“ANTIDIVA” – GALA KONCERT: ANAMARIJA KNEGO, PRIJATELJICE I PRIJATELJI
Riječki simfonijski orkestar
Riječki operni zbor
Kleopatra u Händelovoj operi „Julije Cezar u Egiptu”, Dona Elvira u „Don Giovanniju“ i Susanna u „Figarovom piru“ Mozarta, Desdemona u Verdijevu „Otellu”, Violetta Vallery u njegovoj „Traviati“ te Alice Ford u „Falstaffu“; Cio-Cio San, Mimì i Lauretta u Puccinijevim operama „Madama Butterfly“, „La bohème” i „Gianni Schicchi“, Tatjana u operi „Evgenij Onjegin“ Petra Iljiča Čajkovskog i Jelena u Zajčevom „Nikoli Šubiću Zrinjskom“, Julija u „Romeu i Juliji“ Charlesa Gounoda, Sophie u “Wertheru” Julesa Masseneta, Micaëla u Bizetovoj „Carmen”, Salud u „La vida breve“ Manuela de Falle i Gospođica Jessel u “Okretaju zavrtnja” Benjamina Brittena – već sam pogled na niz sopranskih uloga koje je u proteklih osam godina Anamarija Knego utjelovila na pozornici riječke opere, na gostovanjima u Hrvatskoj i inozemstvu, otkriva da je riječ o opernoj umjetnici otvorenoj prema nesvakidašnje raznolikom repertoaru umjetničkih izazova: od Händela i Mozarta, preko Verdija i Puccinija, Zajca i Čajkovskog, do de Falle i Brittena; od barokne do dvadesetostoljetne opere; jednako posvećena ulogama iz talijanske, francuske, ruske, hrvatske, španjolske i engleske operne literature. I za program svojeg gala koncerta Anamarija Knego odabrala je isključivo novi repertoar, onaj kojemu se namjerava posvetiti u svojim budućim sezonama. Ta smjelost i sklonost umjetničkom istraživanju prvo je što povezuje Anamariju Knego s dvjema opernim umjetnicama koje je pozvala da s njom dijele pozornicu ovog koncerta začudnog naslova: Dubravku Šeparović Mušović i Dianu Haller. One svakoj svojoj ulozi ne pristupaju kao pjevačkom i glumačkom zadatku, poslovnom interesu koji valja uklopiti u očekivanja dirigenata, redatelja, agenata i diktata opernog tržišta. One u svakoj svojoj ulozi i izvedbi traže priliku za interpretaciju koja poziva na rizik iskoraka, otkrića, otvaranja perspektive opernog pjevanja kao umjetnosti kreacije, a ne reprodukcije; permanentnog stvaranja, umjesto kalkuliranog pretvaranja. „Antidiva“ nije naslov kojim se osporavaju ideja i karakter operne dive, nego naslov kojim se ove operne umjetnice suprotstavljaju njihovoj komercijalizaciji i trivijalizaciji. Nasuprot praznome pojmu i ispraznim pojavama „diva“, Anamarija Knego, Dubravka Šeparović Mušović i Diana Haller predstavljaju uvijek svoju autentičnu osobnost, integritet i autoritet. Posvećene umjetnosti pjevanja i glume. Uporno odane opernom kazalištu.
Program
Vincenzo Bellini: Norma
Arija i cabaletta Norme – Casta Diva i Ah! Bello a me ritorna… (Anamarija Knego i Riječki operni zbor)
Duet Norme i Adalgise – Deh, con te… Mira, o Norma (Anamarija Knego i Diana Haller)
Antonio Pasculli: Koncert prema motivima iz opere La Favorita Gaetana Donizettija
(Antonio Haller, oboa)
Andante – Allegro – Largo molto – Adagio – Allegretto – Allegro molto – Molto Largo in quattro – Allegro velocissimo
Giuseppe Verdi: Aida
Duet Aide i Amneris – Fu la sorte dell’armia tuoi funesta (Anamarija Knego i Dubravka Šeparović Mušović te Riječki operni zbor)
Arija Aide – Oh, patria mia (Anamarija Knego)
*** pauza 20 min ***
Leoš Janáček: Jenůfa
Duet Jenůfe i Kostelničke – Nechám ještě dveře otevřeny (Anamarija Knego i Dubravka Šeparović Mušović)
Arija Kostelničke – Co chvila… Co chvila (Dubravka Šeparović Mušović)
Richard Strauss: Romanca za violončelo i orkestar u F-duru, Trv. 118
(Petar Kovačić, violončelo)
Giuseppe Verdi: Don Carlo
Duet princeze Eboli i Elisabette – Pietà! Perdon! (Diana Haller i Anamarija Knego)
Arija Eboli – O, don fatale! (Diana Haller)
Arija Elisabette – Tu, che le vanita! (Anamarija Knego)
Dio ulaznica za koncertni program generalni pokrovitelj Riječkoga simfonijskog orkestra INA već tradicionalno poklanja učenicama i učenicima, profesoricama i profesorima riječke Glazbene škole Ivana Matetića Ronjgova. Tim činom INA potvrđuje status tvrtke koja ulaže u kulturu, ali i prepoznaje važnost ulaganja u buduće glazbenice i glazbenike.
Koncert traje oko dva sata i izvodi se s jednom pauzom.
Koncert je produkt velike ljubavi i poštovanja prema glazbi, operi i prijateljima koji su ušli u naše živote nenadano i ugnijezdili se u našim srcima zauvijek. Upravo s njima, dijelimo pozornicu i svu radost koju u nama glazba budi.
