Premijera „Plamteće vode” koju za Balet HNK Ivana pl. Zajca priprema grčki autorski tim predvođen koreografom Andonisom Foniadakisom na programu je 27. srpnja s početkom u 21 sat u riječkom Kazalištu. Predstava je dio programskog pravca Doba moći u programu Rijeka 2020 – Europska prijestolnica kulture.
Grci su u luci i vode vas u središte oluje na otvorenom moru!
Nakon jedne od proba, prvi impuls izazvan viđenim može se sažeti otprilike ovako:
Atmosfera doista gori! Na rubu izdržljivosti i izvedivosti! Toliko napeto da zadržavam dah, svjesna toga tek kad ga otpustim jer moram disati. Plesačima svaka čast! Ta koreografija dere kožu! Divlje, intenzivno, nadnaravno, vanzemaljski… Ne postoji trenutak smiraja ni pauze, to je konstantno gibanje, kretanje, eksplodiranje svakim mišićem na tijelu i svakim atomom, plesači ne da plivaju koreografijom, oni torpediraju energiju. To je naelektrizirani balet visokog napona!
Ususret premijeri, donosimo razgovor s koreografom.
Kada smo razgovarali prošli put, bilo je to povodom „4 bolera”, večeri unutar koje je bio i vaš „Bolero” na trampolinima kojim ste sve zadivili i iznenadili.
Iznenadio sam se i sam. Ne radi se „Bolero” svakoga dana. Toliko je različitih plesnih interpretacija na Ravelov „Bolero”. Ja sam htio dati novo značenje toliko poznatoj glazbi. Svidjelo mi se iskustvo, a i rezultat.
Kada pogledamo „Bolero” i „Plamteću vodu”, čini se da su vam na prvom mjestu izdržljivost i konstantan intelektualni napor, snažan fokus. Možemo li povući paralelu?
„Bolero” mi se čini težim u tom smislu. Iako je kraće djelo, plesači nisu na čvrstom tlu, na povišenom su trampolinu, sve je u točnosti, matematici i pamćenju, plesači su morali raditi istovremeno, sinkronizirano i skladno s glazbom. „Plamteća voda” je organskija, za mozak prirodnija. Pokreti slijede jedan drugoga i jedan iz drugoga u instiktivnom smislu, kao akcija i reakcija.
U „Boleru” plesači, svatko unutar svoga trampolinskoga kruga, nisu imali nikakvog fizičkog kontakta. No sada..?
Upravo tako. U „Plamtećoj vodi” je sasvim suprotno. Slobodnije, kada govorimo o tijelima koja se kreću pozornicom.
Ali i sada, nakošena pozornica ne olakšava, ponovno je izazov pred, odnosno pod plesačima.
Da, možemo reći da je jednako zahtjevno. Opet izvan kontrole, opet energično, opet pred izazovom „mogao bih skliznuti s pozornice”. Ipak, rekao bih da „Plamteća voda” oslobađa tijelo plesača, pa i oko gledatelja. U „Boleru” ste gledali točno određenu točku, fokusirano, centrirano, a u „Plamtećoj vodi” možete birati koji dio ćete gledati.
Volim izazov postavljene prepreke, i fizičke i mentalne, zato je i pozornica nakošena. Inspirira me ideja da nije sve normalno, mada ne preferiram tu riječ, jer što je normalno i tko to određuje, no razumijete, siguran sam. Mogli smo sve otplesati na ravnoj pozornici. Ali ovo je moj način.
Otkud su izvirale inspiracije i ideje za „Plamteću vodu“?
