U Riječkom diptihu, predstavama Leica format i Vježbanje života – drugi put čije su obnove / premijere 22. odnosno 24. rujna, velikim ansamblima velikih predstava pridružuje se i Sven Jakir, kazališni, filmski i televizijski glumac. Po prebivalištu jest zagrebački glumac, ali prema iskustvima je svjetski. Osim što je poznato ime hrvatskog nezavisnog glumišta, glumac u filmovima i serijama, radio-dramama, jedno od zaštitnih lica Teatra &TD, česti interpretator likova u animiranim filmovima i serijama, sedam je godina igrao na europskim i svjetskim pozornicama u produkcijama slavnog belgijskog umjetnika Jana Fabrea. Spomenimo jednu od posljednih snažnog odjeka – probijajući granice psihofizičke izdržljivosti bio je jedan od 27 izvođača u predstavi Jana Fabrea „Olimp: U slavu kulta tragedije“ 24-satna predstava zasnovana na Homerovim epovima i tragedijama Eshila, Sofokla i Euripida koju je belgijski kritičar opisao kao predstavu prema kojoj se odsad dijeli povijest kazališta – na razdoblje prije i poslije „Olimpa“.
Zbog epidemije su mnogi nezavisni umjetnici vapili za poslom i prihodima, ali ne i Sven pun kreativne energije. On se ne žali, dapače, kaže da je vrijeme pandemije koristio za pripremanje i dorađivanje pet predstava, „u niskom startu iščekujući da Stožer dozvoli igru pred publikom“.
Najvažnija i najljepša od svih, njegova je uloga oca četverogodišnjeg Bartola i jednogodišnje Nadije, ali razgovarali smo o njegovim kazališnim iskustvima i vezi s Rijekom.
Kako se osjećate u Rijeci i na riječkoj pozornici?
Prekrasno je doći u ansambl u kojem sve funkcionira tip-top. Dugo već znam za predstave Diptiha i ranije me zanimalo uopće doći pogledati obje. Kada sam dobio poziv, osjećao sam se baš počašćeno. Čvrste, epske predstave u koje mi je gušt uskočiti. Ansambl je izniman i otvoren, zahvalan sam što su me objeručke prihvatili i što sve odlično funkcionira. Dugo nisam bio u ovako velikim ansamblima. Uživam raditi na tim povjerenim mi ulogama.
Ja vam baš volim Rijeku, jer smo kao klinci godinama s ruksacima putovali prema Dubrovniku i otocima i zaustavljali smo se u Rijeci na Željezničkom kolodvoru, završili bismo u Palachu i pronalazili prenoćišta. Jedne smo godine ostali i u Otvorenoj sceni Belveder pet dana, lijepo su nas ugostili. Pa smo znali pak zalutati na razne radionice i ostajali. Drago mi je dolaziti u Rijeku otkad sam svjestan sebe. Zanimljivo mi je sada gledati Rijeku kroz Dašu i njezin doživljaj Rijeke u Leica formatu. Tu drugu stranu medalje nisam tada primjećivao. A ni sada mi nije gorko biti ovdje.
A u Vježbanju života vidim ono što se stalno kroz povijest ponavlja, neki stameni ljudi na pozicijama odlučuju postavljati razlike kao prepreke, sve mora biti po njihovom, a tu je moja uloga Lucijana koji voli Emiliju. Njihova ljubav će pobijediti. Ili je pobijedila. Kada gledam i današnje mlade generacije – nema opterećenosti nacionalnošću ili vjerom kod primjerice youtubera. To ne predstavlja više ništa. Međusobno su povezaniji. To mi se čini pozitivno za budućnost.
Kako je biti nezavisni umjetnik u Hrvatskoj?
Uvijek sam bio nezavisan. Otkad sam završio Akademiju u Zagrebu 2007. godine, prva velika uloga bila mi je u predstavi „Grmače“ u &TD-u i to mi se svidjelo – raditi po projektima. Kad su dobre godine, uživaš u tome. Projekti se lakše dogode kada nisi na jednom mjestu. Kod nas ipak nema dovoljno fluktuacije.
Volim se našaliti s tim da sam odstažirao u „Žar-ptici“ na dječjim predstavama, potom sam bio dio paušalnog ansambla u &TD-u gdje sam proglumio, a vojsku sam odradio kod Fabrea okolo-naokolo.
Kakvo je iskustvo bilo raditi s Fabreom koji za umjetnike i glumce kaže da su ratnici ljepote?
Vojno! (smijeh)
Pamtim lijepa iskustva, ostaju lijepa sjećanja, jer proputovao sam svijeta – cijela Europa, Južna Amerika, Izrael, itd. Kako smo svi bili mlađa ekipa, kada bismo odradili predstavu, ostajali smo u toj zemlji doživjeti je još sedam dana i slično. Ali kada se radilo, radilo se, bili bismo fokusirani na predstavu u potpunosti. Ujutro joga, cijeli dan probe, razgovor prije predstave koja traje 4 ili 24 sata, te nakon predstave razgovor o tome što je bilo dobro, što valja poboljšati. Intenzivno si involviran. Na pozornicu zbog toga dolaziš punoga stava. Što je, čini mi se, teško primjenjivo u ovakvoj svakodnevici.
S obzirom da vas riječka publika nije imala prilike viđati ovdje na pozornici, zasigurno vas se mnogi sjećaju po ulozi Žarka Potočnjaka iz popularne serije Crno-bijeli svijet.
Bila mi je čast u Crno-bijelom svijetu odigrati Žarka Potočnjaka. Možda smo fizikusom slični, pa i karakterom. U smislu da volimo raditi gluposti na sceni, naravno, tamo gdje mogu. Već ranije, govorili su mi na probama: Joj, daj, Sven, nemoj biti Žarko Potočnjak. I onda me zove redatelj serije bih li glumio Žarka Potočnjaka. Apsolutno, rekao sam!
Pokušao sam to odraditi s maksimalnom mogućom decentnošću i poštovanjem prema njemu.
Kako je počeo vaš kazališni put?
U srednjoj se poklopilo da sam se družio s curama koje su išle u učilište ZKM-a, osnovali smo modernu dramsku grupu u Klasičnoj gimnaziji, išli smo po lidranima. Meni se to jako svidjelo. Rod mi je bio i Relja Bašić, užicao sam ga da me pripremi, otišao na prijemni na Akademiju. Nisam prošao. Upisao sam psihologiju. Sljedeće godine sam se sam pripremio i upao. Treba sazrijeti za glumačku akademiju. Ne možeš na sceni niti isporučiti nešto dok nemaš i sam životnog iskustva. Prije se akademiju upisivalo nakon završenih nekih drugih fakulteta. Trebaš imati komad života iza sebe kako bi bio iskren i uvjerljiv na sceni. Mislim da je to društveno odgovoran posao. Ako znaš što pričaš, onda si možeš uzeti i pravo da to pričaš. Moraš znati zašto.
Na kraju…
Pozivam publiku na predstave Leica format i Vježbanje života jer je rijetka prilika doživjeti cirkumdukciju Grada kroz dvije predstave, i kroz povijest i kroz živote i osobne priče ljudi toga Grada. Franka Perković i Marin Blažević kao redateljica i redatelj predstava odradili su fenomenalan posao. Dodao bih i da je iznimna čast biti u predstavi s tako vrsnom glumicom na sceni, s Nevom Rošić, koja svima nama ostalima pokazuje da gluma nije šprint nego maraton. Imam ogromno poštovanje. Može se sjesti, pratiti i zapisivati lekcije.
Razgovarala Andrea Labik
