednostavačnih, kao uostalom i druge njegove skladbe, osim što su brojne već su i vrlo rani primjeri klavirskih koncerata uopće. Poslužili su kao uzor skladateljima njegove generacije i onima koji su uslijedili. Prvi svoj klavirski koncert napisao je kao jedanaestogodišnjak, a posljednji manje od godinu dana prije smrti. Kako je Mozart sazrijevao, tako su njegovi koncerti najranijih radova prerada baroknih sonata postajali strastveni i snažni koncerti, doveo ih je do nove faze razvoja povijesti glazbe. Mozart je, kao aktivni pijanist, svoje klavirske koncerte zapravo pisao za sebe i za uži krug znalaca, a stalno je trebao nova djela za svoje koncerte. Čak je i njegov najopsežniji klavirski koncert K. 503 posthumno objavila njegova udovica Constanze. Početkom 19. stoljeća mijenjao se ukus zbog čega su neki njegovi klavirski koncerti ostali neizvođeni. Mozartov elegantni i bogati, razigrani Koncert za klavir br. 25 mnogi smatraju najboljim zbog čega ga nazivaju i „Olimpijac“ ili „Car“ .

Djelo iz njegovog najpopularnijeg žanra, Koncert za klavir br. 25, skladao je Mozart tijekom svojih posljednjih godina u Beču, a praizveo ga je dan nakon što ga je dovršio 5. prosinca 1786. u Beču, a izvodio je skladbu i tijekom 1787. u želji da predstavi svoj najdulji klavirski koncert. Ta 1786. bila je plodna za Mozarta, „Figarov pir“, „Praška“ simfonija br. 38, Gudački kvartet „Hoffmeister“, Klavirski trio u B-duru, uz to završio je velike klavirske koncerte 23., 24. i 25…

Čembala su bila superzvijezda barokne ere. Talijanski majstor Bartolomeo Cristofori prvi je počeo razvijati ono što će kasnije 1711. postati poznato kao klavir. Prolazile su godine prije no što je instrument postao praktičan, a desetljeća prije nego što su nova djela postala popularna. Iako su i Mozartovi prethodnici skladatelji, kao što je spomenuti Haydn primjerice, kreirali klavirske koncerte, Mozart je prvi skladatelj koji je pokazao što sve taj instrument može, naročito u spoju s orkestrom. Veća snaga i više mogućnosti koje klavir nudi postavile su ga u prednost pred svojim delikatnijim pretkom čembalom.

 

Priredila Andrea Labik

Nakon Mozarta – hrvatski Mozart kako su često nazivali jednog od najznačajnijih hrvatskih skladatelja 20. stoljeća Borisa Papandopula čiji opus pripada vrhu hrvatske umjetničke glazbe. Snažno je obilježio hrvatsku glazbenu umjetnost 20. st. Bio je i dirigent i zborovođa, korepetitor, organizator, a djelovao je i kao glazbeni publicist. Skladajući velikim intenzitetom gotovo šest desetljeća, Papandopulov opus sadrži oko 440 djela i jedan je od najvećih u cjelokupnoj hrvatskoj glazbenoj povijesti, ne samo opsegom nego i umjetničkom vrijednošću. Pisao je za sva glazbena područja: orkestralnu (simfonijske pjesme, baletne suite, dvije simfonije), koncertantnu (za klavir, violinu, fagot, čembalo, kontrabas, timpane), komornu, vokalnu (solo-popijevke, zborovi), vokalno-instrumentalnu (16 kantata), glazbeno-scensku (osam opera, 12 baleta) i filmsku glazbu (npr. „Bakonja fra Brne“ F. Hanžekovića, 1951.; „Pustolov pred vratima“ Š. Šimatovića, 1961.).