Želimo da publika uživa i da im srca zagrijemo ljepotom harmonija i muzičkih boja!
_______________________________________________________________
Norma, opera koju je skladao Vincenzo Bellini, a temelji se na drami francuskog pjesnika Alexandrea Soumeta. Radnja opere smještena je u Galiju na početku rimske vladavine. Norma je svećenica (kći velikog druida Orovessa) koja ima dvoje djece s Pollioneom (Prokonzul Rima u Galiji) koji nažalost priznaje prijatelju da je više ne voli te da sada njegovo srce pripada mladoj djevojci (svećenici) Adalgisi. Druidi se okupljaju, a Norma se moli boginji mjeseca za mir (Casta diva). Govori svojim ljudima da će ona sama povesti ustanak protiv osvajača čim dođe trenutak za to. Pollione je u međuvremenu pozvan natrag u Rim i Norma se boji da će napustiti nju i njihovu djecu. Adalgisa priznaje Normi da ima ljubavnika i Norma je zbog toga razriješava svećeničkih zavjeta te pita za njegovo ime. U taj tren dolazi Pollione i Adalgisa iskreno odgovara na pitanje, što kod Norme izaziva bijes te joj priznaje i svoju prijevaru s Prokonzulom. Pollione priznaje svoju ljubav prema Adalgisi i poziva je da ode s njim u Rim, što ona odbija te odlučuje ostati uz Normu.
Norma pokušava samu sebe nagovoriti da ubije svoje dvoje djece na spavanju kako bi ih zaštitila od sramotnog života bez oca. Ne uspijeva skupiti hrabrost te moli Adalgisu da ode u Rim, uzme djecu i da se uda za Pollionea. Adalgisa to odbija i otići će samo pod jednim uvjetom: da vrati Pollionea Normi. Norma je grli i one obnavljaju prijateljstvo.
Norma je zapanjena kad čuje da Adalgisa nije uspjela uvjeriti Pollionea da se vrati te u bijesu potiče svoj narod da napadnu Rimljane. Oroveso zahtijeva žrtvu. Dovode Pollionea jer je oskvrnuo svetište druida. Norma mu obećava slobodu ako se zbog nje odrekne Adalgise. Kada on odbije, Norma mu prijeti da će ubiti njihovu djecu i Adalgisu kako bi ga kaznila. Poziva druide i govori im da svećenica koja je kriva mora umrijeti i priznaje da se zapravo radi o njoj. Pollione je dirnut njezinom gestom te traži da podijele sudbinu. Norma moli Orovesa da pazi na njezinu djecu, a zatim odlazi s ljubavnikom na lomaču.
__________________________________________________________
Aida, opera u četiri čina nastala je pod Verdijevim perom na libreto Antonia Ghislanzonija. Jedna je od najizvođenijih opera, još od 1886. kada je i nastala. Verdi je dobio naputak od “Egipatskog kediva”, Isma’ila Paše da stvori operu za proslavu inauguracije “Kedivijske operne kuće”. Međutim, opsada Pariza od strane pruskih snaga odgodila je premijeru za 1871. Godinu.
Radnja ove opere smještena je u Egipat u vrijeme vladavine faraona i to u kraljevsku palaču u kojoj visoki svećenik Ramfis govori vojskovođi Radamesu da Etiopija priprema još jedan napad na Egipat. Radames se nada da će dobiti zapovjedništvo nad vojskom. Zaljubljen je u Aidu, etiopsku robinju princeze Amneris (kraljeva kći) i vjeruje da bi mu pobjeda u ratu omogućila da je oslobodi i oženi se njome. Međutim, Amneris je zaljubljena u Radamesa i susret njih troje dovodi do spoznaje da Radames ljubi Aidu, što u Amneris izaziva ljubomoru. Glasnik prenosi vijest egipatskom kralju, svećenicima i vojnicima da Etiopljani napreduju. Kralj odlučuje Radamesa postaviti za vojskovođu. Aida, ostavši sama, biva rastrgana između ljubavi prema Radamesu i odanosti rodnoj zemlji, u kojoj vlada njezin otac, kralj Amonasro. Ona se moli bogovima za milost.
U hramu svećenici posvećuju Radamesa te mu Ramfis nalaže da zaštiti domovinu.
Etiopija je poražena, a Amneris iščekuje trijumfalni povratak Radamesa. Šalje svoje sluge da ispitaju Aidine osjećaje. Amneris se u početku pretvara da je Radames poginuo u bitci, a potom otkriva da je i dalje živ. Aidina reakcija otkriva svu ljubav prema Radamesu. Amneris, uvjerena da će pobijediti svoju suparnicu, odlazi u trijumfalnu povorku – duet: Fu la sorte dell’ armia…
Na gradskim vratima kralj i Amneris promatraju povorku i okrunjuju Radamesa pobjedničkim vijencem. Dovedeni su etiopijski zarobljenici, među njima i Aidin otac koji upozorava svoju kćer da ga ne oda. Radames je impresioniran Amonasrovom molbom za milost u kojoj traži da se oslobode svi zatvorenici. Kralj ispunjava njegov zahtjev, ali Amonasra zadržava u pritvoru. Kralj izjavljuje da je Radamesu nagrada ruka njegove kćeri, Amneris.
