Anton Kyrylov dugogodišnji je koncertni majstor Riječkog simfonijskog orkestra, a u subotu 4. prosinca u 19,30 neće sjesti na mjesto prve violine, već će solistički nastupiti svirajući Prvi koncert za violinu i orkestar u g-molu Maxa Brucha. Uz to, na programu koncerta su i Beethovenova uvertira Coriolan te Četvrta simfonija u f-molu Petra Iljiča Čajkovskog. Izvedbom će dirigirati šef dirigent Riječkog simfonijskog orkestra maestro Valentin Egel dok će na stolici koncertnog majstora biti Ivan Graziani.
Ulovili smo Antona Kyrylova između proba kako bi nam odgovorio na nekoliko pitanja.
Na koncertu Beethoven, Bruch, Čajkovski publika će moći doživjeti koncertnog majstora Riječkog simfonijskog orkestra prvi put kao solista. Što to za vas znači?
Osjećam veliku odgovornost prema kolegicama i kolegama u orkestru i prema publici, utoliko što prvi put u Rijeci nastupam u ulozi solista uz pratnju mojeg najdražeg orkestra. Želim nam uspješno zajedničko muziciranje, kao već nebrojeno puta na operama i koncertima koje smo izveli zajedno u zadnji 6 godina.
Max Bruch skladao je remek-djelo, njegov Prvi koncert za violinu i orkestar izrazito je popularan. Zašto vi volite to djelo? Kakva se priča krije iza odabira tog djela za program koncerta uz Beethovena i Čajkovskog? Slavni violinist Joseph Joachim izjavio je kako je to najbogatiji i najzavodljiviji njemački violinski koncert. Kako biste ga vi opisali?
Na početku studija na Konzervatoriju ja sam, kao i puno violinista, podcjenjivao ovaj koncert, smatrajući ga nedovoljno ozbiljnim. Tek nakon puno godina zaljubio sam se u tu glazbu i kada sam pitao svojeg profesora mogu li uzeti Brucha za ispit, rekao je da je nažalost prekasno za to, jer se to ne slaže sa standardima programa studija. Dodao je: „To ćeš svirati kao već odrasli violinist, kada budeš mogao sam odabirati što želiš svirati“. Od tada mi je u glavi ideja svirati ovaj koncert čim dobijem priliku. Mislim da je Joachim jako točno opisao karakter ovog koncerta. Po meni je prije svega ovaj koncert najzavodljiviji za samog izvođača, ima jako velik opseg očitih kontrastnih emocija, od tužno dramatičnih i najsvjetlijih lirskih do plesnih i optimističnih.
S obzirom da je to Bruchovo najizvođenije djelo, često se znao pobuniti kako to nije jedino što je napisao, a na koncertima se izvodio baš samo taj Koncert. Od koje godine vi svirate u orkestrima i koje biste istaknuli? Ima li u tom periodu nešto što se neprestano ponavlja u programima koncerta, a što vam je zbilja dojadilo stalno iznova svirati (kao Bruchu njegovo djelo na koncertnim programima)? 🙂
U orkestrima sviram otprilike 17 godina, svirao sam u nekoliko orkestara u Ukrajini u gradu Kharkovu, potom sam svirao kao vođa drugih violina u orkestru Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu i kao zamjenik vođe drugih violina Simfonijskog orkestra Hrvatske radiotelevizije. Kao koncertni majstor radim samo u Rijeci i ovo je moja sedma sezona. Za čitavog mog radnog iskustva odsvirao sam toliko puno djela da više i ne pamtim što sam sve svirao. Ali poslije svega toga mogu zaključiti da nema glazbe koja može dojaditi ako interpretacija glazbe nosi u sebi element kreacije. U ovom jetrenutku riječko Kazalište sretno što je dobilo za šefa dirigenta maestra Valentina Egela. U njegovoj interpretaciji, i djela koja je orkestar svirao već mnogo puta sada svježe dišu, a novi repertoar dobiva elemente posebnog i individualnog iščitavanja glazbe.
Postoji li nešto što uvijek iznova uživate svirati? Koji biste operni naslov voljeli svirati u Rijeci, a koji koncertni, a da se još nisu dogodili?
Imam svoje favorite i među operama i u simfonijskoj glazbi. Pretežno je riječ o razdoblju romantizma i cijelo 20. stoljeće. Od opera za mene je na posebnom mjestu Puccinijeva „Tosca“ i gotovo sve Verdijeve, također i „Evgenij Onjegin“ Čajkovskog.
Ne znam što bih htio svirati u Rijeci a što još nije bilo na programu, jer kada god imamo novi program, za vrijeme proučavanja materijala uvijek zavolim tu glazbu i uz to proširujem svoje ukuse.
Kako ste izabrali violinu, odnosno kako je violina našla put do vas?
Kada sam imao pet godina mama me odvela na koncert gudačkog kvarteta. Svi su svirali u frakovima, toliko mi se to svidjelo kako elegantno izgleda glazbenik u fraku s violinom da sam odmah rekao da želim svirati violinu. I tako malo pomalo sviram već 32 godine.
Odgovornost koncertnog majstora je velika, često je i solist samo što ne stoji nego sjedi. Razlikuje li se onda mnogo priprema i trema, ako je imate? Što je važno za violinista, osobito za koncertnog majstora, svakodnevno?
Obično je orkestralni solo puno kraći od nekog solo koncerta, onda je i priprema kraća. A element treme uvijek postoji u bilo kojoj ulozi i bitno ga je preokrenuti u neku umjetničku energiju. Po mom mišljenju za violinista je jednostavno važno vježbanje, samo tako možeš biti u formi, a ponekad čak i napredovati.
Biste li s publikom podijelili kakvu anegdotu iz svog rada, bilo na probama, bilo na koncertu?
Bio je jedan program, Klavirski koncert Čajkovskog i drugi stavak počinje pizzicatom violina. Obično je dirigentu jako teško dobiti da se pizzicato izvede istovremeno, svi skupa. Taj put dirigent je rekao neka ne bude skupa, kao da imitiramo arpeggio na harfi. I nakon što je to rekao, svi su svirali kao jedan čovjek, nisu mogli ne svirati istovremeno, precizno zajednički.
Subotnju večer provedite uz klasičnu glazbu, radujemo vam se!
Razgovarala Andrea Labik
