SLUČAJ VLASTITE POGIBELJIKristian Novak
Koprodukcija s Hrvatskim narodnim kazalištem u Varaždinu u sklopu K-HNK – Konzorcija hrvatskih nacionalnih kazališta
“Slučaj vlastite pogibelji”, novi roman u dva dijela Kristiana Novaka, jednog od najznačajnijih suvremenih hrvatskih pisaca, praizveden u režiji nagrađivanog Ivana Plazibata u istoimenoj predstavi.
Tema je neriješeno ubojstvo koje priču vodi u smjerovima koji pak otkrivaju društvene i intimne traume.
Novak je autor uspješnih i nagrađivanih romana koji su izazvali oduševljenje, i kritike, i čitateljske publike, a prema nekima od njih proteklih su sezona na hrvatskim pozornicama postavljene jednako uspješne i nagrađivane predstave kao što su „Črna mati zemla“ ZKM-a i „Ciganin ali najljepši“ HNK-a u Zagrebu.
Tri i pol sata čistog užitka – to bi bio komad „Slučaj vlastite pogibelji“ u režiji Ivana Plazibata. Predstava je nastala dramatizacijom nedavno objavljenog, istoimenog romana Kristiana Novaka, a priča je to o dvojici braće koja su bila unutar policijskog sustava. Jednog je taj sustav ubio, iako mu je vjerovao, a drugi je ostao uzoran policajac (…) Nisam još sjedio u kazalištu u kojem je publika u tolikoj mjeri bila angažirana i koncentrirana na događaje i likove što se pred njima nalaze. Plazibat je, zahvaljujući maestralnom predlošku, publici pružio pravu kriminalističko-obiteljsku sagu. (Ante Perinčić, Novi list)
Riječ je o priči koja kreće od tragičnog događaja, pojedinačnog pucnja koji se kao jeka širi na svoju okolinu i korjenito mijenja pojedince i sustave. I to odmah tri sustava, sva tri neophodna i sva tri dijelom disfunkcionalna. Policija, školstvo, obitelj. Pratimo protagoniste koji pod svaku cijenu žele učiniti pravu stvar, izboriti se za istinu i pravdu, pa makar stavili na kocku i svoje vizije sretnih života. Mene zanima protagonist u dvojbi, osoba koja je pred problemom koji se ne može riješiti drukčije od stvaranja novog, možda i većeg problema, u raskoraku između čežnje i potrebe. I zanima me kako se ona pokreće, kako djeluje na svoju okolinu, kako se mijenja pod sve većim pritiskom.
Slučaj vlastite pogibelji roman je koji je mogao nastati samo u Hrvatskoj 2023. godine. Duboko i precizno secira sustave školstva i policije te pita; koliko kompromisa, koliko ustupaka možemo napraviti prije nego se nađemo na strani nepravde. Nepravda je u romanu sveprisutna i sveprožimajuća. Ona je vrsta neupitne datosti i samo pravednik i suvremena Antigona, Marli i Profa, bore se protiv nje.
Novakov roman je i veliki mozaik, velika freska Međimurja u 21. stoljeću. Ili bolje rečeno onih više Međimurja koje supostoje jedno uz drugo. Nastojali smo napraviti i predstavu o zajednici; skupini ljudi koje povezuje još nešto drugo osim što žive na jednom prostoru. Formati velikih predstava sve više izumiru pred naletom oluje kapitalizma. Kada vidim varaždinski ansambl, riječki ansambl, polaznike dramskog studija mladih kako zajedno igraju Slučaj vlastite pogibelji na pozornici sretan sam i ponosan što sam imao tu priliku.
Postoje ljudi, i likovi, koji svojim djelovanjem bezuvjetno dovode na međe vlastititih mogućnosti, i mogućnosti za njihovo prekoračenje, stavljaju nas u situaciju da ne možemo odbiti njihovu ulogu. Lik, i osoba, kojoj je pripadalo tijelo mladog policajca pronađeno mrtvo na sjedištu golfa tog zimskog jutra, pripada takvima, čineći da “umjetnost nekako postane životom”, kako kaže Profa, voditeljica srednjoškolske dramske grupe kod Kristiana Novaka.