Uoči Amnerisina vjenčanja, u vrijeme molitve, Aida čeka Radamesa, izgubljena u mislima o svojoj domovini – arija (O, patria mia). Njezin otac se iznenada pojavi te poziva na Aidin osjećaj dužnosti te je natjera da sazna od Radamesa kojim putem kreće egipatska vojska na Etiopiju. Amonasro se skriva dok dolazi Radames i uvjerava Aidu u svoju ljubav. Oni sanjaju o budućem zajedničkom životu i Radames pristaje pobjeći s Aidom. Ona ga ispituje o ruti njegove vojske i tek što je otkrio tajnu, Amonasro izlazi iz skrovišta. Radames napokon shvati da je Amonasro etiopski kralj i biva užasnut onime što je učinio. Amonasro i Aida ga pokušavaju umiriti. U to vrijeme iz hrama izlaze Ramfis i Amneris. Aida i otac uspjevaju pobjeći, ali Radames se predaje svećenicima.
Dok čeka suđenje, uvjeren je da je Aida stradala. Čak i nakon što je doznao da je preživjela, odbija Amnerisinu ponudu da ga spasi ako se odrekne Aide. Pred svećenicima na sudu odbija odgovoriti na njihove optužbe i biva osuđen da bude živ zakopan. Amneris moli za milost, ali suci ne mijenjaju svoju odluku.
Aida se pridružuje Radamesu u grobnici i tu si posljednji put iskazuju ljubav dok se Amneris moli u hramu za Radamesovu dušu.
________________________________________________________________
Jenůfa je opera koju je skladao Leoš Janaček prema kazališnom komadu „Njena pastorka” Gabriele Preissove. To je prvo remek–djelo skladatelja kojem je trebalo mnogo godina da razvije svoj vlastiti jezik. Janačekova glazba nameće svoju sirovu stranu – oblik agresivnog realizma zaogrnutog posebnom ljepotom koja nalazi put do svačijeg srca. Drama smještena u selo, načinom skladanja kroz koji se provlači folklor, Jenůfa postaje i univerzalna tragedija.
Obitelj Burja je problematična. U toj obitelji žive dva polubrata, Števa, zgodniji, ali neodgovoran, koji je naslijedio većinu obiteljske imovine i vrijedan mlin i Laca Klemen, beznadno zaljubljen u Jenůfu – pokćerku Kostelničke, koja je strogi vođa moravskog sela u kojem žive. Jenůfa je zaljubljena u Števu i nosi njegovo dijete koje skriva od svih. U Jenůfi se javlja strah da taj brak neće biti moguć, tj. da Števa ne osjeća isto što i ona, te da će Števa možda biti mobiliziran.
Mlin Burja. Jenůfa se boji najnovijeg novačenja seoskih muškaraca – ako Števu pozovu u vojsku, neće je moći oženiti prije nego što njezina trudnoća postane očita. Baka Burjeva je grdi zbog rastresenosti, a Laca je nemilosrdno zadirkuje. Jano, mladi pastir kojeg je Jenůfa podučavala, dotrči, uzbuđen što napokon zna čitati, a Jenůfa mu obeća da će mu Donijeti knjigu. Predradnik mlina zamjera Laci što se tako bezosjećajno ponaša prema Jenůfi, što u Laci izaziva napadaj bijesa. Jenůfa je ushićena kad predradnik objavi da Števa ipak nije unovačen, ali Laca je bijesan i tužan zbog ove vijesti.
Števa dolazi pijan s ostalim novacima i raspoložen je za ples koji Kostelnička naglo prekida. Ona povlači dopuštenje da se Števa i Jenůfa vjenčaju dok Števa ne dokaže da može ostati trijezan cijelu godinu. Ostavši sama, Jenůfa moli Števu da je što prije oženi. Baka Burja ih prekida, a Števa bježi izjavljujući da nikada neće napustiti Jenůfu. Kad Laca priđe Jenůfi u napadu ljubomore nožem ranjava glatki Jenůfin obraz nadajući se da će lakomisleni Števa napustiti unakaženu djevojku. Dok Laca bježi ugledavši krv, predradnik viče za njim da je namjerno ozlijedio Jenůfu.
Kuća Kostelničke, pet mjeseci kasnije. Saznavši za Jenůfinu trudnoću, Kostelnička je sakrila pokćerku u svom domu i rekla seljanima da je Jenůfu poslala u posjet rođacima u Beč. Jenůfino dijete sada ima tjedan dana i Kostelnička je spremna provesti svoj plan – zahtijeva od Števe da se oženi Jenůfom. Števa odbija, ne misli više na unakaženu djevojku i ne zanima ga dijete, zaručio se Karolkom, graDonačelnikovom kćeri. Kostelnička ga moli, ali on bježi, ostavljajući je bijesnu na njega i bebu koja je toliko osramotila obitelj. Izbezumljena od brige za reputaciju obitelji, daje Jenůfi napitak za spavanje.
Laci koji voli Jenůfu, Kostelnička govori o bebi. Prije nego što je uspio odgovoriti, ona izlane strašnu laž – dijete je mrtvo. Laca odlazi, ali obećaje da će se vratiti. Ostavši sama, Kostelnička zamišlja što će reći seljani kad saznaju za sramotu njezine obitelji. „Uzet ću ovo dijete i vratiti ga Bogu!”, ona plače. Umata dijete u šal i istrči u zimsku noć.
Jenůfa se budi, omamljena od napitka za spavanje. Ne mogavši pronaći bebu, ona ima zastrašujuću viziju kako pada na mračno, ledeno mjesto. Dok ona moli, vraća se Kostelnička koja je uvjerava da da je spavala dva dana i da joj je za to vrijeme dijete umrlo te da ju je Števa odbacio i da je Laca želi oženiti. Laca se vraća i moli Jenůfu da ga prihvati. Ona nevoljko pristaje. Kostelnička ih blagoslovi i izrekne žestoku kletvu nad Števom, ali se i sama prestravi kad ledeni vjetar prohuja kroz kuću.
