U sklopu programa „Slavimo glazbu“, očekuje vas koncertna predstava „Got Rhythm?“ u izvedbi pijanista Viktora Čižića u utorak 6. svibnja, u foyeru Kazališta, s početkom u 19.30 sati. Koncertni dio čine najpoznatija djela američkoga skladatelja Georgea Gershwina, dok je ono sve između jedna duhovita mješavina glazbenih skečeva i intrigantnih crtica iz života Georga Gershwina. Ususret koncertne predstave razgovorali smo s Viktorom Čižićem, pročitajte u nastavku.
Kako i zašto ste se odlučili na ideju da umjesto klasične forme klavirskog recitala kreirate koncertnu predstavu?
Mislim da je ta ideja proizašla iz mojeg dugogodišnjeg bavljenja kazalištem. Sve te opere, mjuzikli, predstave, glazbeni teatar – sva ta iskustva zajedno sudjelovala su kreativnom procesu. Što se tiče Gershwina konkretno, s vremenom je moj repertoar njegove glazbe rastao od jedne i pol minute pa sve do sat vremena čiste glazbe. U jednom času, baveći se zabavnim aspektom karaktera pojedinih skladbi, palo mi je na pamet da bih možda mogao i ja dodati neki zabavni detalj – u vanglazbenom smislu. Kako sam i na nekim prijašnjim koncertima ostvarivao verbalni kontakt s publikom, činilo mi se još prirodnije dodati tako nešto u tu Gershwinovu polu-jazz polu-popularnu polu-klasiku. Istovremeno sam nastupao s Ivanom Đuričićem koji također voli Gershwina, i to u predstavi „Od tišine do glazbe“, kada smo u nekim pauzama od jednostavnih brainstorminga „što dodati“ došli do cijelog koncepta da „očito to mora biti predstava jednog cjelovitog formata“.
U jednom intervju kazali ste kako ste konstantno bili nezadovoljni tuđim izvedbama Georga Gershwina. Što je vaša kritika interpretacija Gershwina koje ste gledali te kako ste mu odlučili pristupiti? Jeste li zadovoljni svojom interpretacijom?
Ah, ti komentari su valjda proizašli iz moje vlastite potrebe da sebi objasnim zašto baš ja želim svirati baš tu glazbu. Dosta sam se nasvirao jazza kroz godine i imam osjećaj da razumijem kako bi ta glazba treba disati, pa kad klasičari krenu u kozmetičke nepotrebnosti i ritamsku nedorečenost, samo se zapitam – „pa zašto?” A kad džezeri krenu ignorirati sofisticirane strukture koje su za Gershwina ponekad ključne nauštrb improvizacije, ili pojednostavljuju stil sviranja i gube tonsku kvalitetu i preciznost opet si kažem – „zbog čega?”. Ja sam si pronašao svoj treći put s kojim sam koliko-toliko zadovoljan i želim predstaviti tu muziku tako kako bih je ja htio čuti da slušam.
Temelj vaše poetike nalazi se u činu improvizacije koja povezuje vaše interese, od baroka, pa sve do Gershwina. Konačnici, vaš diplomski rad nosi naslov „Improvizacija u kontekstu suvremenog pijanizma“. Stava ste kako „za adekvatan i profesionalan pristup totalitetu dostupne literature potrebno i određeno znanje i vještina improviziranja.“ Kako izgleda improvizacija u vašoj praksi? Kakav je pogled suvremene glazbene zajednice na pitanje improvizacije? Što predstavlja čin improvizacije za glazbenika?
Što je najgore od svega, u Gershwinu još i najmanje improviziram! Znam da su tu milijuni prerada i mnoge njegove stvari su postale punokrvni jazz standardi, ali meni je ta glazba toliko kompaktna da mi je šteta ubacivati bilo što unutra. Gershwinov slog je u mnogim skladbama jedna već unaprijed razrađena improvizacija, povrh puno osnovnijeg kostura, a tko sam onda ja da popravljam njegove note? Inače, u praksi improvizaciju doziram oprezno, najčešće u baroknim i klasičnim djelima – i u suvremenoj glazbi kada to traži. Međutim, smatram da je puno veći značaj u „osobnoj improvizaciji“ – npr. sam sa sobom i sa svojim instrumentom. U takvom okruženju glazbeni umjetnik ima mogućnost razgovarati sa svojim vlastitim doživljajem razumijevanja ukupnosti glazbe, sa svojim instrumentom, a i sa svojim muzičkim alter egom. I mislim da je bitno osvijestiti vlastitu muzikalnost u tom smislu – odnosno njezino počelo.
George Gershwin predstavlja unikatnu glazbenu figuru u glazbenom pejsažu 20. stoljeća, ukazujući na potencijale popularne glazbe, uspješno je ispreplećući s klasičnom glazbom, stvarajući tako stil danas poznat kao simfonijski jazz. Kakav je osjećaj i koliki je izazov izvoditi Gershwina?
Točno, sam Gershwin kada je molio Ravela da ga uči kompoziciji dobio odbijenicu jer „zašto bi on od njega napravio drugoklasnog Ravela, kada svijet već ima prvoklasnog Gershwina?“. Osjećaj je odličan jer se osjećam kao kod kuće u toj glazbi, a još mi je draže kada vidim kako publika reagira na to. Kao izazov – apsolutno je prvi prioritet uloviti žicu te glazbe koja se mora konstantno kretati prema naprijed, ali ne smije biti robotska. Ritamski šarena, ali ne i nerazumljiva. Oštra i asertivna, ali tonski sofisticirana. Osjećam da sam pronašao neki svoj pristup pomoću kojeg se ta muzika praktički sama od sebe svira i to sad ganjam, naravno pored nekih zahtjevnijih stride tehnika i slično.
Čest ste gost HNK-a Ivana pl. Zajca zadnjih mjeseci. Osim što izvodite koncertnu predstavu, dva dana kasnije ste klavirska pratnja na koncertu „Putovanje opernom Europom“, dok ste nedavno imali i solističku ulogu na koncertu „Saint-Saëns, Bartók, Mendelssohn“ Kako biste opisali Vaš repertoar? Čemu stremite pri izgradnju istoga?
Ja uvijek volim dolaziti u Rijeku, još od mog prvog mega-projekta kada sam s Riječkim simfonijskim orkestrom pod ravnanjem Valentina Egela svirao „Rapsodiju u plavom“. Što da kažem – u ovoj fazi profesionalnog života sviram ono za što me se zove. Bio to „Karneval životinja“, recital s Bryanom Lopezom Gonzalezom, ili pak korepetiranje Busonijevog „Arlecchina“ (kad je Rijeka u pitanju). Repertoar kojem ja stremim uglavnom isto tako ovisi o volji drugih, pa tako evo konkretno Gershwin jako dobro prolazi uvijek i u tome sam se srećom pronašao. Od drugih angažmana, dosta surađujem sa suvremenim skladateljima, održavam i barokni repertoar, a u komornim varijantama zaista ima svega, teatar da i ne spominjem. Od nekakvih većih angažmana ove sezone na primjer samo u Zagrebu s orkestrima sviram čak osam puta s četiri različita programa (Juraj Marko Žerovnik, praizvedba Klavirskog koncerta, De Falla, Koncert za čembalo i ansambl, Gershwinova Rapsodija, Griegov Klavirski koncert).
A da se mene pita…. Svašta bih ja…
Razgovarao David Čarapina