RIJEČKI PUHAČKI KVINTET: L’ESSENCE DE LA FRANCE

Kroz evoluciju komorne i orkestralne glazbe, puhački kvintet imao je dugu povijest razvoja.

Komorna glazba počinje se pisati u 16. stoljeću, u baroku se razvija kao glazba za dvor, a vrhunac doživljava tijekom bečke klasike, za vrijeme Wolfganga Amadeusa Mozarta koji je napisao najveći broj takvih skladbi.

Još početkom 18. stoljeća, puhaća se glazbala nisu smatrala naročito virtuoznima. Tehnička ograničenja potisnula su ih kao pratnju gudačima u velikim ansamblima, kao harmonijsku podršku u skladbama kojima dominiraju gudači. Do 19. stoljeća izuzetno moderna glazba za osam puhača nazivala se harmoniemusik, s parovima oboa, fagota i rogova. Ti su puhački okteti trebali pratiti društvena okupljanja, kao glazba u podlozi za večere, vrtne svečanosti, lovačke zabave te vojne prigode. Uskoro dolazi do promjene jer oktet dodaje boju i glasnoću nečemu što se smatralo ekvivalentom Mozartovog gudačkog ansambla.

Car Josip II. zatražio je da puhačke instrumente sviraju školovani glazbenici, izborivši tako zasluženo mjesto za puhačku instrumentalnu glazbu. U središnjoj Europi oktet je zaživio na njegovom dvoru oko 1782. godine. Nastajali su novi aranžmani postojećih skladbi, jednako koliko i potpuno nova djela. Nadodan je dupli fagot, pa čak i trube ili dvije dodatne flaute, kasnije i klarinet. Polako se radilo na većoj glasnoći, proširenim rasponima, kvaliteti i tehnologiji izrade puhačkih instrumenata neprestanim istraživanjima, unaprjeđenjima i izumima preciznih alata za izradu tih instrumenata. Skladatelji su počeli raditi na atraktivnim djelima za puhače, a prvi koji je pisao upravo za puhački kvintet bio je Franz Anton Rösler.

Tijekom vremena pojavio se tako i puhački kvintet širokog raspona glazbenih mogućnosti, u svojoj raskoši jedinstvenih i složenih tonova i boja, za što je prošlo gotovo čitavo stoljeće kako bi doživio procvat i dobio ustaljeno mjesto na repertoarima.

Priredila Andrea Labik

Pariški skladatelj Jacques Ibert smatra se jednim od najistaknutijih francuskih skladatelja prve polovice 20. stoljeća, osobito na području glazbe za puhače. Inventivan i pun boja, uz pet puhačkih instrumenata, u jednostavnim i čistim linijama prikazao je njihove bezgranične mogućnosti.

Ibert karijeru započinje svirajući popratnu glazbu za nijeme filmove u kinima. Kasnije nastavlja skladati filmsku i kazališnu glazbu, a u svom raznovrsnom opusu broji i djela za radio, balete, orkestar, glas i orkestar, koncerte, komornu glazbu pretežito za puhačke instrumente, solistička djela, solo pjesme itd. Bio je ravnatelj obiju pariških opera te Francuske akademije u Rimu. Nakon Drugoga svjetskog rata često je dirigirao vlastita djela diljem Europe i SAD-a.

Prvotno kao dio scenske glazbe, „Tri kratka komada“ nastajala su za jednostavnu kazališnu priču o dva propala mladića koji zavode različite žene u potrazi za bogatom nasljednicom, francusku adaptaciju djela „The Beaux’s Stratagem“ irskog dramatičara Georgea Farquhara. Drama je imala za cilj uvrijediti, zabadati nos u konvencionalne običaje vremena. Prvi put su tri teatralno napeta odlomka izvedena kao zasebno djelo u Théâtre de l’Atelier Parizu 21. ožujka 1930. godine. Skladba je postala jedno od kultnih djela za puhačke kvintete.

Paris Société des Instruments à vent osnovao je eminentni flautist Taffanel 1879.. Bio je to prvi ansambl koji je naručivao nova djela za puhačke sastave što je rezultiralo velikim i raznolikim repertoarom. Flautist, skladatelj, dirigent i profesor Claude Paul Taffanel utemeljitelj je moderne francuske škole flaute. Otac francuske škole flaute glazbeno obrazovanje dobio je od oca, a već tijekom studija bio je angažiran u Opéri-Comique, kasnije kao solo flautist u Grand Opéri. Godine 1893. postaje dirigentom Pariške opere, a uskoro i profesorom flaute na Pariškom konzervatoriju. U njegovom su opusu uglavnom djela za flautu i klavir. Njegov „Puhački kvintet u g-molu“ primjer je kasnoromantičarskog stila skladanja. Uz mogućnost da svaki glazbenik pokaže virtuoznost, to je djelo jedno od najomiljenijih na repertoaru puhačkih kvinteta. Od tajanstvenog, optimističnog, dinamičnog prvog stavka, preko snovitog, lirski intoniranog drugog stavka, sve do refleksivnog finala i zahtjevne tarantele i neočekivano duhovitog zaključka, Taffanelovo djelo danas je nezaobilazno u svijetu puhača.