Mlin, dva mjeseca kasnije. Na dan Jenůfina vjenčanja s Lacom, obitelj Burja nastoji biti vesela. Jenůfa je, međutim, tužna, a Kostelnička nervozna i povučena. Dok se obitelj i gosti dive Jenůfinom mirazu, Laca uvjerava Jenůfu u svoju ljubav, a ona mu zahvaljuje na dobroti i razumijevanju. Laca joj kaže da je čak oprostio Števi i pozvao njega i Karolku na vjenčanje. Ulaze Števa i Karolka, brbljavo raspoložena. Skupina seoskih djevojaka pjeva svadbenu pjesmu Jenůfi, a zaručnici kleče za blagoslov bake Burjeve. Odjednom vani nastane komešanje. Pastir Jano dotrči s viješću da su neki seoski ljudi pronašli smrznuti leš bebe. Prestravljena, Kostelnička pokušava spriječiti Jenůfu da ode vidjeti tijelo, ali Jenůfa bježi i vraća se vrišteći da je dijete njezino. Šokirani seljani okreću se protiv Jenůfe te je žele kamenovati optužujući je za čedomorstvo, Laca je jedva spasi. Kostelnička priznaje zločin izjavljujući da je ona ta koja je usmrtila dijete gurnuvši ga pod riječni led. Klekne pod noge Jenůfi i na svepće iznenađenje, Jenůfa joj priđe i pomogne joj ustati. Jenůfa moli seljane da Kostelnički daju vremena da se pomiri s Bogom. GraDonačelnik odvodi Kostelničku, Karolka napušta Števu, a Jenůfa shvaća da je vjerni Laca vrijedan njezine ljubavi.
____________________________________________________________
Don Carlo opera je o povijesnim osobama, međutim, priča koju je ispričao Verdi prema djelu Friedricha Schillera („Don Carlos, Infant von Spanien”), nije povijesno točna, već je romantizirana, pretvorena u neku vrstu ljubavne priče između španjolskog prijestolonasljednika Don Carla i francuske princeze Elizabete Valonske koja se iz političkih razloga morala udati za Carlova oca kako bi se rat između Španjolske i Francuske napokon priveo kraju. U stvarnom životu, Elizabeta de Valois (kći francuskog kralja Henrika II.) zapravo je imala sretan život s Filipom II. iz dinastije Habsburgovaca, (španjolski kralj, 1527. – 1598.). Imali su petero djece od kojih je troje umrlo, a dvije djevojčice su preživjele. Istina, prije braka s Filipom II. (1559.), Elizabeta jest bila zaručena za Carla, princa od Asturije i sina Filipa II., ali se nigdje u povijesti ne spominje da je zapravo bila zaljubljena u njega. Bila je divna pomajka, koja je pomagala Don Carlu koliko god je mogla, a povijesne činjenice nam govore da je Carlo bio osoba teškog karaktera, razmažen, nasilan, neubrojiv, ali s Elizabetom je bio strpljiv i miran. U operi ga se prikazuje kao otvorenog, slobodoljubivog borca za narodna prava. Carlo i Elizabeta su bili istih godina i ono što je interesantno jest činjenica da su se rodili iste godine i umrli su iste godine – imali su 23 godine (1545. – 1568.). Filip je tada imao 41 godinu. Princeza Eboli, točnije, Ana de Mendoza, (Španjolska 1540. – 1592.) koja 1572. postaje kneginjom Pastrane i princezom Eboli, kada je njezinom suprugu Ruiu Gomezu Filip II. dodijelio titulu vojvode od Pastrane, velikana Španjolske. Iako je još u mladim danima izgubila oko, bila je privlačna mnogima pa tako i Filipu II. te mu je postala ljubavnicom. Bila je pet godina starija od Elizabete. Povijest nam isto tako priča da je Filip zatvorio svojeg sina zbog njegove naravi i sigurnosti drugih te je Carlo umro pola godine nakon što ga je otac zatvorio.
Verdi je operu skladao na francuskom jeziku za Parišku operu (11. ožujka 1867.) koja je po tipu impresivne tzv. velike opere morala biti pisana u pet činova s velikim muzičkim dijelom za balet. Sve revizije koje je tijekom 20 godina činio, bile su na francuskom. Prijevod libreta opere na talijanski odobrio je sam Verdi, najprije za izvođenje u Teatru comunale di Bologna, a potom u četiri čina i bez baleta u Teatru alla Scala.
Moj imenjak Pasculli bio je talijanski dirigent i oboist poznat kao „Paganini oboe“. Veliki dio njegove glazbe izravno je bio inspiriran operom 19. stoljeća, a oboistima pruža mogućnost izazvati emocije koje se mogu mjeriti s osjećajima koje izaziva glas u operi. Skladao je za obou, glasovir i harfu obradivši djela Verdija, Meyerbeera, Bellinija i Donizettija.
Također zamišljena kao francuska velika opera, „La Favorita“ („Favoritkinja“) Gaetana Donizettija (1797. – 1848.) praizvedena je 1840. u Kraljevskoj glazbenoj akademiji u Parizu, a kao i „Don Carlo“ ušla je na repertoare i u talijanskoj verziji. Majstorski je oblikovana glazbeno-dramaturška cjelina neupitne melodičnosti. Riječ je o ljubavnom trokutu koji uključuje kralja Kastilje Alfonsa XI., njegovu ljubavnicu miljenicu Leonoru i njezinog ljubavnika, ratnog heroja Fernanda koji se dvoumi između žene i samostanskog života. Priča se odvija 1340. godine u pozadini maurskih invazija na Španjolsku i borbi za moć između krune i rimske crkve oko pokušaja kralja da ishodi razvod svog prvog braka kako bi mogao oženiti Leonoru. Pasculli nudi publici upravo virtuozne tehničke izazove izvođača kroz dramatičnu raznolikost likova, sa svim kontrastnim raspoloženjima i umjetničkom šarolikošću zapleta opere. Koncert prema motivima Donizettijeve „Favoritkinje“ među njegovim je najizvođenijim djelima.