Uzimao sam elemente iz onoga što osjećam i razmišljam o vodi, o moru. Dolazim s otoka, odrastao sam uz more. U koreografiji ne opisujem niti stvaram slike o moru. No, generalno, stalna je ideja o slikama mora prevedenih u fizički pokret. Nema ljudskih odnosa i priča povezivih sa stvarnim životom nekog određenog. Međutim, svakako smo radili na prirodnoj, vrlo stvarnoj potrebi jednih za drugima, za međusobnim povezivanjem, jer svi smo od vode. „Opisujem” elemente vode, donosim „priču” na svoj način. Organski, onako kako to u prirodi jest. I sâm sam doživio nekoliko oluja i iz toga crpim visoko energetski volumen kojeg koristim u ovoj koreografiji. Povezivo je sa supermoćima oceana. Ideja se može činiti jednostavna, ali ispod svega što vidite, istražili smo slike i ideje povezane s vodom iz mojih promatranja i sjećanja. No, ne kako bismo objašnjavali stvari. Jedan dio će vas možda asocirati na mitove i mitska stvorenja. Možda možete prepoznati i potpuno napuštene ljude usred mora nakon brodoloma ili kakve slične katastrofe, slijedom toga njihov nagon za preživljavanjem, kako se pokušavaju sabrati i početi ispočetka… Elementi su vrlo fragmentirani. Mogu nabrojati još mnogo toga povezivoga sa stvarnim, ali bit je u tome da nije potrebno. Važno je napomenuti da su događaji, osjećaji i emocije vrlo otvoreni za interpretaciju, suosjećanje, poistovjećivanje.
Čini mi se da slike pred nama teku vrlo brzo.
Ima nešto tekuće u ovom komadu, da. Slike dolaze jedna za drugom, izmjenjuju se kao valovi.
Dinamično je, izrazito ritmično, kao valovi koji udaraju o obalu, luku.
Element vode jest hitar. Nikada ne poprima finalan oblik, uvijek je podložan transformaciji. Pod stalnim je utjecajem struja. Dovoljan je jedan dašak vjetra da reagira.
Nije bio moj zadatak, a ni želja, pričati priču o vodi koju svi znaju.
Zbog toga ste kreirali djelo o plamtećoj vodi, koja u sebi sadrži kontradikciju?
Svakako. O tom se naslovu može mnogo filozofirati, predstavlja mentalni izazov. No, nemojmo previše. Zgrabio sam taj pojam kao paradoks koji je bio moj ključ za postavljanje kontrasta na pozornicu. Vatra nekoga asocira na opasnost, zbog čega naslov kod nekoga može izazvati uznemirenost na podsvjesnoj razini. Međutim, i voda može biti opasna. S druge strane, usred nečega vrlo kaotičnoga, može se naći potpuni mir. Vaš grad Rijeku, neodvojiv od vode, doživio sam u trenucima kao jedan potpuno miran, spokojan grad, koji onda iznenada poludi. „Grad koji teče“ , „Plamteća voda“ – točka promatranja i točka konstantne transformacije.
Ono što dodatno pojačava naelektrizirano snažnu energiju plesača koji izvode vašu koreografiju je glazba Juliena Tarridea. Čini mi se da je riječ o progressive ambient electro techno.
U originalnoj glazbi za „Plamteću vodu“ nalazimo repetitivnost, pulsiranje. Nešto je hipnotično u njoj. Kao što vas često i promatranje rijeke, mora, oceana može hipnotizirati. Vječno ponavljanje. Poprima različite forme, ali kada se jednom ustanove, primjećujete kako se ponavljaju. Mislim da je glazba moćna i da najbolje podcrtava ono što sam zamišljao. A zvuči i kao otkucaji srca. To je razlog zbog kojega smo smatrali najboljim upravo ovaj smjer u glazbi.
Vrlo je atmosferična.
Tako je. U komadu su dva velika kontrasta, jedan je gotovo tripozan, neidentificiran, kao techno puls tehnološke ere u kojoj živimo, a drugi sadrži elemente s kojima se možemo identificirati, prepoznati, povezati. Volim u svojim radovima dati ljudima prostor za vlastiti proces shvaćanja, nalaženja smjerova, ideja itd. Techno glazba je vrlo jasna, lako shvatljiva.
Svejedno, mnogima je takva glazba naporna za slušanje, ne sviđa im se i nije na njihovim playlistama.
Nismo stvoreni da se svakom sve sviđa. Možemo cijeniti, poštivati, pogledati, postavljati pitanja, a onda prihvatiti ili ne. Nije problem sviđa li se nekome ili ne sviđa. Treba si dati vremena procesuirati informaciju, pa potom zauzeti stav. Zašto propustiti da te nešto ushiti? Fascinira? To je dio iskustva. Nema ničega što bi koga moglo smetati. Ako mi je ugodno i lijepo, ne preispitujem.
Publika u Rijeci je prekrasna, vidjeli su mnogo različitih predstava i mislim da u tom smislu neće biti iznenađeni.