Boris Papandopulo, sin znamenite pjevačice Maje Strozzi-Pečić, jedna je od najistaknutijih i najosebujnijih ličnosti hrvatskoga glazbenog života, čvrstim sponama vezan upravo uz Rijeku. Bio je direktor riječke Opere u razdoblju od 1946. do 1948. prvi put i tada je ravnao izvedbama 16 glazbeno-scenskih djela te 22 koncerta, a od 1953. do 1959. drugi put, kada je ravnao izvedbama 25 glazbeno-scenskih djela i 19 koncerata. Ravnao je prvom predstavom Opere i baleta novoosnovanog Narodnog kazališta u Rijeci, Zajčevom operom „Nikola Šubić Zrinjski“, 2. studenog 1946. godine. U riječkom je kazalištu praizvedena njegova opera „Rona“ te balet „Dr. Atom“. Za svečano otvaranje obnovljene zgrade Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca skladao je 1981. godine kantatu „Mantinjada” čijom izvedbom je sam ravnao. Pod njegovim je ravnateljskim vodstvom riječka Opera procvala, pridonio je i cjelokupnom, a posebno kulturnom, životu grada razvijajući operni i koncertni repertoar, skladajući i nastupajući kao dirigent i pijanist, ali i kao profesor i predavač. Taj je velikan hrvatske glazbe umjetnički zadužio Grad i Operu zbog čega je još značajnije što se na prvom međunarodnom CD-u riječke Opere nalaze djela upravo Borisa Papandopula: njegovi Treći klavirski koncert i Koncert za violinu (dirigent Ville Matvejeff, solisti Oliver Triendl i Dan Zhu). A sada šest godina kasnije za njemačku diskografsku kuću CPO snimamo novi CD s Papandopulovom Drugom simfonijom.

Svoju Drugu simfoniju Papandopulo je skladao u Rijeci početkom 1946. godine i to u vrlo kratkom vremenu. Simfonija je skladana za veliki orkestar, ali ono što je neobično, u četvrtom stavku pridružuje se mezzosopran koji bez teksta vokalizira melodiju, djelujući kao instrument posebnih boja. Svi stavci su programskog karaktera: Put u život, Rezignacija, Vizija, Lirski intermezzo, Koraci slobode. Druga simfonija prikaz je kreativnog rada skladatelja, osjećaji, misli, ideje, usponi, padovi, dileme, sve s čim se susreće tijekom stvaranja.

Praizvedbu Simfonije izveo je Simfonijski orkestar zagrebačke radio-stanice 8. svibnja iste godine pod dirigentskim vodstvom skladatelja, uz sudjelovanje pjevačice Marijane Radev.

Uz Simfoniju, sam je Papandopulo zapisao:
„U prvom se stavku iznose subjektivni osjećaji i impresije kompozitora-umjetnika, koji stoji na pragu života i gleda u budućnost s puno oduševljenja, poleta i optimizma. Međutim, već na prvim koracima po svojoj životnoj stazi, umjetnik nailazi na zapreke, teškoće i tegobe. On se rezignirano povlači u sebe, sav se predaje radu (drugi stavak). U toj samoći i zaokupljenosti pojavljuju mu se ponekad fantastične zamisli i vizije, koje ga noću proganjaju poput utvara, uzbuđujući žestoko njegovu maštu (treći stavak). Četvrti stavak slika trenutke punog smirenja, u kojima umjetnik sanjari o sretnim, nepomućenim, mirnim časovima svog burnog života. No iz magle tmurnih, često neodređenih osjećaja, u umjetniku se opet pomalja vjera u napredak i budućnost.
Optimizam i vedrina pobjeđuju sve napore, tegobe i nevolje svakidašnjice, umjetnik predosjeća novo vrijeme, pa ga novi polet i nove snage nagone na stvaranje novih djela i iznošenja novih ideja. On smjelim i čvrstim koracima nastupa preko svih zapreka u novi život.“

Na temelju tog programa Papandopulo je napisao djelo koje se odlikuje izvanrednim pojedinostima. „Uz široko razrađeni prvi stavak u simfoniji naročito se ističe efektni Scherzo (treći stavak) koji predstavlja jedan od najblještavijih i najvirtuoznijih stavaka naše orkestralne literature“, kako piše K. Kovačević, a M. Riman pak da „ide u red najljepših stranica naše orkestralne literature što se očituje u blještavosti i virtuozitetu“. Kovačević pojašnjava i kako je u tematskom pogledu najvažniji motiv koji se javlja na početku simfonije u oboi. Na njemu je sazdan čitavi prvi stavak, pun svježine i optimizma; iz njega se razvija i turobni i sumorni drugi stavak; on daje tematsku građu za fantastični Scherzo, kao i za Finale, u tempu gotovo popularne koračnice.