Romanca za violončelo i orkestar TrV. 118 Richarda Straussa spada zasigurno u njegova najzrelija mladenačka djela (skladao ju je u 18. godini života). Na žalost, za razliku od ostalih poznatih djela iz tog razdoblja poput Koncerta za violinu ili Sonate za violončelo te Koncerta za rog, Romanca je pala u zaborav te je, tek nešto više od sto godina nakon što je napisana, doživjela prvo tiskano izdanje (1986.) da bi se u novije vrijeme sve češće pojavljivala u programima koncerata.
Sama Romanca je jednostavačno djelo u trodobnoj mjeri s kontrastnim dramatičnim srednjim dijelom, te ima sličnosti s tipičnim sporim stavkom nekog koncerta. U njoj se ipak vrlo jasno prepoznaje Straussov rukopis u kojem se nagovješćuju razni karakteristični motivi kakve ćemo poslije susresti u njegovim velebnim simfonijskim pjesmama i operama.
Kako ste došli na ideju gala koncerta „Antidive“?
Nisam ja. Naziv je proizašao iz mojeg karaktera koji se provlači već dulje vrijeme. Tako me drugi vide i doživljavaju, što je meni bilo baš super. Predstavlja mene, a i moje dvije kolegice i prijateljice Dubravku Šeparović Mušović i Dianu Haller koje su otkačene svaka na svoj način. Posebne su. Imaju ono nešto što ih čini drugačijima od ostalih opernih pjevačica i pjevača. Energiju koju u sebi nose, to obožavam. Tu vrstu odlučnosti, davanje maksimuma od sebe, pravi su borci. Neizmjerno ih cijenim. Ništa im nije teško. Daju se 1000 posto. Divim im se. Ne tražimo opravdanja ni krivce za svoje situacije, nego grizemo i idemo dalje. To sam od njih naučila.
Kako su se tu uklopili prijatelji?
Bila je to moja ideja. Petra Kovačića i Antonija Hallera jako poštujem, znam da sjajno sviraju, vrhunski su glazbenici. A htjela sam i da se nas tri možemo malo odmoriti između arija i dueta. I da malo odmorimo ljude od naših decibela koje ćemo proizvesti s nečim jako lijepim, a tu su onda Petar i Antonio s orkestrom. (smijeh)
Kako ste osmislili program?
Osmislila sam ga sama. Tako da ako ne bude bilo dobro, sama sam kriva. Ako bude dobro, potapšat ću se po ramenu. (smijeh) S prijedlogom sam išla intendantu i dirigentu, složili su se.
Ali prije toga, dok sam slagala program, Dubravka mi je rekla: „Ima jedna luda arija u „Jenufi“, ja bih to tako voljela izvesti, da sve iz sebe izbacim, svu žuč koju imam. I onda odem.“ Rekla sam: može! A onda mi je rekla: „Slušaj, maco, ti pleteš?“. „Pletem“, kažem ja, a ona će: „Ja bih nešto opičeno. Voljela bih da onu ‘Jenufu’ nas dvije pjevamo u pletenim kreacijama.“ I tada sam rekla: može! Isplela sam joj ludi sivi džemper po njezinoj zamisli. Džemper ima neočekivano iznenađenje. Išla sam k njoj u Zagreb na probu „kostima“. Vizualno je ona slagala crvene niti po njemu, a ja sam plela prema njezinoj želji i građi. A onda sam džemper splela i sebi, jednostavan, bijeli. Oba su u skladu s likovima čiji duet pjevamo iz Janačekove „Jenufe“.
Vezano uz vaš karakter i ono što i kako činite i zbog čega su vas i prozvali antidivom u najpozitivnijem smislu, čime se vi to još bavite izvan pozornice?
Što se tiče antidive, objašnjenje bi bilo predugačko. Mislim da danas ima jako puno antidiva, došlo je takvo vrijeme kada se sve odvija brzo, posao, obitelj i sve što se radi uz to… Nema nečeg posebnog u tome. Jedino što bih izdvojila u čemu uživam osim pletenja i prirode, to je čuvanje domaćih životinja!
Dakle, ima jedna obitelj koja ima koze, kokoši, puno pasa i mačke, a kada oni odu na put, ja brinem o svim tim životinjama. Čuvam ih, šećem s njima šumom, pomuzem, nahranim ih, počistim. Uživam u tome.
Pjevate li pritom?
Ne. Kad sam doma, jako malo uopće pričam. Uglavnom šutim. Što mojega muža jako veseli. Samo smo na mimici i gestikulaciji. Nije čak riječ ni o čuvanju glasa. Stvar je u tome da se toliko energetski ispušem da nemam ni volje za razgovorima. Previše riječi kažem dok pjevam na probi pa onda kući želim mir.
A ispunjava vas..?
Priroda. Čitanje knjiga. Pletenje. Lagana, tiha glazba. Poslije pjevanja smeta mi i buka. Ne funkcioniram ni u bučnim prostorijama nakon proba, jako mi to smeta, sve iznutra mi titra, baš nelagoda. Treba mi vremena da se unutarnje emocije slegnu. Barem se još tri sata smiruju te jake vibracije.