Nakon Ravela – techno. Možda ipak jest iznenađenje.
Za mene kao umjetnika jako je važno moći davati različita, unikatna i originalna rješenja, nuditi različite načine na koji vidim plesnu umjetnost.
Ne mogu znati što očekuje publika koja je gledala moj „Bolero“, ali sumnjam da misle da će netko tko je priuštio ples na trampolinima pružiti rad prema istom ili sličnom „receptu“. Ne volim gaziti istim putem. Nisam htio ni zvuk svima toliko poznat kao što je Ravelov „Bolero“.
Plesačice i plesače za svoje novo umjetničko djelo sami ste odabrali, kako je tekao proces s njima s obzirom na postavljeni cilj?
Plesači su izvrsni, puno su radili, puno napredovali svakoga dana. Zanimljiv i nimalo lak proces. Morali su mnogo toga razumjeti, osjetiti. Priznajem da plesačima ne olakšavam život. Postavljam mnogo izazova pred njih. Smatram to dobrim iskustvom u kojem umjetnici upoznaju jedni druge. Instinktivno, odnosim se prema njima kao netko tko je jednom također bio plesač, nosim tu energiju u sebi. Plesači pate na pozornici plešući zahtjevnu koreografiju, važno mi je da razumiju kako je to s dobrim, opravdanim razlogom. Ne tražim ni od sebe ni od njih ljepotu razonode, kakvu zabavu na sceni. Želim istaknuti agoniju preživljavanja. Koliko smo važni jedni drugima kako bismo preživjeli. Koliko ovisimo jedni o drugima i o prirodi.
Iz mnogo razloga, vaš rad traži vrhunsku koncentraciju, mozak se ne može opustiti niti na trenutak. Plesači se ne mogu „uhvatiti“ za određen dio u glazbi kada primjerice moraju točno tada otplesati istovremeno dio koreografije.
Definitivno, to je točno. No, na kraju, sve traži koncentraciju i uključen mozak. Različiti su načini na kojima inzistiramo na inteligenciji koja opet ima svoje razine. Kada u svojoj glavi zamislim nešto i transformiram to u pokret, to postaje nešto prirodno, ljudsko, puno emocija. Neobičan proces. U temelju jest moja matematička baza, uz određen broj ide određeni pokret i ne želim negirati intelekt, ali volim kada težimo nečemu više organskom.
Što biste, vezano uz „Plamteću vodu“, voljeli da zna svatko u publici?
Volio bih kada bi si svatko uzeo malo vremena za razmišljanje što voda može, možemo li preživjeti bez nje, možemo li preživjeti u njoj? Može biti razorna.
Volio bih kada bi publika zamišljala i osjećala se kao da smo svi zajedno u tom trenutku na otvorenom oceanu. Kao da mogu svakoga trenutka potonuti. U tome nalazim i nadu i snagu. Mislim da predstavom pokazujemo i ljepotu i pogibeljnu opasnost u okruženosti vodom, jer ono što nam omogućava da živimo, može nas i ubiti.
Volio bih kada bi se jednostavno opustili i prepustili odrazu u kojem shvaćaju koliko smo krhki pred prirodom. Iako su došli na plesnu predstavu, htio bih da shvate koliko smo važni jedni drugima te koliko su od nas samih važniji svi elementi koji nas okružuju. Možemo naučiti živjeti s njima i preživjeti, ili ih možemo uništavati i biti uništeni od njih. Tehnologija se koristi kako bi se upravljalo prirodom, a nekako bismo morali naučiti pustiti prirodu na miru, sačuvati je. Snažnija je od nas. Plesači su na pozornici plivači unutar krhkosti, plešu kao da se bore za opstanak. Nema ugodne, nemarne, lagodne lakoće pokreta, nije to bajka. Događa se nešto stvarno i moćno. A kada doista želimo da nešto uspije, to je taj osjećaj. Na ovome svijetu, za sve se moraš izboriti. Poštovati. Biti zahvalan za sve što te okružuje. Ne zlostavljati. Dozvoliti da te inspirira. Živjeti život u harmoniji. Nije to lako naći u današnjem svijetu. Čini se lako o tome govoriti, čini se kao velika ideja, ali to je ono što bih volio da publika ima na umu.
Razgovarala Andrea Labik