A tijelo je bilo u takvom stanju, s takvom ranom na glavi, da ga s raspoloživim sredstvima nije bilo moguće dovesti u stanje koje bi nekako uopće odgovaralo kad je bio živ. Samoubojstvo ili ubojstvo? To razobličenje i fragmentacija (identitetska i sudbinska) krajnja je točka i slika borbe koju je Novakov dramski lik vodio. U Novakovom Neni je borba sa svijetom i njegovim okvirima dovedena do maksimuma konflikta, i do maksimuma karaktera. Neno ne oklijeva kada djeluje, djeluje na strani pravde i onoga što vjeruje da je ljudska dužnost, i postaje onaj za kojeg je njegov vlastiti čin koban. Koban do neprepoznatljivosti tijela, do strave nasilja koje je “izazvano” društvo izvršilo nad tim tijelom, do smrti koja je “slučaj”, do nepodobnosti leša. A upravo ideologija koja ga ograničava istodobno ga lansira u razvedeno postojanje. Ta kobnost koju je isposlovao svojim postupanjem i konzekventnošću, osjetiti će to svi oko njega, nadilazi njegov život. Izaziva niz mikroeksplozija zbog kojih kao da se postepeno povlači u pozadinu osobni nivo i tako otvara prostor da jedna osobno-obiteljska sudbina preraste granice intime i lančano ostavi važan trag na veći narativ, konačno i na globalni narativ našeg suvremenog trenutka ovdje. Time što ulazi u diskurs općeg prepoznavanja i razumljivosti, uključuje i nas kao publiku, postajući kao dramski identitet možda više mogući trag budućnosti nego depresivna slika lokalnog i globalnog kozmosa.
Istovremeno, na ishodištu i u srži konflikta s ostalim dramskim partnerima koji su prisiljeni baviti se njime i nakon njegovog kraja, Neno je i neka vrsta emocionalnog kanala otvorenog publici, u čijim se modalitetima miješaju pobuna, nježnost, povreda, borbenost, opsesija.
Dramski prisutan u formi tijela gotovo bez glave, i također u fragmentima, kroz sjećanja drugih, vrlo je zanimljivo strukturiran kao lik tako što egzistira na jakoj dramskoj napetosti između živih i mrtvih, na način da ne pripada ni mrtvima, ni živima. Neno, pravednik koji i sam zaslužuje pravdu, svojim se djelovanjem nađe u procijepu između dviju smrti. Kreće se u međuprostoru života i smrti tj. preciznije između dviju smrti. Jedna je smrt izopćenička, “ve si se baš ti našel promeniti svet”, simbolička, isključenja iz zajednice živih, prije stvarne smrti. Jasno nam je, tu se kreće i cijena pravedničkog ustrajavanja. Neno ne može drukčije, protiv svoje unutrašnje zadatosti i takav, ni živ-ni mrtav, konačno vodi meč sam sa sobom.
Izuzetan je dramski potencijal tako postavljenog lika, koji titra na luku razapetom između dviju krajnjih točaka ljudske egzistencije. I kad više nije živ i, rekli bismo, djelatan, izbacuje sve ostale likove na pragove njihovih vlastitih mogućnosti, prisiljava ih na prenapregnutu situaciju “iskoraka u prazno”, na nesigurno micanje terenom koji je nepredvidljiv i zahtjevan jer na toj konfiguraciji tla svakome je pozcija odjednom izmještena predaleko i preizloženo, a zmija vlasti vijuga se znajući kako je otrov tu da ga vlast upotrijebi.
I kako s takvim likom situacije kompromisa kopne naočigled, otkrivamo kako postaje teško reći i kakva je veza između demokracije i sudbine. Bitne institucije društva bivaju demaskirane kao birokratski koruptivni sistem koji je istovremeno duboko prožet lokalnim uzajamnim međuljudskim odnosima i interesima, kao degradacija karaktera i razuma, nečeg besramnog čime ne znaju upravljati, uzimajući si za pravo da raspolažu životima i smrtima, da bi se nakon što su svaka uzele svoj krvavi danak povukle u puko politikanstvo. Činjenicom da je lakše i pod svaku cijenu odbaciti onoga koji kaže ne, Nenin dramski subjekt velikim dramskim udarom upozorava na monstruoznost naredbe, na umreženu dinamiku društva koja katkad traži da čovjek zaniječe čovječnost u sebi. Takvo društvo, gledamo, ne misli, nego reagira kao neki upaljeni reaktivni živac na odnose moći, nekakva je tvorevina bez svijesti, bez pamćenja i refleksije, na koju se lako i po inerciji hvata istinsko zlo.
