U srijedu, 15. srpnja 2020., o predstavi “Vježbanje života – drugi put / Esercitazione alla vita – seconda volta” i o temama koje predstava otvara razgovarali su: dr. sc. Sanja Bojanić, profesorica Studija glume i medija i Vizualnih komunikacija i grafičkog dizajna na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci; dr. sc. Aleksandra Jovićević, profesorica teatrologije na rimskom sveučilištu La Sapienza; dr. sc. Nikola Petković, književnik i književni kritičar i profesor kulturologije na Filozofskom fakultetu u Rijeci; Melita Sciucca, predsjednica Zajednice Talijana Rijeka / Comunità degli Italiani di Fiume; te redatelj predstave i intendant riječkog Kazališta dr. sc. Marin Blažević, uz moderiranje Katarine Mažuran Jurešić, voditeljice programa razvoja publike u HNK Ivana pl. Zajca.
Obrat koji predstava donosi
Reakcije na predstavu “Vježbanje života – drugi put” ne stišavaju se niti tri tjedna nakon premijerne izvedbe. Naime ovu je predstavu riječka publika čekala s nestrpljenjem, ali i vrlo emotivno, jer je sjećanje na prvo uprizorenje “Vježbanja života”, 1990., i značaj koji je ta predstava imala za grad – još snažno.
Nikola Petković je odluku da se isti naslov postavlja nakon trideset godina i nakon uspjeha koji je predstava tada polučila, nazvao “hrabrošću, gotovo kao da se Tarantinov “Pulp Fiction” snima ponovno.” “No, novo uprizorenje me ugodno iznenadilo, dramaturški je izvedeno kongenijalno. U predstavi je Povijest, ona s velikim P koja nam nepozvana ulazi u život, u dijalogu s mikrohistorijama, kontra-memorijama koje nose pojedine glumice i pričaju nam svoje osobne priče. To je osnovni obrat koji ova predstava donosi i to je ono što me oduševilo.”
Gledatelj pozvan da bira i slaže slike
Sanja Bojanić vrijednost predstave vidi u tome što je postavljena kao niz slika: “Vi te slike kao gledatelj možete slagati sukladno onome što sami pamtite i prepoznajete: knjigu, svoju osobnu povijest, povijest svojih predaka, ili posebno dirljive flash-backove: primjerice onaj posvećen pokojnoj glumici Andrei Blagojević… Vi prepoznajete ono nešto što je vama dragocjeno.”
Aleksandra Jovićević je, za razliku od ostalih govornika, ustvrdila da ona nije prije gledanja ove predstave čitala roman, niti je gledala Parovu predstavu: “mogu reći da sam ja bila ta “tabula rasa” gledateljica, bez prethodnog znanja o radnji, a predstava mi je u svim elementima funkcionirala, dapače mislim da svaka generacija ima “pravo” na svoju predstavu, na novo gledanje i tumačenje. Ova predstava pripada 21. stoljeću, za razliku od knjige čiji je jezik danas već arhaičan.”
Što je “fijumansko” u predstavi?
Melita Sciucca je istaknula kako je Blaževićevu predstavu gledala već dva puta i vrlo je emotivno proživjela jer ona u liku Mafalde prepoznaje priču svoje none, povijest svoje obitelji. “U tom smislu mi je u predstavi nedostajao fijumanski karakter, mješavina jezika, Talijani su u predstavi slabo govorili hrvatski, a Hrvati talijanski. Parova predstava uprizorena je u jedno sasvim drugo vrijeme, vrijeme buđenja nacionalne svijesti i otkrivanja fijumanskog identiteta, Armadinog Forza Fiume, poticanja interkulturalnosti…”
Nikola Petković je dodao da upravo zato treba svaku predstavu gledati u svom kontekstu, vrijeme 1990. je nosilo drugačiju svijest i publika je tražila potvrdu društvenih i političkih zbivanja i u kazalištu… Također, on fijumanski jezični identitet vidi upravo i u nesavršenom talijanskom i hrvatskom u novoj predstavi: “to je naša realnost, svi se razumijemo, ali ne govorimo pravilno”.
Karizma Neve Rošić
Marin Blažević je istaknuo da ova predstava nije ni remake ni obnova Parove predstave, nego čitanje Fabrijeva romana na način primjereniji današnjem vremenu. “Ona je i hommage i dramaturško-redateljsko-glumačko preispitivanje nekadašnjeg ‘Vježbanja života’, ali i povijesti našeg Kazališta odnosno Grada. Posebno ističem ulogu mladih dramaturginja Lucije Klarić, Nikoline Rafaj i Maje Ležaić koje su inzistirale na snažnoj ženskoj perspektivi. Također, važno je znati da su dijelovi teksta koje publika čuje na pozornici autorski tekstovi samih glumica, dakle autentičan glas Neve Rošić, Mire Furlan, Olivere Baljak, Zrinke Kolak Fabijan, Elis Lovrić, Jelene Lopatić, i drugih .”
Razgovoru se pridružila i publika. Većina se složila da nova predstava, s karizmatičnom Nevom Rošić u fokusu, legendarnom glumicom koja utjelovljuje mnoge riječke Mafalde, ali i izlaže svoju osobnu priču, izaziva posebno burne reakcije publike.
Novi niz izvedbi “Vježbanja života – drugi put” planira se za jesen 2020., a mi ćemo do tada u nekoliko nastavaka objavljivati odlomke razgovora, uz poziv da nam se i sami javite svojim “kritičkim glasom”.
