Neoklasični baleti Igora Stravinskog „Apolon” u koreografiji Martina Chaixa i „Pulcinella” koreografa Giovannija Di Palme od petka 7. lipnja 2019. premijerno su na programu HNK Ivana pl. Zajca. Na oduševljenje publike, riječki Balet i Opera ponovno surađuju. Orkestrom će ravnati australski maestro Vladimir Fanshil podjednako sjajan u simfonijskom, opernom i baletnom žanru.
Koreograf „Pulcinelle” Giovanni Di Palma svjetska je zvijezda baleta što je potvrdio brojnim ulogama na pozornicama diljem svijeta za čije je interpretacije dobio cijeli niz prestižnih nagrada. Tijekom svoje bogate plesne karijere izvodio je koreografije U. Scholza, G. Balanchina, J. Kyliána, M. Bigonzettija, M. Goeckea, G. Tetleya, J. Robbinsa, J. Neumeiera i mnogih drugih koreografa klasičnog i suvremenog repertoara. Također, baletni je majstor ovlašten za prijenos baleta Uwea Scholza i Marca Goeckea. Posljednjih deset godina je i međunarodni gostujući pedagog i koreograf u mnogim internacionalnim baletnim i plesnim kompanijama svijeta, pa tako nakon rada s riječkim Baletom svoj koreografski put nastavlja u Francuskoj, a potom u Španjolskoj.
S poznatim koreografom razgovarali smo povodom premijere baleta „Pulcinella” u Rijeci, commedije dell’arte na špicama.
Kakva je suradnja s riječkim Baletom? Kako ste odabirali plesače za uloge?
Iznimno je zabavno kreirati s njima. Mislim da je ovo za njih nešto novo pa trebaju moje ohrabrenje, no, njihova koncentracija je iznimno visoka. Solisti moraju imati sjajnu tehniku i vještinu plesa u duetu, u podrškama, izdržati napetost do kraja. Reakcije moraju biti vrlo izoštrene i točne. Jako sam sretan što sam sve to dobio od riječkog Baleta.
Teško mi je objasniti zašto sam nekoga odabrao. Jako su kvalitetni, jednostavno privlačni. Po energiji sam osjetio tko je za koju ulogu, tko odgovara onome što sam zamislio. Također, važni su mi unutarnji kontrasti balerina i baletana. Uzet ću za primjer Lauru Orlić koja djeluje sramežljivo, a zapravo je vrlo snažna i britka. Upravo takva je i Pimpinella.
Kada ste se zaljubili u „Pulcinellu” i Stravinskog?
Ja sam iz Napulja. Pulcinella je dio naše tradicije i poznajem je jako dobro. Na glazbu Stravinskog plesao sam mnogo puta, obožavam njegovu različitost i skladbe iz svih njegovih razdoblja. Prekrasna glazba „Pulcinelle” spada u neoklasični.
U ovoj neoklasičnoj baletnoj jednočinki uključeni su i pjevači. Kakva je njihova uloga, kako se uklapa u „komediju od zanata” i u Vašu koreografiju?
Obožavatelj sam opere tako da sam sretan što ovaj balet uključuje i pjevače i to sjajne soliste riječke Opere Ivanu Srbljan, Marka Fortunata i Darija Bercicha. I oni će sudjelovati, neće plesati, naravno, ali bit će na pozornici, jer su naratori, pjevaju priču o „Pulcinelli”. Bez partiture pred sobom, to mi je važno. Ako note i riječi nemaš u glavi, ne dolaze ni do srca. To bi bilo kao da plesač ne zna koreografiju. Isto je. Mora biti realno, iskreno, upravo onako kakva je i commedia dell’arte koja stvarnost donosi na komičan način.
Umjetnici su commediju dell’arte koristili za komentiranje svoje svakodnevice. To na svojevrstan način koristimo i u ovom baletu – izlazimo iz stereotipa, nazovimo, pantomime klasičnog baleta i prelazimo u pantomimu commedije dell’arte gdje je najvažnija ekspresija tijela. Zanimljivo je, s obzirom da svi imaju maske, oduzeo sam im mogućnost komunikacije očima, ali su naglašeni, puno važniji i snažniji izrazi ustima i tijelom. Dijelom podsjećaju na lutke.
Postoji li pomak u priči ili se držite tradicije?
Pulcinellina maska je originalna, naborano lice s velikim nosom. U potpunosti poštujemo izvornost priče baš kao što je to učinio i Stravinski koji je svojevremeno modernizirao Pergolesijevu glazbu. Djevojke su šik, seksi, ali i slatke, još k tome čine se i nadmoćnijima.
Zamišljao sam ovaj balet kao glazbenu kutiju: pojavi se, razvija se i ponovno zaspi. Priča je jasna i lako shvatljiva svim generacijama.