Kako je došlo do uprizorenja „Ja, Tata“?
Jednostavno – postao sam ocem. Cijela predstava proizašla je iz mojih frustracija. Naime, moj otac nikada nije bio prisutan tijekom mojeg odrastanja. A nisu bili ni očevi mojih prijatelja. Upravo zbog toga nikada nisam imao ideju očinstva – bila je da me nema!
Imao sam prijatelja (*preminuo je prije par godina od raka) pilota kojem je žena, kada su dobili drugo dijete, jasno rekla – sada ostaješ doma! Imaš pravo na tri mjeseca plaćenog dopusta, nema rasprave! I pristao je. A onda me nazvao nakon tjedan dana i rekao: „Poludjet ću, želim se baciti kroz prozor! Misliš li da će skok s petog kata učiniti svoje?“ Ludio je jer tijekom cijelog svojeg života nikada nije morao provesti toliko dugo vremena doma.
Međutim, dogodile su se društvene promjene, i sada društvo očekuje od muškaraca i tata da sudjeluju u odgoju svoje djece. U svakom slučaju, kada sam krenuo raditi na predstavi, ispoljavao sam vlastite frustracije koje su tako, nenadano, postale predstava.
Jeste li očekivali ovakvu popularnost?
Iskreno, očekivao sam da će predstava imati 12 izvedbi. A sada se izvodi već 17 godina, dok je premijeru imala u 25 zemalja.
Što ste naučili o svojoj predstavi i očevima tijekom suradnji i gledanja njihovih interpretacija vašeg teksta?
Iako je tema predstave univerzalna, svugdje postoje intrigantne nijanse. Kada sam u Hrvatskoj gledao Rakhana, kazali su mi da je normalno da članovi obitelji kada dolaze posjetiti novopečene roditelje, pripreme novce u plavoj omotnici. Pitali su me mogu li to uključiti u predstavu, i odmah sam pristao.
Bio sam i u Meksiku, Čileu, Izraelu, Španjolskoj, Francuskoj i mnogim drugim zemljama i nisam još imao priliku čuti da se u mojim frustracijama drugi ne nalaze. Iskustvo roditeljstva je, uistinu, univerzalno.
Ali lakše je kada znate da niste jedini s tim frustracijama?
Da, da i da. Lakše je kada vam netko usred svega toga kaže: „Hej, u redu je.“ Stoga, ne razumijem ljude koji nemaju djecu (smijeh). Imaju toliko slobodnog vremena! Što rade s njime? Uopće se ne mogu sjetiti što sam radio prije negoli sam postao otac. Naime, jednom kada postanete roditelj, vaš cijeli život samo nestane. A kada djeca odrastu, zaboravite koliko je bilo izazova, strahova i upitnika tijekom tih godina.
Kako je bilo surađivati s autorskom ekipom?
S Marcom? Oh, strašno! (gromoglasan smijeh) Naravno, bila je odlično! Iako nisam bio toliko uključen, stvarno su napravili odličan posao.
Jeste ikada razmišljali pristupiti ovoj temi na drugačiji način?
Ustvari, cijela priča je tragična. Predstava nam govori o preživljavanju jer otac cijelo vrijeme na sceni pokušava preživjeti. Tragično, ali i zabavno! Da sam odlučio ići drugim putem, konceptualno bi predstava trebala, ipak, drugačije izgledati. Dobar primjer je francuska predstava „Otac“ („Le Père“) Floriana Zellera koja progovara o demenciji.
Uostalom, i „Smrt trgovačkog putnika“ govori o ocu, August Strindberg piše o groznom ocu, pa čak je i Lear priča o ocu, lošem ocu. Kada bolje razmislimo, svi pišu o očevima.
Razgovarao David Čarapina
Partner mediatico / Medijski pokrovitelj