 

Priredila Andrea Labik

Nakon dvije velike koprodukcije, „Spartak“ sa zagrebačkim Baletom i orkestrom Opere HNK-a u Zagrebu i „Don Carlo“ s mariborskom Operom, opet ste s Riječkim simfonijskim orkestrom. Pred vama je simfonijski koncert Papandopulo, Mozart, Brahms i snimanje Druge Papandopulove simfonije za diskografsku kuću CPO. Je li vam nedostajala vaša „posada“, vaši simfoničari?

Naravno! Predivno je opet raditi s njima. Drugačije je. Jednom kad se upoznate, kada znate jedni druge toliko dobro, postoje mogućnosti susreta na drugim razinama. Kada ste gost dirigent, imate možda svojevrsnu slobodu, jer kao šef dirigent imate veliku odgovornost prema ljudima u orkestru i prema kazališnoj kući. Sretan sam što sam opet u Rijeci. Dug je period iza mene. U svakom slučaju, sretan sam što sam ovdje i što smo pripremili veliki program za ovaj simfonijski koncert.

 

Raduje vijest da će se rad Riječkog simfonijskog orkestra i skladatelja koji je obilježio riječku Operu i hrvatsku glazbu 20. stoljeća naći na CD-u.

Sjajno je što snimamo Drugu simfoniju Borisa Papandopula, jer koliko mi je poznato, ne postoje dostupne snimke tog njegovog djela. Znam da je snimljena pod Papandopulovim ravnanjem, ali nedostupna je. Ne možete je naći i kupiti ili preslušati. Zato je izvanredno što snimamo to djelo, jako sam uzbuđen. Velika je to odgovornost i privilegija. Bit će to prva referenca na njegovo djelo za svako buduće izvođenje.

 

Jeste li se ranije susretali s Papandopulovim djelima?

Jesam, ali ovo je prvi put da dirigiram. Čuo sam za Papandopula prvog trenutka kada sam stigao u Hrvatsku, već na natjecanju „Lovro Matačić“. O njemu se govorilo i ljudi su ga uvijek hvalili kao uistinu posebnog skladatelja. Od tada sam čuo nekoliko djela na simfonijskim koncertima u Zagrebu ili u Rijeci na komornim koncertima. Uostalom, on je ovdje bio i ravnatelj Opere, ravnao orkestrom. On je jedan od onih koje ćete zasigurno upoznati kada uđete u svijet hrvatske klasične glazbe, nadam se da će uskoro naći i svoj put prema širem prepoznavanju, da će ga se uvrštavati u programe europskih koncerata. Njegova je glazba izvanredna, genijalna.

 

Kako doživljavate Papandopulovu Drugu simfoniju?

Druga simfonija je posebno djelo. Kao prvo, riječ je eksploziji kreativnosti! Za mene je izuzetno uzbudljivo što počinjemo od nule, čitate partituru, analizirate na klaviru, pristupate bitno drugačije nego kada radite na glazbi koju ste već nebrojeno puta čuli ili na koncertima ili na snimkama. Partitura čak i dok tek čitate, bez sviranja na klaviru, ima onu iskru, obraća vam se. Kada krenete u analizu djela, shvaćate da je riječ o zapanjujućem skladateljskom umijeću. Drago mi je stoga što je u programu i Brahmsovo djelo. Papandopulo koristi nešto po čemu je Brahms postao poznat u kasnom 19. stoljeću, završnu varijaciju. Brahms bi uzeo motiv iz kojeg bi stvorio čitavu simfoniju, iz jednog atoma glazbe. U svojoj Drugoj Papandopulo čini upravo to, uspostavlja jednu temu na početku i razlama je u dva atoma, dva motiva, dvije minijaturne glazbene strukture, te uzima tri note iz prvoga, dvije note iz drugoga i iz njih sklada zapravo cijelu simfoniju. Sve druge teme i motivi proizlaze iz toga, razvijaju se iz toga ili su ponavljanje toga. S druge strane, istu temu koristi često, kao da je moto same simfonije, u svakom ćete stavku čuti tu „crvenu nit“ koja se provlači Drugom simfonijom. Ista tema može zvučati tužno, uzbudljivo, borbeno ili nježno. Papandopulo to čini prekrasno. Zadivljujuće mi je kako je skladao simfoniju iz tih malih glazbenih struktura.

