Okrugli stol održan je 15. srpnja 2020.
U nastavku pročitajte sažetak drugog dijela razgovora.
Sanja Bojanić, profesorica semiotike, teorije i prakse novih medija na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci kroz lik Mafalde i glumicu Nevu Rošić tumači ideju predstave u cjelini.
“Meni je nakon gledanja predstave ostao dojam, i dan danas snažan, nadženske i nadljudske snage naše Mafalde koja otvara scenu. Ušla sam s njom u taj trenutak. Ova nas predstava brehtovski izmješta i traži da se ne prepoznajemo u onome što nam je poznato, da ne uspijevamo odmah shvatiti što nam se događa, i to nam se sviđa. Redatelj nas je kao gledatelje “izuo iz cipela” tim hommageom ženskom, ne bih rekla pojedinačnoj ženi, nego ženskom kao energiji, kao pogonu, recimo da nam je to nada za budućnost, da možda krenemo ka tom ženskom poimanju povijesti i da će možda tako i život postati ljudskiji.”
Melita Sciucca, predsjednica Zajednice Talijana Rijeka / Comunità degli Italiani di Fiume nadovezala se na značenje lika Mafalde riječima: “Osim što sam u sudbini Mafalde prepoznala sudbinu moje obitelji, i osobno sam se pronašla u Mafaldi kad je rekla da ona ovaj grad ne prepoznaje i da više nije njen, ali ga jako voli. Značajne su razlike između onoga kako je izgledala i što se osjećalo u Rijeci u vrijeme Parovog “Vježbanja života” i danas, kako se definira “fijumanstvo” i koliko se ono i kroz jezik reflektira u predstavi.
Između Neve Rošić koja je velika i Mire Furlan koju uvijek volim gledati, tu je i Zrinka Kolak Fabijan sa svojom pričom o Janiju, o Vukovaru, tu sam ja našla priču koja se kroz povijest ponavlja i potvrdu toga da je “povijest učiteljica života”, a od nje nikad nitko ništa nije naučio. Mafalde su prošle, a mi, njihovi unuci, imamo zadatak da se ta povijest više ne ponovi i da je sve ono što je različito u ovoj Rijeci naše bogatstvo koje moramo čuvati.”
Marin Blažević, redatelj i jedan od dramaturga predstave, skreće pozornost da je autorska ekipa “ovu predstavu učinila fijumanskijom od romana. Fabrio je napisao roman na hrvatskom standardu. Darko Gašparović, dramaturg Parove predstave, je u svojoj dramatizaciji uveo i čakavski i talijanski i fijumanski. I mi smo jedan manji dio preuzeli iz te dramatizacije.
Nakon dugih rasprava i ozbiljnih dilema o jeziku, odlučili smo se za prijedlog Neve Rošić, a to je da ne inzistiramo na fijumanskom koji bi većina publike teško razumjela, nego da taj idiom na sceni tek naznačimo. Takvo je rješenje uveo još Miroslav Krleža, koji je inzistirao da se predstave ne izvode na agramerskom jeziku, nego da se taj pomak samo signalizira. Krleža je znao da su knjiga i kazalište različiti mediji, a tijekom predstave, za razliku od čitanja knjige, nema zastajanja, fusnota. Ako kao publika taj čas nešto ne razumijete, tu nema pomoći. Zato je pitanje jezika na pozornici vrlo slojevito.”
U razgovoru je sudjelovala i publika, gospođa Ana Alebić je rekla: “Slažem se da je ova predstava hommage Nevi Rošić. No,tu se ne prepoznaje povijest Rijeke, onako kako je roman donosi.”
Redatelj je odgovorio: “U tom smislu ste u pravu, to je hommage Nevi Rošić, a ako je predstava posvećena Nevi Rošić, “stopostotnoj Riječanki”, kako ona sama kaže, onda je posvećena i Rijeci. Neva Rošić stoji iza te predstave, pisala je dijelove dramatizacije, otvorila i zatvorila predstavu. Ona je tu i kao utjelovljenje riječke povijesti u periodu kad je i živjela tu i otišla, kao i svi oni koji su dijelili sudbinu Mafalde, emigranti, imigranti, to je hommage Fabriju, njegovom romanu i Rijeci i različitim identitetima kojima se bavi roman. Možda nije bilo dovoljno jasno – svi tekstovi, osim Fabrijevog, su autobiografski tekstovi glumica, one su pisale tekstove kojima se osvrću na roman ili njihove živote. Ni jedna rečenica im nije nametnuta, pa tako i sve Nevine rečenice.”
Nevjerojatnu koincidenciju motiva kolere u knjizi i stvarnosti Covid 19 pandemije u vrijeme izvođenja predstave Sanja Bojanić je komentirala: “Meni se koincidencija premijere koja je bila otkazana zbog pandemije, cijeli naš kontekst – čini da je to sve skupa vježbanje života. Eminencija događaja jest da se dogodi ono što nismo ni sanjali da se može dogoditi. Jedno pripremate, mislite da će se dogoditi, a dogodi se nešto drugo.”
Blažević je otkrio kako je izgledala situacija u kojoj se morala otkazati premijeru. “Mi smo još u ožujku, tri dana prije planirane premijere, evakuirali Nevu Rošić u Zagreb i Miru Furlan u Ameriku. U ansamblu imamo nekoliko glumica koje su zbog zdravstvenih problema u “rizičnoj skupini” i koje također nisu mogle nastaviti probe. I sam nastavak proba u lipnju odvijao se u opsadnom stanju. Moramo znati da je Neva Rošić nastupila na premijeri dan nakon svog 86. rođendana. Čuvali smo je, strogo nosili maske. A kad je na red došla scena kolere, sve nas je obuzela jeza. Ta je scena, još u ožujku tek usputna, odjednom postala zastrašujuće autentična.”
Aleksandra Jovićević, profesorica teatrologije na rimskom sveučilištu La Sapienza, nadovezala se: “To je dio istinitosti kazališta. Kolera i pandemije se ciklično vraćaju kroz povijest. Iako je ovo amblematska “riječka” predstava, definitivno ima razloga da je publika izvan Rijeke dolazi gledati jer ovakve glumice to zaslužuju. To je razlog za doći.”
(Uskoro pročitajte treći i ujedno posljednji nastavak razgovora)