Neno ni živ-ni mrtav, veliki je izazov i za svoju obitelj koja ga ne može ni pravedno, ni mirno pokopati jer ostala su neodgovorena pitanja iza svega. Za nepodobni leš društvo svojim mehanizmima apriori isključuje pravo na istinu. On je onaj koji može biti ubijen, a da ubojica ne bude kažnjen. Njegovi najbliži ne mogu staviti točku na njegovu sudbinu, kao vjerodostojni izabrani svjedoci, jer ne mogu saznati istinu. Oni kojima je njegova sudbina najdragocjenija ostavština koju je mogao ostaviti. I iako u obiteljskoj topologiji prepoznajemo takve odnose, takve grčeve i čvorove na granici snošljivosti, u skrivenoj jezgri spleta odnosa, u središtu koje je možda i neizgovorivo u potpunosti, još uvijek pronalazimo liniju lojalnosti, ljubavi i brige. Neno u svom bratu Marliju uzburka i vokabular srodnosti koji je preduvjet ljudskoga, implicitno postavljajući ga pred pitanje što su stvarno ti preduvjeti, stavljajući ga na točku da se mora pokrenuti, i u poziciju rastrganosti pred problemom koji ne može riješiti. Možda zato i osjećamo bliskost s tim Novakovim likovima u situacijama pred problemom, i sami rastrgani između sebe i okoline u vremenima koja često pred nas postavljaju očekivanja ne baš u skladu s našim željama i vrijednostima. Iz iste obitelji, ali sazdan od druge građe kojom amortizira sustav u kojem radi i uzorak obitelji iz koje je potekao, prisiljen je artikulirati sve te zapetljane tanje i deblje spone kojima su povezani ne samo zbog krvnog srodstva, nego pogotovo zbog onog neizgovorenog i prešućenog, zbog krivnje i dugova, zbog odgovornosti i odbijanja odgovornosti, zbog razočaranja, laži, odmicanja, distance, spašavanja vlastitog života.
Novakov materijal nas vodi i u dokumentarnu kožu lika. Upliće dokumentarno u samo tkivo fikcije. Upozorava kako postoji mnogo načina da se govori o činjenicama. Novakov romaneskni materijal uz jak scenaristički narativ, prostor je prave dramske diskurzivnosti, s imanentnim velikim dramskim temama (borba pojedinac sustav, izopćenje, nemogućnost pokopa, pravo na istinu, bratska odanost, neizrečenog) koje su ovdje prisutne kroz dramski konstrukt propuštenih ili poništenih odnosa, nepovjerenja, boli, izolacije, straha, iznevjerenosti, samomržnje, i kao takav upravo poziva na scenski izvedbeni život.
A gdje je zločin i dramski subjekt, tu mora postojati i Antigona. Mudro, slojevito, ukazuje Novak na dimenzije okvira priče o stradavanju mladog policajca. Ambiciozna Profa odabire Antigonu za uprizorenje sa svojom dramskom srednjoškolskom grupom, evocirajući tragični događaj kojem upravo prisustvuju. I nije to samo paralelizam priče dva brata i dvije sestre oko tragičnog stradavanja i pokopa. Antigona je zapravo prva heroina u povijesti književnosti, prva, čiji se postupci tako reflektiraju na cijelo društvo. Poput Neninih izbora, postupaka i odlaska koji se lančano šire na čitavo društvo, zahvaćaju kako pojedince tako i institucije. I sama Profa, kojoj je dato da započne više na poziciji Ismene, biva zahvaćena bitkom za svoju istinu, koja će je prisiliti na temeljna odbacivanja i etička iskoračenja iz početne pozicije. A u temelju Antigonine priče o parametrima ljudskosti i sestrinske odanosti, leži i instanca javnosti rasprave i izjašnjavanja. Može se govoriti o davanju glasa onima koje politika tretira kao mrtve. Povučena je tako perpetualna linija čovjekove boli koje pojedincu donose smrt, gubitak, zločin, krivnja, odgovornost, pomračenje vlastitih djela. Svaki je čovjek duboko povredivo biće, i uvijek se može naći nešto što nije pod kontrolom i zbog čega se pitamo kolika je cijena integracije, i stoga su posljedice kolektivnog i autoritarnog pritiska na život pojedinca katastrofalne.
Novak otvara te bolne društvene i obiteljske teme na širokom dramskom planu jer osjeća da je u društvu koje svoje antagonizme može podnijeti tek kao nešto s čim se susreće samo na svojim vanjskim granicama, osjeća da je društvo zaboravilo kako je sve počelo, i itekako ne shvaća kamo to ide.
Sudimo li po kolektivnom pamćenju, jalova šutnja nam je poznata instanca emocionalnog pribježišta, zbirno mjesto čitave društvene kulture. Živjeći u uronjen u njezine komplekse i konflikte, osjeća duboku i istinsku potrebu govoriti o tim kompleksima i konfliktima, nadajući se da će naći neki manje pogibeljan put.