 

Čujemo li to i u Brahmsovim Varijacijama?

Brahms spomenuto čini u svojim simfonijama, varijacije su sve to sažeto, orahova ljuska. Brahms je volio varijacije. Pisao je za klavir, tu su i Varijacije na Paganinijevu temu, na Händelovu temu, na vlastite teme, na mađarsku narodnu pjesmu, pisao ih je za dva klavira i potom za orkestar. Vjerojatno to proizlazi iz ljubavi prema varijacijama. Volio je i Bachove Chaconne, violinističko djelo, on je aranžirao skladbu za lijevu ruku za klavir. Imate neku vrstu passacaglie, uvijek ista struktura akorda, a potom se razvija, razvija, razvija ponad toga. Upravo to čini i u svojoj Četvrtoj simfoniji koju smo izveli na početku sezone gdje je posljednji stavak strukturiran preko iste osnovne linije, tridesetak puta. Nad time je izgradio katedralu kreativnosti. U manjoj formi Brahms taj postupak koristi i u „Varijacijama na Haydnovu temu“. Naravno, od varijacije do varijacije, pronalazi potpuno nove, različite svjetove, unutar istog glazbenog materijala, a u posljednjem stavku, u Finalu koristi passacagliu kao bazu, uzima dio Haydnove teme, stvara novu osnovnu liniju da bi na kraju imao varijaciju varijacije. On je majstor završnih varijacija.

 

Brahms i Papandopulo imaju zajedničku nit kako kažete. U sredini programa našao se publici uvijek omiljeni Mozart i njegov Klavirski koncert br. 25. Po čemu je značajan?

Trenutak katarze u središtu. Ovaj koncert ne izvodi se baš često. Nepravedno.

Ima najveći i najduži prvi stavak od svih njegovih koncerata. Pozabavio se temama. Prepoznat će svi Marseljezu, francusku himnu, koja tada nije postojala! Za naše suvremene uši zvuči kao da je Mozart znao za nju. Možda ga je netko čuo i od ovog je djela možda potekla ideja za glazbu himne, tko zna.

Ovaj Koncert ima sve ono što volimo kod Mozarta. Naročito je lijepo kako gudači prate solista na klaviru. Čarobno. Boje koje čujete samo u Mozartovim koncertima za klavir. Atmosferu stvara toliko lako. Već u ovom djelu čujem ono što će doći kasnije, čujem Beethovena. Pokazivanje prstom prema budućnosti. Pružanje ruke nadolazećoj generaciji skladatelja. Izvodili smo i Beethovenov Četvrti klavirski koncert i motivi, strukture su vrlo slične. Kod Beethovena imate svu ljepotu koju ste već prepoznali u Mozartovom Klavirskom koncertu koji je tako lijepo otvorio vrata koracima koji tek dolaze u koncertima za solo instrumente i orkestar.

Drugi stavak podsjeća na „Jupiter“ simfoniju, odabranu temu uzima i nosi od jednog mjesta do drugog, ne rastvara je i sklapa kao Brahms i Papandopulo. Mozart je uzima cijelu i stavlja je ispred drugačije pozadine. To je i dalje ista tema.

Posljednji stavak Mozartovog Koncerta za klavir br. 25 ugrijat će srca publike, donijeti osmijeh na njihova lica.

U djelu imamo i dramatičnih trenutaka, ali sve je to Mozart u smislu božanstva, idola koji pruža vječnu radost.

A k tome, činjenica je da publika u Rijeci voli Mozarta, a Papandopula zovu hrvatskim Mozartom tako da su morali biti zajedno na koncertnom programu.

 

Solist je Lovre Marušić, jedan od najperspektivnijih hrvatskih pijanista mlađe generacije.

S Lovrom Marušićem želimo surađivati već duže, sretni smo što je napokon s nama. Izuzetan mladi glazbenik. Ne poznajem ga osobno, ali studirali smo na istoj Muzičkoj akademiji „Franz Liszt“ u Weimaru. Kao i koncertna majstorica Katarina Kutnar, kao i druga oboa Daniela Jurišić, kao i naš prvi udaraljkaš Pedro Rosenthal Campuzano. Kakva je to slučajnost! Nas petero s iste Akademije na pozornici u Rijeci! Može izgledati kao da je namjerno, ali uopće nije. Mislim da je jednostavno stvar u tome da je riječ o odličnoj Akademiji.

