Pred otvaranje baletne sezone i premijere baletnoga diptiha „Sad i nikad više“, porazgovarali smo s koreografkinjom baleta „Adam i Eva“ Mašom Kolar. Intervju pročitajte u nastavku, a predstavu „Sad i nikad više“ ne propustite premijerno u subotu 21. listopada ili reprizno 23., 24. listopada i 3., 4., 23., 24., 25. studenoga.
Koji su ključni motivi iz kojih se razvila koreografija „Adam i Eva“, prema istoimenoj drami Miroslava Krleže?
Na nesvjesnoj razini, na kojoj često operiramo kada je u pitanju proces stvaranja, sigurna sam da smo inspiraciju izvlačili iz mnogobrojnih elemenata Krležine jednočinke. Kada govorim o svjesnim odlukama u nastajanju koreografije, izdvojila bih motiv iscrpljivanja muško-ženskog odnosa te trodijelnu strukturu njegove jednočinke.
Koje je koreografsko iščitavanje Krležine drame „Adam i Eva“?
Da bi uopće krenuli u koreografsko iščitavanje djela „Adam i Eva“, činilo nam se bitnim radnju smjestiti u društveni, a time i u uvjetovani prostorni kontekst današnjeg vremena. Smjestili smo ju u prostor clubbinga. U prvom djelu prostor predstavlja fiksni okvir u kojemu glazba, pokreti i slike užitka nikada ne prestaju. Alternativna zajednica klupskog okruženja autentično je polazište za prvi dio Krležine drame u kojem pisac iznosi intenzivan opis iskustva izgubljenog zadovoljstva, potrošene senzualnosti i suicidalnosti glavnih protagonista. Okruženje u kojemu se na ograničeno vrijeme napuštaju uvriježena pravila svakodnevice ujedno je i plodno tlo za iznenadno, pretjerano i trenutačno stvaranje novih međuljudskih odnosa, pa tako i za fatalno zaljubljivanje Adama i Eve. Transpozicijom Krležine kompozicije u koreografski medij, radnja predsmrtne egzistencije klupske atmosfere, kojom dominira slavlje kulta tijela, narcisoidnost i čulni hedonizam, prelazi u posmrtnu egzistenciju dezorijentiranih i nespretnih tijela glavnih protagonista.
Kako se stvarao koreografski i plesni vokabular glavnih protagonista Krležine drame?
Prvi dio koreografije sastavljen je od akumulacije unaprijed pripremljenih koreografskih blokova, koji se poigravaju plesnim kodovima pop kulture, kao pokretima suvremenog plesa. Nalik trajnom vrhuncu, šesnaest plesača riječkog Baleta ima zadatak tu scenu bez početka, sredine ili kraja, održati na visokom energetskom nivou, u „plemenskom“ zajedništvu. Ova stavka je važna kako bi se priča privlačenja, miješanja, preživljavanja i napuštanja glavnih protagonista mogla nesmetano prelijevati iz grupnih scena u epizode kratkih dueta, i ponovno nazad u žižu rasplesanog kolektiva.
S druge strane, u trećem dijelu koji nas vodi u zagrobni život, ne nužno ispod zemlje, prišli smo istraživački, eksperimentirajući s isprekidanim tokom pokreta, indirektnim i nejasnim prostornim putevima koje smo dodatno pokušali pojačati korištenjem slabijeg mišićnog tonusa. U ovoj fantaziji radi se o sinkronicitetu te je plesni vokabular, bez očiglednog uzroka, iznenađujući, neočekivan, gotovo nestvaran.
Koja je bila misao vodilja u procesu stvaranja?
Na jednoj razini stvaralačkog procesa zainteresirala me širina samog užitka u plesanju, točnije, kinestetički odgovori tijela na klupsku scenu te naglašenu senzualnost plesa. Shvatila sam da dramaturgija ovog plesnog materijala zahtijeva dominantnu kostimografiju (Juraj Zigman) koja će plesačima dati novi identitet, a time i mogućnost bijega iz stvarnosti. U jukstapoziciji eskapizma kolektiva bilo mi je jednako važno artikulirati i drugu razinu, a to je razvojna linija intimnog odnosa Adama i Eve.
Kako je pao odabir glazbe i kompozitora?
Sa skladateljem i oblikovateljem zvuka Višeslavom Labošem surađivala sam na nekoliko ranijih projekata. Njegovo iskustvo oblikovanja zvuka, elektronske glazbe i istraživačka motivacija nužne su pretpostavke za umjetničku suradnju posebno kod hibridnih projekata kakav je „Adam i Eva“. U svojoj karijeri Višeslav je radio u klupskim programima razvijajući relevantnu kinestetičku empatiju što je svakako preduvjet za uspješnu suradnju koreografa i skladatelja.
Kako djelo “Adam i Eva” komunicira s mladima?
Ako se nakratko odmaknemo od Krležinog književnog predloška i uronimo u klupsku atmosferu djela, poveznica između mlade publike i naše koreografije upravo je razvijanje vlastite individualnosti u prostoru koji omogućava uživanje u glazbi, plesu, drugima i ljubavi.
Ako postoji, koja je provodna nit koja povezuje „Za nikad“ i „Adam i Eva“?
U konačnici, smatram da su to, zasigurno, simbolične radnje koje se pojavljuju u obje koreografije, a usmjerene su na spajanje tijela s ritmom i bukom glazbe, na trenutak ekstaze u kojem živimo, negirajući tako kartezijansku jukstapoziciju uma i tijela.
Razgovarao David Čarapina
Foto: Fanni Tutek-Hajnal
Generalni pokrovitelj Baleta
