Obilazak kazališnih radionica “Torpedo” za koji je bilo zainteresirano mnoštvo građana bio je održan u četvrtak 7. srpnja. Program je organiziran u suradnji našega kazališta i udruge “Urbani separe”. Kazališne radionice, prostori gdje nastaju scenografija, rekvizita i kostimi, jedinstven su spoj različitih zanata i umjetnosti. Kazališne djelatnice i djelatnici u radionicama moraju vladati vještinama svoga zanata, ali i znati kako stvoriti iluziju prostora, vremena i atmosfere koju redatelj, scenograf i kostimograf žele. Stoga su obilasci radionica uvijek zanimljivi Riječankama i Riječanima, prigoda za vidjeti i doznati nešto novo, postaviti pitanja, približiti se zbivanjima “iza pozornice”.
Krinolina koja ne može kroz vrata
Stjepan Buković, voditelj slikarne, vodio je razgled i dočekao je grupu zajedno s Katarinom Mažuran, voditeljicom razvoja publike. Prve na redu za obilazak bile su krojačnice, muška i ženska. Tamo se moglo vidjeti radno okruženje, krojeve, lutke, dijelove kostima. Voditeljica muške krojačnice Ana Blašković pojasnila je kako je šivanje kazališnih kostima neusporedivo sa šivanjem ostale odjeće, ponajprije zato što treba pratiti originalne zamisli kostimografa i kreirati uvijek nove oblike i krojeve. Kostimi moraju pratiti zadano povijesno razdoblje, a krojačice imati veliko znanje o svojstvima materijala i tehnikama šivanja, jer nije lako ostvariti ideju koja je na skici predočena. Potrebno je i pratiti ostale uvjetovanosti, na primjer jednom jedna već gotova krinolina nije mogla proći kroz vrata na pozornici. Na probi se to ustanovilo i moralo se mijenjati haljinu… Ponekad krojačnice surađuju i s ostalim radionama, jer su nekad kostimi spoj različitih zanata, na primjer za “Elektru” se na haljinu apliciralo cd-e, ili se haljine oslikavaju, ili kostimi sadrže kiparske dijelove…
Premijera nikoga ne čeka
Nakon krojačnica, publika je upoznala stolara Marija Relju i tapetara Denisa Marinovića koji su ih pozvali u svoje radione te pokazali alate, strojeve i dijelove scenografija na kojima trenutno rade. Istaknuli su kako je u njihovom poslu na prvom mjestu sigurnost izvođača, dakle svaki element mora biti čvrst, ali istovremeno lagan za manipulaciju i sklopiv da bi se mogao lako demontirati i premještati. Isto su potvrdili i njihovi kolege iz transporta, koji su istaknuli koliko su važne precizne dimenzije elemenata jer se sve mora moći transportirati iz radiona na scenu i natrag, što čine i nekoliko puta u danu zbog zahtjevnog rasporeda predstava i proba.
Saša Draščić iz bravarije je rekao da se kod njega “izmišljaju stvari”, jer se unatoč nedostatku profesionalnih strojeva moraju moći izraditi različiti elementi od željeza. Obično se željezo nadograđuje drvenim dijelovima i kreiraju nova rješenja jer predmeti izrađeni za pozornicu moraju ispunjavati zahtjeve funkcionalnosti, vizualnog dojma, moraju biti lagani, ali čvrsti i izdržljivi.
Najteži dio posla, svi u radionicama su se složili, su rokovi. Često se dogodi da se čeka naručeni materijal, pa se zbog nedostatka vremena radi pod stresom, jer premijera nikoga ne čeka, a ponajmanje radionice. Ako se dogodi da treba i određene preinake raditi, a ponekad se tijekom procesa ustanovi da nešto ne funkcionira kako se očekivalo, posao se multiplicira.
Nova rješenja
Buković je okupljene proveo kroz fundus i pritom pojašnjavao koji dijelovi kulisa ili ostalih elemenata scene su izrađeni za koju predstavu, npr. avion iz “Maloga princa”, veliki portreti iz “Gospođe ministarke”, kameni blokovi iz baleta “Romeo i Julija”. Pritom je pojasnio kako je upravo on, s kolegama u kiparni, uveo u upotrebu poseban materijal, tzv. ekspandirajući polietilen i posebno ljepilo za njega. “Taj je materijal lagan, lako se modelira i boji i s njim se postiže efekt masivnosti ili neki drugi koji je potreban”, pojasnio je. Njegove kolegice, kiparice-slikarice Bojana Borovac i Nada Benzia otkrile su nam da je Stjepanu upravo zato nadimak “profesor Baltazar” jer često smišlja nova rješenja za realizaciju zahtjeva scenografa.
Također su ispričale da njihov posao uključuje i kreativne intervencije, osmišljavanje, konzultacije sa scenografima i redateljima, jer njihovo je dugogodišnje iskustvo rada za scenu često presudno pri krajnjim odlukama, odnosno stvaranju iluzija, “poigravanje s istinom i laži na daskama koje život znače”, kako su same rekle.
I fundus rekvizite je posjetiteljima bio vrlo upečatljiv, od baroknih stolaca, preko starinske frizerske haube, stilskog gramofona… Buković je istaknuo da, iako su neki dijelovi rekvizite kupljeni, vrlo je rijedak slučaj da se na te predmete ne intervenira prije uporabe u predstavi. “Sve je dorađeno, kazalištem obilježeno”, zaključio je Buković ovaj zanimljiv obilazak koji je obećao uskoro ponoviti jer je mnogo zainteresiranih građana zbog ograničenog broja ostalo ovaj put bez svoga mjesta.