 

Solistica u Papandopulovoj Drugoj simfoniji je izražajna mezzosopranistica Emilia Rukavina.

Naša Emilia Rukavina, omiljena mlada mezzosopranistica iz Rijeke. Do sada već pamtimo njezine sjajne izvedbe na ovoj pozornici. Njezina uloga u Drugoj simfoniji jako je zanimljiva, jer nema teksta, pjeva melodiju. Jako je jednostavna, pristupačna glazba, lirska, atmosferična, svečana. Primjerice, glas je u svojim simfonijama koristio i Mahler. Međutim, on je uvijek koristio kakvu pjesmu na kojoj bi temeljio programsku naznaku za cijelu simfoniju. Papandopulo je sam napisao program, ali mislim da piše više o procesu skladanja nego o osobnoj krizi, odnosno o kreativnoj krizi koju nadvladava upravo stvaranjem. Put u život prvi je stavak u kojem Papandopulo traži način kako skladati, ali toliko je toga više u toj skladbi! Možete pronaći čitav svijet u njoj.

 

S obzirom da će publika prisustvovati snimanju CD-a, imate li kakvu uputu?

Samo dođite, budite kao i uvijek i uživajte.

Imat ćemo i studijska snimanja nakon koncerta. Bit će to prava studijska produkcija, tako da ne brinem. Najvažnije je da koncert izvodimo za publiku, ne za snimanje. Sviramo za publiku.

 

Razgovarala Andrea Labik

Vijenac – GLAZBU IZDVAJA

Klasika.hr – IZNIMAN KONCERT KOJI PODIŽE LJESTVICU KVALITETE I OČEKIVANJA

SoundGuardian – SIMFONIJSKI KONCERT „PAPANDOPULO, MOZART, BRAHMS“ U „ZAJCU“

Muzički informativni centar – Papandopulova Druga simfonija uskoro u izdanju CPO-a!

Extravagant – Simfonijski koncert „Papandopulo, Mozart, Brahms“ u „Zajcu“: Riječki simfonijski orkestar ponovno snima Papandopula za njemački CPO

Kanal Ri – Riječki simfonijski orkestar ponovno snima Papandopula za njemački CPO

HRT Radio Rijeka – HNK Zajc: Riječki simfonijski orkestar opet snima Papandopula za njemački CPO

Novi list – “Papandopulo, Mozart, Brahms” Riječkog simfonijskog orkestra vjerojatno je najbolji koncert u ovoj sezoni Zajca

La Voce del popolo – Papandopulo, Mozart, Brahms. Un concerto importante

Culturenet.hr – Simfonijski koncert ‘Papandopulo, Mozart, Brahms’ u ‘Zajcu’

Kigo.hr – Simfonijski koncert „Papandopulo, Mozart, Brahms“ u „Zajcu“

Svijet kulture – HNK Zajc// Riječki simfonijski orkestar na koncertu 13.3. snima Papandopulovu Drugu simfoniju za CPO

Moja Rijeka – Riječki simfonijski orkestar ponovno snima Papandopula za njemački CPO

Akademija Art – Riječki simfonijski orkestar ponovno snima Papandopula za njemački CPO

Nacional – Simfonijski koncert u ‘Zajcu’: Riječki simfonijski orkestar ponovno snima Papandopula za njemački CPO

Teklić.hr – Simfonijski koncert „Papandopulo, Mozart, Brahms“ u „Zajcu“: Riječki simfonijski orkestar ponovno snima Papandopula za njemački CPO

Torpedo – Simfonijski koncert „Papandopulo, Mozart, Brahms“ u „Zajcu“: Riječki simfonijski orkestar ponovno snima Papandopula za njemački CPO

Novi list – Simfonijski koncert pod vodstvom Valentina Egela: Djela Papandopula, Mozarta i Brahmsa

Foto & Video galerija
Generalni pokrovitelj Riječkoga simfonijskog orkestra