Riječki simfonijski orkestar uz svog šefa dirigenta maestra Valentina Egela otvara koncertnu sezonu 2022./2023. koncertom Lalo, Bruckner uz gosta s kojim smo ispratili proteklu sezonu, s prvim violončelistom Berlinske filharmonije Brunom Delepelaireom. Tim povodom Valentin Egel za publiku je govorio i o programu koncerta i o svom prvom poticaju za dirigiranje. Pročitajte i – dođite na koncert!
Nakon što ste nezaboravno zatvorili proteklu koncertnu sezonu, Bruno Delepelaire i Riječki simfonijski orkestar pod vašim ravnanjem u petak 23. rujna otvaraju koncertnu sezonu 22./23.
Jako sam sretan i uzbuđen. Bruno Delepelaire je trenutno jedan od najposebnijih čelista. Iako je do sada već postigao mnogo, on je zapravo na početku svoje solističke karijere. Mnogo je svirao, ali pred njim je zasigurno, osim sjajne karijere prvog čelista, također i velika solistička karijera. Veseli me što je i on bio izrazito zadovoljan radeći ovdje s nama, s Riječkim simfonijskim orkestrom. Bila je to posebna suradnja s njim i kao skladateljem i kao violončelistom koja je jednako mnogo značila i njemu i nama. Zasigurno ste primijetili da se pridružio orkestru u Mahlerovoj Prvoj simfoniji, svirao je na posljednjem pultu, znao je to djelo, pitali smo ga hoće li se pridružiti, pristao je i uistinu uživao.
Ta je suradnja urodila trostrukim plodom u ovoj sezoni.
Tako je, Bruno Delepelaire je naš posebni gost sezone. Publika će imati prilike ponovno uživati i u njegovoj novoj skladbi inspiriranoj Arenom u Puli koju planiramo izvesti i tamo, nastupit će i sa svojim komornim Trijom uz izvrsne violinista i pijanista, te kao solist u Lalovom Koncertu za violončelo već u petak.
Kako uskladiti termine s takvim umjetnikom? Činjenica je da su koncerti ponovno na programima kazališta i koncertnih dvorana, a još k tome riječ je o prvom violončelistu jedne od najboljih, Berlinske filharmonije koja zasigurno ima gust raspored.
Bruno će osim kao prvi violončelist, uz Berlinsku filharmoniju nastupiti i kao solist, a održava i solističke koncerte, prvi sljedeći je u Glasgowu. Sa svojim je Trijom svake godine po nekoliko puta primjerice u Japanu. On je stvarno slavan violončelist i prava je sreća za nas što je Riječki simfonijski orkestar tako lijepo „kliknuo“ s njim i što je Bruno prihvatio našu ponudu da bude gost sezone.
Na koncertu Lalo, Bruckner svirat će Lalov Koncert za violončelo u d-molu, nešto novo za publiku u Rijeci.
Uistinu prekrasno djelo, uz posebno lijep drugi stavak. Djelo je u istom trenutku i lirično i romantično, umnogome inspirirano Schumannom, ali i egzotično, plesno, uz španjolski osjećaj. Lalo je španjolsko prezime, njegova je obitelj emigrirala u Francusku, ali zadržali su i španjolsko ime i tradiciju. Lalo se pronalazio u ostavštini Schumanna, Schuberta i Beethovena, dok su ga njegovi suvremenici znali okarakterizirati kao vagnerijanca, s čime se ne bih složio. Ono što je sigurno, istraživao je boje orkestra i harmonija. Primjerice, za Debussyja kojega danas smatramo jednim od najinovativnijih skladatelja, Lalo je bio uzor koji probija granice i otvara nove puteve. Ovaj je Koncert za violončelo s ovakvim solistom zadivljujuć, jer za razliku od mnogih koncerata nije simfonija sa solo instrumentom već je to uistinu solističko djelo. Orkestar ima nekoliko vrlo važnih dijelova, ali općenito, orkestar tek služi solistu u ovom djelu, stoga za izvrstan rezultat trebate doraslog violončelista. Solo dijelovi u Lalovom Koncertu za violončelo čine većinu glazbenog materijala, dok inače uglavnom imate duge orkestralne uvode iza kojih slijedi virtuozni dio solista, potom ponovno orkestar… Kod Laloa solist kreće s recitativom i do kraja ostaje prisutni pripovjedač. Mi smo tamo uz njega.
Potom slijedi bitno drugačiji Bruckner s Osmom simfonijom u c-molu.
Golemi je to kontrast, Lalo pa Bruckner, naravno. Osma simfonija prozvana je krunom simfonijskog repertoara. Orkestar blješti u punom sjaju.
Kako vi doživljavate Brucknera i njegovu glazbu?
Za mene je ovo izrazito važan koncert. Bruckner je ključna figura u glazbenoj povijesti.