Kako i kada ste počeli plesti?
Prije sedam godina otprilike, naučila sam s YouTubea. Ruskinje pletu fenomenalno.
Kao i čitanje i slikanje, prijeđe u naviku i bez toga više ne možeš.
Zanimljiva je i priča kako učite uloge dok pletete.
Rad rukama, slikanje, a pletenje pogotovo, kod mene pospješuje razrješavanje životnih dilema. Osim što uz pletenje nevjerojatno brzo učim tekst, razmišljam o svemu. Kroz ovih nekoliko godina koliko pletem, riješila sam jako puno problema. Međutim, također sam se i distancirala od ljudi. Sve manje i manje mi je potrebna blizina ljudi. Osamila sam se jako. Tek sam sada shvatila da mi to odgovara. Našla sam svoj mir i stabilnost. Do toga me dovelo pletenje, shvatila sam da imam dovoljno bujnu maštu i sama, da mogu stvari riješiti sama.
Je li tako i sa slikanjem?
Dok slikam još uvijek ne mogu učiti tekst jer sam koncentrirana na slikanje. Ali svu emociju koju imam u sebi ispraznim, bilo negativno, bilo pozitivno, pretačem to u sliku. A pletenjem sam ubrzala sistem učenja, u kratko vrijeme mogu jako puno teksta naučiti. Da sam to barem znala kad sam bila mlađa…
Što volite slikati?
Apstrakcije i prirodu, drveće. Sve što je razgranato u visinu. Zanima me što to znači, to je nešto podsvjesno, očarana sam šumom, a pogotovo stablima. Mora biti nešto u tome. To najviše slikam. Vidjet ćete kada se budu slike izmjenjivale na velikom platnu tijekom koncerta.
Počela sam raditi i u gipsu. Kakav je odličan osjećaj raditi špatulicom! Kist iziskuje puno vremena i vježbe za postizanje prave preciznosti i nijansi u točno određenom pritisku ruke. Svašta isprobavam. Cijelo bogatstvo sam potrošila i sve sam si kupila. Bojim se jedino prijeći na veliko platno, kad budem sigurna da je to to, razmahat ću se. Jako me zanima kako će moje male slike izgledati na velikom ekranu na pozornici.
Počela sam i kipariti…
Sve slike nose imena opera?
Tako je. Naslikala sam ih puno više nego što nam treba, pa sam birala. Svi dueti i arije iz opera Aida, Norma, Jenufa, Don Carlo.
Dakle, i kiparenje dolazi na red. Umjetnički ste svestrani. Ali mislim da se od svega jedino takvo pjevanje kakvo vi pružate ne može naučiti s YouTubea…
Pjevanje učim i dan danas. To je jedino što mi je apstraktno u životu. Uvijek ima dijelova u operi kojima duže tražim rješenja. Želim da zvuči najbolje što mogu, pa istražujem, stalno otkrivam nešto novo, to mi je izazov. Nikada ne mogu reći da sam završila s nekom operom, da sam je savladala i da je to „zabetonirano“. Uvijek kada se nekoj operi vratim, doživim onaj aha-efekt! Nikada ni ne može biti kraj, glas je, kao i tijelo općenito, u stalnoj mijeni. Mijenja se i način na koji ćeš nešto izvesti. Nije uvijek isto i ne koristiš uvijek glas na isti način.
Što sve utječe na glas? Ima li nešto o čemu se ne govori, a dobro je poznata činjenica opernim pjevačicama?
Ovisi kako si emotivno. Kako si energetski taj dan. A da ne govorim o tome kako nama ženama naš ciklus jako puno određuje kvalitetu glasa, kao i kasnije kad se ciklusi izgube. Cijelo tkivo nabubri pa tako i glas. Sve bude natečeno i dođe do promjene, težine u glasu. Kad ciklus završi, „ispušeš“ se i težina nestaje. Mi žene imamo puno više krivulja nego što ih imaju muškarci. Kao što utječu na tijelo, hormoni tako utječu i na glas. Nerijetko se događa da pjevačice dožive drastične promjene nakon poroda. Nema garancije da će ostati sve isto.
Logično. Ipak, nikada nisam o tome razmišljala i ne mogu reći da sam to znala, o tome se zaista ne govori. Prije sam pjevanje iz raznih razloga smatrala prilično rizičnim zanimanjem, ali sada još i više, i to naročito za ženu…
Pa i kasnije, povezana si s djetetom, svaki djetetov problem osjetiš na sebi. U svoje ime govorim, a mislim da je tako kod većine. Sve to utječe na glas. Majka je uvijek majka i uvijek stavlja dijete na prvo mjesto. Ne kažem da je pravilo, ali muškarci su pravocrtni u toj odluci da se bave opernim karijerama. On to radi konstantno. Žena se iz raznih razloga mora ispočetka „ušaltavati“. To je tako. Primjer za to je i kada pjevamo prehlađeni: različito je kad je prehlađen bas bariton, koji tada još bolje zvuči, nego primjerice koloraturni sopran. Kada vidite kako izgledaju glasnice, ždrijelo… kada znate koliko je to sitno… nježan aparat podložan oštećenjima, promjenama temperature… Ne smijemo zaboraviti, naš organizam jest čudesan i jak, a s druge strane, jako krhak. I sve je prolazno. Zato uvijek kažem: moje tijelo, hvala ti, moje glasnice, hvala vam. Škakljive stvari. Znam reći i da treba imati opciju b u životu.
