Okrugli stol održan je 15.srpnja 2020.
Drugi nastavak tema o kojima se razgovaralo pročitajte na linku.
U nastavku pročitajte treći i ujedno posljednji dio razgovora.
Pitanje riječkog identiteta i osluškivanje gradskog bila okosnica je Parove predstave 1990., kao i Blaževićeve predstave 2020. g.
Susret povijesno-društvenog trenutka u godini previranja uoči Domovinskog rata i kazališne predstave koja propituje pitanja identiteta i nacionalnosti ostaje fenomen koji s godinama ne blijedi, naprotiv, poprima mitske karakteristike.
Moderatorica razgovora i voditeljica programa razvoja publike u HNK Ivana pl. Zajc, Katarina Mažuran Jurešić, podsjetila je na službenu političku podršku predstavi 1990., koja je tad odigrala važnu ulogu, a provođena je okviru “programa stvaranja riječkog identiteta”.
“Program stvaranja riječkog identiteta javlja se kao odlučan čin stabilizacije grada koji se može obnavljati samo kroz kulturu. Tiskana je “Povijest Rijeke” i izdano još desetak knjiga s temom grada i riječkog kraja. Primjeri koji pokazuju “tempo” kulturne obnove grada su i događaji pred nama. Krajem veljače dogodit će se kazališna premijera “Vježbanje života” možda najvećeg kulturnog projekta Rijeke poslije rata.” (Željko Lužavec, predsjednik Skupštine Općine, Novi list, 22.2.1990.)
Pitanje upućeno redatelju predstave, Marinu Blaževiću, glasilo je može li se s takvom eksplicitnom podrškom koju je imala Parova predstava, usporediti okvir Europske prijestolnice kulture unutar kojeg nastaje predstava 2020.
“Ova predstava u početku nije bila dio EPK programa, ali mi u HNK Ivana pl. Zajca željeli smo predstave koje su aktualne, koje propituju riječki identitet.
Naravno, bili smo svjesni da postoji legenda i kompleks ove predstave u Rijeci. Mi smo još 2014. godine razgovarali s Darkom Gašparovićem, dramaturgom predstave iz 1990., i s Loredanom Gašparović, ondašnjom voditeljicom propagande, no tada je zaključeno da se takva predstava jednostavno ne može ponoviti.
Međutim, nakon uspjeha predstave Daše Drndić “Leica format” koja otvara pitanja riječkog identiteta, pala je odluka da krećemo s “Vježbanjem života – drugi put”, kao nastavkom propitivanja ove teme. Predstavu je trebao režirati Larry Zappia.
Dakle potreba za predstavom došla je “iznutra”, iz kazališta, a dio je šire strategije bavljenja riječkim identitetom, kao što je i cijeli koncept EPK i Luke različitosti otvoren za nove ideje identiteta Rijeke.”
Aleksandra Jovićević, profesorica teatrologije na rimskom sveučilištu La Sapienza, nadovezala se: “Tanja Smoje, koja podsjeća i likom na Dašu, veza je sa sadašnjošću, veza s jednom osobom koja nije bila prihvaćena u Rijeci dok je bila živa. Predstava “Leica format” izvedena godinu dana nakon njene smrti bila je napokon dobrodošlica Daši, iako Daše više nije bilo. Svaki put kad bih tijekom predstave “Vježbanje života – drugi put” čula dijelove iz “Leice format” predstava bi dobivala efekt začudnosti, to je ono što govori Brecht, da svaka predstava mora korespondirati sa sadašnjošću, a ne prošlošću.”
Gledateljica Sanja Barić komentirala je: “Predstavu 1990. gledala sam četiri puta i jako sam se bojala ove predstave. No, ja sam oduševljena. Tijekom predstave nekoliko puta sam bila na rubu i preko ruba suza. Gđa Kolak Fabijan i njena priča – to me dirnulo. Proletjela su mi ta 4 sata. I Mira Furlan i povezivanje sa sadašnjim događanjima u Americi, sve je to novo vježbanje života. Predstavu 1990. doživjela sam više intelektualno, a ovu predstavu vrlo emotivno.”