Želim s vama podijeliti jednu privatnu priču.
Imao sam dvanaest godina, jedno sam jutro zakasnio na vlak kojim je moj razred odlazio na izlet. Stigao sam prekasno i ugledao vlak kako već odlazi sa svim mojim prijateljima iz razreda. Bilo mi je grozno. Tata me na kraju odlučio odvesti autom na trosatno putovanje na Bodensko jezero kroz Crnu šumu. Kako je to već uvijek bivalo s mojim ocem glazbenikom, netom je bio kupio komplet CD-a svih Brucknerovih simfonija. Cijelim smo putem slušali prvi stavak njegove Šeste simfonije. Ispočetka. Ispočetka. I ispočetka. Bili smo potpuno očarani.
Sada kada pogledam unatrag, bio je to za mene presudni trenutak, začetak. Shvatio sam: ok, ovo je nešto posebno. Tada sam svirao klavir. A skladatelj kao Bruckner nije pisao djela za klavir. Počeo sam tada razmišljati da klavir možda neće biti dostatan, da bih trebao težiti dirigiranju kako bih mogao tumačiti i donositi takvu glazbu publici.
Divno što ste priču podijelili s publikom. Dobro je što ste toga jutra zaspali i zakasnili na vlak, zbog toga ste sada ovdje!
U retrospektivi, da. Male stvari mijenjaju mnogo.
Sada smo u procesu proba za Osmu simfoniju Antona Brucknera, zadnju koju je dovršio, simfoniju koja je monumentalna i doista je kruna.
Zadaje li Brucker nekoj sekciji orkestra veći izazov?
Bruckner je uvijek veliki izazov za sve u orkestru. Puhačima naročito, jer imaju istaknutiju ulogu nego u simfonijskim djelima drugih skladatelja. Oni mnogo toga nose.
Orkestar treba i vremenski izdržati, jer Osma simfonija traje 90 minuta, a pritom valja održati kretanje, tu su i vrlo spori dijelovi, treba održati zajedništvo i snagu… Zahtjevno je. Ali moram vam reći, zapravo zavidim svima u orkestru! Naravno, ogroman je užitak dirigirati. Ali svirati tu glazbu…
Biti u samom središtu glazbe sigurno jest nešto na čemu je lako zavidjeti. Vjerojatno osobito kada je o Bruckneru riječ.
Naravno. Brucknera dijelim na tri razine:
prva je duhovna – skladatelj je u molitvi ili dijalogu s rajem, puhači daju taj zborski osjećaj kao da ste netom izašli iz katedrale. Istovremeno, orkestar zvuči kao velike orgulje. Znamo da je Bruckner bio vrsni orguljaš i sjajni improvizator. Na takav hrabar način je i skladao glazbu;
druga je nevjerojatna struktura – toliko čista, toliko se lako shvaća arhitektura skladbe. Možete točno vidjeti misli, točku nestajanja u beskraju, struktura je toliko savršeno razrađena od osnove svega do malih detalja nečeg monumentalnog;
treća, meni najvažnija – zaborav. Zaboraviš da čitaš partituru punu genijalnosti i ono što čini u određenom trenutku i zašto to čini, ovdje izokreće temu, ovdje uvećava temu, ovdje smanjuje… sve to nestaje. Brucknera doista možete čitati teorijski, što je odlično. Ali iznad svega postoji nešto još važnije, a to je mjesto na kojem shvaćate da je sve to građeno i izgrađeno. Gdje osjećate da je ta glazba vrlo osobna, da možete potpuno zaboraviti na sve, da vas glazba vodi na put vaših misli kroz vašu prošlost, vaše želje, vašu bol, može biti izrazito terapeutska. Ima moć dodirnuti vas duboko.
Tako ja doživljavam Brucknera. Daje vam mogućnost osjećati se kao individualac dok slušate njegovu glazbu. Brucknera sam upoznao tako rano i toliko sam ga mnogo slušao…
Kada biste u petak bili u publici na koncertu Lalo, Bruckner, maestro, vi biste…
…zatvorio bih oči i uživao.
Najbolji je to poziv za vas, draga publiko, da dođete na prvi ovosezonski koncert Riječkog simfonijskog orkestra u petak 23. rujna u 19,30 sati.
Još bolje, uz Koncertnu pretplatu svaka ulaznica je i povoljnija, a vaše odabrano mjesto je zagarantirano cijelu sezonu. Postanite stalna pratnja našim glazbenicima i njihovim gostima u sezoni 2022./2023.!
Nakon koncerta u petak uslijedit će i dodjela nagrada publike za najbolji koncert, za najbolje ostvarenje gostujuće umjetnice, te za najbolju premijernu predstavu u cjelini sezone 2021./2022.
Razgovarala Andrea Labik