Koja je vaša opcija b?
Ili će biti farma s kozama, kravama, pa ću imati svoj OPG. Ili ću završiti fakultet na koji sam krenula pa sam morala prekinuti iz privatnih razloga. Forenzika i kriminalistika. To me jako zanima u životu, oduvijek me zanima psihologija i um kriminalaca, nemam problema ni s krvlju niti sa situacijama nad kojima se mnogi zgražavaju. Inače sam u životu strašno uporna i volim kopati. Mislim da je to odlika dobrog kriminalista koji neće stati dok god ne istjera istinu na vidjelo. To me oduševljava. Sve volim znanstveno povezivati, proučavam i istražujem.
Pomaže li to u pripremi uloga, u razumijevanju likova?
Jasno. Razvrstala sam koji su likovi psihopati, koji su sociopati u operama. Koje su karakteristike jednog i koje drugog. Lakše mi je ulaziti u takve likove kada ih znam razlikovati, a to mi je jako bitno. U operi ima jako puno i jednih i drugih, vjerujte!
Ima li takvih u programu „Antidiva“? Kakvi likovi prevladavaju na vašem koncertu 1. veljače?
Nema ih ovaj put. Aida je iskrena, vrlo emotivna, otvorena, pogotovo jer se istinski zaljubi, do kraja. Elizabeta je imala zapravo lijepi brak, a u operi „Don Carlo“ je to malo drugačije, ali svejedno se radi o apsolutno stabilnoj osobi. Jenůfa je biće koje je imalo nesreću da je njezina maćeha ubila njezino dijete. Bilo bi za očekivati da se u tako povrijeđenoj ženi rađa mržnja, međutim kod nje se to ne dogodi, opet se radi o istinski dobroj osobi koja prašta.
Da ste sve o krhkosti glasa znali na početku kada ste se počeli baviti glazbom, bi li svejedno izabrali taj put?
Naravno! Ja sam to htjela od malih nogu. Nije to nužno moralo biti pjevanje. Važna mi je glazba. Povezanost s umjetnošću. To je dio mojeg habitusa. Prvi je izbor bila flauta, završili smo na pjevanju. A i pletenje i slikanje i čitanje i priroda i životinje, kriminalistika, sve čime se bavim je povezano. Kroz flautu nisam mogla izbaciti sve svoje emocije. Kada se na sceni svađam, istinski se svađam, kada sam tužna u liku, istinski sam tužna, sve što imam u sebi – izbacim. Ali ne nosim lik privatno sa sobom. Ne živim ga kada izađem iz kazališta.
Koja vam je uloga do sada bila najveći izazov?
Violetta u „Traviati“ i Cio-Cio San u „Madami Butterfly“ i emotivno i pjevački, tehnički. Također i kolorature barokne glazbe u ulozi Cleopatre u „Juliju Cezaru u Egiptu“. Barok me čini jako sretnom! Jako puno sam naučila. S koloraturama nije ‘imaš ili nemaš’, treba jako puno vježbati.
Tko vam je pritom najveća podrška, i profesionalno i privatno?
To je moj muž s kojim otvoreno komuniciram i koji apsolutno stoji iza svega uz: „Ti to možeš i bit će sve u redu.“ Imam pravu partnersku podršku. Imam i super svekrvu i svekra, svi uskoče kada treba biti sa sinom, svekrva mi skuha na dan izvedbe, na raspolaganju je za što god treba. To mi puno znači. Svekrva obožava dolaziti na opere, jako proživljava svaku operu i moje uloge i jako je ponosna.
Profesionalna podrška je Marin Blažević. Da on ne vjeruje u mene toliko, da on ne kaže: „Vi to možete i ja niti najmanje ne sumnjam…“ Meni je to vjetar u leđa. Tu se nadovezao i maestro Valentin Egel koji me stalno potiče. Meni je potrebno imati iskrenu povratnu informaciju, kakva god bila. Ako nešto nije dobro i treba popraviti, želim to znati, želim ispraviti. Isto tako želim znati kada je nešto dobro i da mogu tako dalje. Jedino tako mogu naprijed i nikako drugačije. S obojicom imam otvorenu komunikaciju. Maestro Hribernik dirigira koncertom „Antidiva“, ostvarila sam iskrenu i toplu komunikaciju s njim i lijepo radimo. Mora me netko usmjeravati. Ja sebe ne mogu čuti realno, čak ni kada se snimim. Zvučim si drugačije. Zato je dragocjena iskrena povratna informacija! Na samom mi je početku kao solistici nezaboravna podrška bio maestro Ville Matvejeff. On je taj koji je bio uvjeren da uloge koje sam radila pod njegovim vodstvom, mogu napraviti vrlo dobro. Ovo ljeto smo imali priliku opet se družiti na gostovanju u Savonlinni. Voljela bih da nam opet dođe u Rijeku pa da radimo na nekoj novoj i uzbudljivoj operi.
Žao mi je što moja majka nije više živa. Ona bi u svemu bila uz mene… Često je se sjetim. Jako puno likova posvetim njoj. Sluša ona negdje odozgora…
Razgovarala Andrea Labik
Postoji nekoliko oblika prijateljstva koje ti život donosi, a meni se dogodio jedan poseban, koji je proizašao iz umjetnosti i posla kojim se bavimo. Nikad prije nisam srela osobe u svojoj struci toliko otvorene za istraživanje i pomicanje svojih granica u pjevanju i glumi kao što su Diana i Dubravka. Kad sam vidjela koliko volje, strasti, ljubavi za svoj umjetnički rad imaju obje, poželjela sam biti dio te priče.
