
Premijera NONNA HA PERSO IL FILO / BAKA JE IZGUBILA KONACMassimiliano Cividati
S. ha sei anni, frequenta la prima elementare ed è un vortice di allegria. Condivide tutto con la nonna P., ottantenne vivace, amorevole e piena di fantasia. Tra giochi, risate, disegni e piccole avventure, il loro legame cresce ogni giorno. Ma qualcosa cambia: P. comincia a dimenticare parole, a perdersi nei ricordi e a confondere nomi.
La piccola S. scopre, con stupore e tenerezza, che la sua cara nonna “ha perso il filo”.
Attraverso un delicato equilibrio tra teatro d’attore e figure, lo spettacolo racconta con ironia e poesia la paura e la speranza nell’affrontare la perdita della memoria. Una storia lieve e intensa, che rivela come restino per sempre i fili invisibili dell’amore.
/
S. ima šest godina, ide u prvi razred i pravi je vrtlog radosti! Sve dijeli sa svojom bakom P., živahnom osamdesetogodišnjakinjom, punom ljubavi i mašte. Između igri, smijeha, crtanja i malih avantura, njihova veza raste svakim danom. Ali nešto se mijenja: P. počinje zaboravljati riječi, gubiti se u sjećanjima i brkati imena.
Mala S. s čuđenjem i nježnošću otkriva da je njezina draga baka „izgubila konce”.
Održavajući delikatnu ravnotežu između glumačkog teatra i lutkarstva, predstava kroz ironiju i poeziju progovara o strahu i nadi koji izviru kada se suočimo s gubitkom pamćenja. „Baka je izgubila konac“ je intenzivna priča koja otkriva kako nevidljive niti ljubavi, unatoč svemu, ostaju zauvijek.
Questo spettacolo è nato esattamente da lì. Non per dare una risposta — le risposte facili a domande difficili non servono a nessuno — ma per fare qualcosa di più utile: stare insieme in quella domanda, senza averne paura.
So già cosa state pensando: è un tema pesante per un bambino. Ve lo dico chiaramente: non lo è. I bambini conoscono già la malinconia, conoscono il cambiamento, conoscono quella strana sensazione di amare qualcuno che non è sempre lo stesso. Quello che manca, a volte, è soltanto un posto dove, quel tema, poterlo osservare … magari insieme a un adulto. Questo spettacolo vorrebbe essere quel posto.
Al centro c’è Sara: una bambina che guarda la sua nonna cambiare, e che non sa ancora come chiamare quello che sente. Ad accompagnarla in questo viaggio ci sono Babbo Bruno, le maestre, gli insegnanti — e un cane burbero e solitario.
Insieme, aiuteranno Sara a trovare le parole per chiedere. E per chiedersi.
La sfida era precisa: costruire uno spettacolo che non scegliesse tra la comicità e la poesia, ma le tenesse insieme, in tensione, senza che l’una schiacciasse l’altra.
Perché quello che vi aspetta è, prima di tutto, un viaggio. Con personaggi indimenticabili che entrano in scena e non ve li scrollate più di dosso, situazioni che si rincorrono e si ribaltano, colpi di scena dove meno te li aspetti. Si ride — e si ride tanto, di quel ridere che fa bene, che scalda, che tiene insieme bambini e grandi nella stessa risata.
E poi c’è la meraviglia. Fragile e preziosa. Quella che si vede sul viso di un bambino quando il teatro fa quello che solo il teatro sa fare: trasformare un palco in un altro mondo, far sembrare reale l’impossibile, far sentire ogni spettatore — grande o piccolo — esattamente nel posto giusto, al momento giusto.
Speriamo che, alla fine di questo viaggio, i nostri piccoli spettatori siano un poco meno spaventati dal viaggio della nostra nonna — e che abbiano, magari, qualche parola nuova per parlarne.
Venite. Il filo non si è perso — aspetta solo che qualcuno lo raccolga.
Ova predstava nastala je upravo iz tog pitanja. Ne zato da bi dali odgovor – jer lagani odgovori na teška pitanja nikome ne pomažu -nego da učinimo nešto korisnije: da zajedno ostanemo u tom pitanju, da ga se ne bojimo.
Već znam što ste pomislili: teška je to tema za dijete. Jasno ću vam reći: nije. Djeca već poznaju tugu, poznaju promjene, poznaju onaj čudan osjećaj kada voliš nekoga tko nije uvijek isti. Ono što ponekad nedostaje samo je mjesto gdje se o toj temi može promišljati… možda zajedno s odraslom osobom. Ova predstava želi biti upravo to mjesto.
U središtu je Sara: djevojčica koja promatra kako se njezina baka mijenja i koja još ne zna kako nazvati ono što osjeća. Na tom putovanju prate je tata Bruno, učiteljice, učitelji, i jedan grintavi pas samotnjak. Zajedno će pomoći Sari pronaći riječi kojima može pitati. I kojima se može zapitati.
Izazov je bio jasan: stvoriti predstavu koja neće birati između komičnosti i poezije, nego će ih spojiti, u napetosti, tako da jedna ne potisne drugu.
Jer ono što vas čeka prije svega je putovanje. S nezaboravnim likovima koji dolaze na scenu i više ih se ne možete riješiti, situacijama koje se sustižu i preokreću, scenskim obratima ondje gdje ih najmanje očekujete. Smijat ćemo se – i smijat ćemo se puno, onim smijehom koji godi, koji grije, koji djecu i odrasle spaja u isti smijeh.
A tu je i čudo. Krhko i dragocjeno. Ono koje se vidi na licu djeteta kada kazalište učini ono što samo kazalište umije: pozornicu preobraziti u neki drugi svijet, nemoguće učiniti stvarnim, učiniti da svaki gledatelj, veliki ili mali, osjeti da je na pravom mjestu, u pravom trenutku.
Nadamo se da će na kraju ovog putovanja naši mali gledatelji biti malo manje uplašeni putovanjem naše bake, i da će možda imati nekoliko novih riječi da o tome govore.
Dođite. Konac nije izgubljen – samo ga treba prihvatiti.
Sottotitolato / S titlovima na hrvatskome jeziku