Darius Milhaud skladao je više od 400 opera, baleta te djela orkestralne glazbe među kojima nailazimo i na 12 simfonija, djela za komornu glazbu, solističku glazbu, glazbu za djecu, filmsku i scensku glazbu itd. Uz E. Satiea, J. Cocteaua i A. Honnegera smatra se jednom od vodećih figura čuvene grupe Šestorica (Les Six). Bio je uvijek okružen različitim umjetnicima (F. Jammes, P. Claudel, A. Gide, A. Schönberg, A. Berg, A. Webern i dr.) tijekom svojih boravaka u Francuskoj, francuskoj ambasadi u Rio de Janeiru, SAD-u te tijekom intenzivnih putovanja kada je održavao predavanja i nastupao kao pijanist, izvodeći uglavnom vlastita djela u Londonu, Sovjetskom Savezu, Beču itd. U njegovoj glazbi sve se objedinjuje kao sinteza različitih utjecaja koji se na poseban način oslikavaju i u „Šetnji kralja Renea“.

Lirsku, gotovo pastoralnu suitu „La Cheminée du Roi René“, za puhački kvintet prvi put je izveo 5. ožujka 1941. San Francisco puhački kvintet. Djelo je jedan od kamena temeljaca repertoara puhačkih kvinteta. Riječ je o Milhaudovoj adaptaciji njegove glazbe za film „Calvalcade d’amour“, op. 204 iz 1939. čija je radnja smještena na dvor kralja Renéa I. iz 15. stoljeća, u Aix-en-Provenceu, rodnom mjestu Dariusa Milhauda. Uz skladatelje Rogera Desormièrea i Arthura Honeggera, oslikali su istu priču iz perspektive tri različita razdoblja o tri ljubavne priče, a Milhaud je stvarao u srednjovjekovnome duhu. On je oduvijek bio fasciniran poviješću i pričom vezanom uz kralja, dvorac, viteštvo i legendarne turnire.

Iako se u ovoj fuziji trubadurske glazbe, jazza i modernog francuskog zvuka atmosfera tijekom kratkih, brzih stavaka ne mijenja mnogo, ova zbirka srednjovjekovnih minijatura odaje dojam skladbe izvedene u jednom dahu.

Istaknuti skladatelj i dirigent Henri Tomasi, nakon što je kao dijete osvajao prve nagrade u glazbenoj teoriji i klaviru, a potom i zaustavljen Prvim svjetskim ratom da nastavi studij u Parizu, za život je zarađivao kao pijanist u restoranima, kinima i bordelima. Ipak, 1921. kao stipendist upisuje Pariški konzervatorij gdje je jedan od njegovih profesora bio Gaubert (Taffanelov učenik), te D’Indy, Caussade i Vidal. Osvajao je nagrade za svoje skladbe, kao i za dirigiranje. Postao je šef dirigent Francuskog nacionalnog orkestra i Opere Monte Carlo te je bio traženi gost diljem Europe. Dirigentsku karijeru prekinut će gluhoća na jednom uhu zbog čega će se u potpunosti posvetiti skladanju. Rodom s Korzike, njegova glazba otkriva različite utjecaje, i to ne samo zapadnoeuropske, već, i narodne, i egzotične glazbe. Među njegovim se solističkim koncertima nalaze skladbe za flautu, obou, klarinet, saksofon, fagot, rog, trubu, trombon, a skladao je opere, balete, komornu glazbu, sakralna djela, orkestralna i zborska djela.

Skladani 1959., njegovi „Pet svjetovnih i sakralnih plesova“ aludiraju na plesove za harfu i gudače Claudea Debussyja iz 1904. godine, „Danse sacrée et Danse profane“. Pred ansambl stavljaju pravo bogatstvo boja i virtuozne dionice. Prvi put izvedeni su 1960. godine u Parizu, a posvećeni su ansamblu Rejcliovo Decliové Kvinteto de Prague. Svaki od stavaka u centar pozornosti stavlja jednog od solista. Moderni i tradicionalni, „Cinq Danses profanes et sacrées“ donose Seoski ples, potom Sakralni ples koji inspiraciju vjerojatno pronalaze u tradicionalnim plesovima s Korzike u kojima je Tomasi uživao na praznicima s bakom, Svadbeni ples dio je mediteranskog folklora modernog prizvuka, a Ratni ples iznenađujuće je finale. Fagot intenzivno najavljuje bitku neobuzdanom agresivnošću, prizivajući ljutog ratnika u jurišu na neprijatelja. Potpuno suprotno od očekivanog, sofisticiranog zvuka, Tomasi sklada divlje i frenetično finale.

Priredila Andrea Labik

Novi list – U Zajcu nastupio Riječki puhački kvintet: Odličan koncert za zasluženi aplauz