Samo jedan mali primjer: Diana odradi jutarnju probu 600 km dalje od nas, potom sjedne u auto i vozi u Rijeku, gdje isti taj dan otpjeva drugu probu i onda sutradan vozi natrag kako bi pjevala predstavu! Vidjevši to, ostala sam bez riječi i shvatila da to znači biti istinska umjetnica.
A Dubravka, energija koja pršti na sceni, ostavljajući zadnji atom svojeg bića te riskirajući i istražujući… njezini izleti u nepoznate i nove stilove vrijedni su svake pohvale.
Svaka od nas izuzetno je snažna individua, a toliko smo različite da bi se čovjek mogao zapitati kakav je to spoj. To je spoj razumijevanja, životnog iskustva, izražene empatije, sposobnosti slušanja bez želje da se promijeni mišljenje ili stav druge osobe, iskrene podrške na sceni i izvan nje!
A sve to prati puno smijeha, jer kad god se pojavi Diana s njom dolazi i paket smijeha, šala i pozitivne energije koja mene osobno hrani. Spoj Dubravke i Diane je eksplozija humora do suza! I što drugo nego voljeti ih! To su uistinu divne osobe i istinske umjetnice.
Publika će moći doživjeti upravo taj izlet u nešto novo, snažno i izazovno. Mi smo u duši „kockari umjetnosti”. Tri žene kojima je glazba i pomicanje vlastitih granica hrana. Da nemamo takve izazove, nama bi umjetnički život bio monoton, ali mi ga malo „popaprimo“, dodamo neki novi začin pa pratimo što ćemo naposlijetku dobiti kao rezultat…
Razgovarala Andrea Labik
Zašto ste antidiva?
Antidiva sam zato što ne želim biti diva, jer danas su svi dive.
Kako se pripremate za svoje uloge?
Pripremam se dugo i temeljito, uvijek sumnjajući je li dovoljno dobro.
Što cijenite u radu i što Vam je važno?
U radu cijenim predanost, istraživanja i rizik.
Važno mi je dati najbolje od sebe.
Što sve radite osim što pripremate operne uloge?
Svašta još radim: učim uloge napamet, ponavljam po cijele dane, snimam svaku probu pa ih preslušavam, zapisujem opaske, jer pjevanje je misija i to je posao za cijele dane.
Pored pjevanja volim arhitekturu, istražujem trendove u uređenju interijera, zanimaju me hrvatski mladi slikari, volim modu.
Što Vas ispunjava, veseli, što Vas nervira i što nikako ne ide uz Vas?
Ispunjava me kad odradim dobar nastup.
Nervira me kad nakon tisuća ponavljanja neki ton na nastupu ne ispadne onako kako sam ga uvježbala.
Uz mene nikako ne ide ‘lako ćemo’.
Zašto mislite da su Vaše prijateljice Anamarija Knego i Diana Haller antidive i zašto je to posebno?
Zato što pored pjevanja razvijaju i svoje druge talente te svoju osobnost izražavaju u svojoj punini i ljepoti.
Što spremate publici na koncertu? Otkrijte i mrvicu više o svom nastupu, o kostimu kojeg ste zajedno osmislile.
Spremam veliki duet Kosteljničke i Jenůfe koji pokazuje majku uronjenu u ovisnost o mišljenju okoline, te duet Aide i Amneris ovisnost o moći i utjecaju.
Oba lika, i Kosteljnička i Amneris, imaju na suprotnoj strani male krhke duše koje ih svojom iskrenošću dovode da reagiraju na najzlobniji način kojim u konačnici upravo same sebe dokrajče.
Na koncertu ću nositi džemper što ga je isplela Anamarija. Jako se veselim što ću ga odjenuti kad s njom budem pjevala duet Kosteljničke i Jenufe češkog skladatelja Janáčeka.
Džemper je sinonim za hladnu češku zimu. Njegove boje, siva i crna dočaravaju boje zime i hladni potok u kojeg je Kosteljnička bacila Jenufino dijete, a crvena boja oko vrata sinonim je za krv.
Razgovarala Andrea Labik
Opera.hr – AMBICIOZNO REPERTOARNO EKSPERIMENTIRANJE
Stilueta – U RIJEČKOM HNK ZAJC ĆE SE ODRŽATI GALA KONCERT ANAMARIJE KNEGO ”ANTIDIVA”
SoundGuardian – GALA KONCERT “ANTIDIVA” 1. VELJAČE U HNK IVANA PL. ZAJCA U RIJECI
Burin – ANTIDIVA: u srijedu u “Zajcu” gala koncert operne prvakinje Anamarije Knego
HRT Radio Rijeka – Gala koncert “Antidiva”: Anamarija Knego i prijatelji
Glas Istre – Koncert “Antidiva” Anamarije Knego i njenih gošći
Novi list – ANTIDIVA Održan gala koncert Anamarije Knego, prijateljica i prijatelja
La Voce del popolo – «Antidiva». Un successo il concerto di Anamarija Knego
Glazba.hr – Gala koncert “Antidiva”
Culturenet.hr – Gala koncert ‘Antidiva’: Operna prvakinja Anamarija Knego, prijateljice i prijatelji
Kigo.hr – Gala koncert Anamarije Knego, uz gošće Dubravku Šeparović Mušović i Dianu Haller
Moja Rijeka – Gala koncert “Antidiva” operne prvakinje Anamarije Knego 1. veljače u Zajcu
Kanal Ri – Gala koncert Antidiva: Anamarija Knego, prijateljice i prijatelji
Generalni pokrovitelj Riječkoga simfonijskog orkestra
