Komorna drama s Oliverom Baljak i Goranom Guksićem Prvi put kad sam ti vidjela lice Olje Lozica u produkciji Teatra &TD iz Zagreba gostuje u HKD-u na Sušaku u ponedjeljak i utorak, 26. i 27. rujna 2016. u 19:30 sati.
Intimnu predstavu okrenutu temeljnim ljudskim odnosima režirala je autorica Olja Lozica, dok je dramaturgiju i izbor glazbe napravio Matko Botić, a scenograf i kostimograf je Mario Leko.
Olivera Baljak, proslavljena riječka glumica, prvakinja riječkog HNK u ulozi je Tamare, žene koja se suočava s posljedicama galopirajuće degenerativne bolesti, prisjeća se i trudi ne zaboraviti ključna sjećanja kako ne bi izgubila i davno izblijedjeli ljubavni odnos kroz kojeg se doživljava. Osječki glumac Goran Guksić kao skrbnik oboljele osobe bira ne promatrati već uključiti se u potragu za uspomenama, navikama i sjećanjima, zadržavanjem starih, ali i stvaranju novih. Altruistični muški lik bori se i za konačno samoostvarenje ženskog lika koji se prepoznavao samo kroz čovjeka kojeg je voljela.
Olja Lozica je zadala idejnu strukturu u kojoj starija žena rekonstruira svoj život uz pomoć mlađeg muškarca, a tekst predstave nastao je iz glumačkih improvizacija Olivere Baljak i Gorana Guksića, što ih zapravo čini i koautorima teksta. Postavljanjem dramaturške strukture kojoj su u središtu starija žena i mlađi muškarac najmanje me je zanimao ljubavnički odnos u stilu, primjerice, Nicholsova “Diplomca” ili nečeg sličnog. Tema gubitka pamćenja, grčevitog pokušaja za osvajanje vlastite prošlosti, u svojoj je biti transgeneracijska i potire granice između dobnih skupina. Situacijom u kojoj se u takav, složen odnos upleću mladić i starija žena ta univerzalna tema samo dobiva na slojevitosti, bar mi se tako čini, kaže Lozica.
Prema istraživanjima u neurologiji, važnu ulogu u prizivanju sjećanja ima glazba pa se tako i predstava zove prema pjesmi Roberte Flack, Prvi put kad sam vidjela tvoje lice, kojom predstava i završava.
Na repertoaru „Zajca“ protekle dvije sezone gledali smo Vincenta Olje Lozica, dramu s temom drugog i drugačijeg, također u suradnji s Matkom Botićem.
Iz medija
Prvi put kad sam ti vidjela lice” prepuna je emotivnih trenutaka. Primjerice, posebno je emotivna sekvenca u kojoj se Tamara muči s odijevanjem te ne prepoznaje što su rukavi, a što nogavice te reakcija Karla koji se pristaje unerediti i odjenuti poput nje kako bi joj pomogao da se osjeća kao ljudsko biće. S druge strane ljubav koju Tamara i dalje osjeća prema suprugu važna je spomena, pogotovo u sekvenci kada ona i Karlo čitaju razglednice koje su ona i Marko slali sa zajedničkih putovanja, što kod gledatelja izaziva knedlu u grlu jer nam je jasno da se ona takvih lijepih trenutaka sve manje i manje sjeća. (…)
Prvi put kad sam ti vidjela lice” predstava je namijenjena svima koji su se ikad našli u teškoj životnoj situaciji, a gledatelja podsjeća da ne zaboravi biti zahvalan na svemu onom što mu je život pružio jer jednog dana možda ni ono najosnovnije neće više imati. No, predstava je namijenjena i svima koji žele uživati u odlično režiranom dramskom komadu s veoma dobrim glumačkim izvedbama koje gledatelja bez problema uvlače u tužnu prolaznost (svog mikro)svijeta.
Sara Livljanić, Ziher.hr
Legendarna riječka glumica Olivera Baljak i manje poznat, ali glumačkim eksperimentima uzorno otvoren osiječki glumac Goran Guksić na sceni grade odnos uzajamnog prepoznavanja u ekstremnim uvjetima, što je samo po sebi kazališna rijetkost. Posebno je vrijedna odluka Gorana Guksića da igra izvanserijsku osobu koja se bez i najmanje sumnje, svim srcem želi posvetiti drugome, surađujući sa svakim migom veoma zahtjevne pacijentice. Baljak, pak, izvrsno gradira jaka emocionalna stanja svoje heroine: od goleme ljutnje jer je nitko »ispravno« ne razumije, preko daleko manje deklarativnih poplava žalosti i nemoći, svjesnog skrivanja vlastite dezorijentacije, sve do strastvene potrebe da samo nastavi s pokušajem prisjećanja, makar i po cijenu izgradnje nekog posve novog svijeta, u kojem se opipljivo briše granica povijesti i fikcije.
Nataša Govedić, Novi list
