Dvije komične operne jednočinke „Arlecchino“ Ferruccia Busonija i „Gianni Schicchi“ Giacoma Puccinija uprizorene su u ponedjeljak u riječkom HNK Ivana pl Zajca, na radost mnogobrojne publike željne, u ovim mračnim vremenima, veselja, vedrine i smijeha. I da, publika se smijala i sa znatiželjom i zadovoljstvom pratila kombinaciju ove dvije opere, vjerojatno po prvi put spojene u jednu opernu večer.
„Arlecchino“ – Prepoznatljiv Blaževićev redateljski rukopis
Prvu operu, „Arlecchino“ režirao je Marin Blažević i od prvog trenutka otvorene scene, prepoznajemo njegov specifičan režijski rukopis. Ovoga puta, Blažević se posve razigrao, jednostavno si davši oduška da ono što je rekao sam skladatelj, vješto i bez ograničenja uprizori kroz maštovitu i prenatrpanu radnju na sceni. Busoni je nekoliko svojih djela posvetio muzičkom kazalištu, a njegovo mišljenje o operi koincidira s Blaževićevom režijskom slikom: „Pjevana riječ na pozornici ostat će uvijek konvencionalnost te će predstavljati zapreku za vjerodostojnost djelovanja. Da bi se iz te suprotnosti našao častan izlaz, radnja u kojoj osobe djeluju pjevajući, morat će se već od početka temeljiti na nevjerojatnom, nerealnom, nevjerodostojnom, Tako će jedna nemogućnost poduprijeti drugu, a obje će postati moguće i prihvatljive.“ U „Arlecchinu“ radnju vode dvoje fantastičnih glumaca-pripovjedača, Serena Ferraiuolo i Giulio Settimo, zajedno stvarajući jedan lik, Arlecchina, izvrsnim, nenametljivim šarmom, komikom, uigranom koreografijom i nevjerojatnom ležernošću, posve uživajući u svojoj igri. Uz njih, karikaturalno oslikani vrlo dobri pjevači, obučeni u slikovite dvojne kostime i teatarsko osoblje, inače nevidljivo u izvedbama „na daskama koje život znače“, koje se vrlo prirodno uklopilo u operu o operi, pod Blaževićevom redateljskom maštom. Jesmo li se izgubili u toj rastrčanosti mnoštva zanimljivih likova na sceni ili smo ipak pronašli način kako otvoriti vrata sljedećoj jednočinki? Publika je, po zadovoljnom pljesku, pronašla ključ tih vrata.
„Gianni Schicchi“ – Čista, besprijekorna režija velikog Melana
Sljedeću jednočinku, opernim ljubiteljima znanu operu buffu „Gianni Schicchi“ Giacoma Puccinija, režirao je čisto, besprijekorno prateći partituru, veliki Fabrizio Melano. Puccinijev izvanredni smisao za glazbeni humor sjajno je redateljski pratio kroz solističke pojave na sceni, dajući im mogućnost glazbenog izraza kroz jasne glumačke naputke, a prateći glazbeno ocrtane karaktere do najsitnijih pojedinosti koje Puccini ocrtava ponekad sa svega nekoliko prepoznatljivih taktova. Naravno, u glazbenoj povijesti, najveću popularnost stekla je kratka i lirska arija Laurette, koju je prekrasnim zapjevom utjelovila Anamarija Knego, dobivši dugi pljesak na otvorenoj sceni. Uz nju, izvrsnim i snažnim baritonom predstavio se u naslovnoj ulozi Robert Kolar, razigran i raspjevan, kao i melodiozni tenor Bryan Lopez Gonzalez kao Rinuccio. Pohlepne rođake izvrsno su glasovno i glumački utjelovili svi ostali solisti, stvarajući pokretom zanimljivo zaobljenu sliku priče koja je i danas aktualna.
Objema operama dirigirao je svestrani i zaigrani dirigent, maestro Valentin Egel pod čijim je vodstvom orkestar zvučao skladno i uigrano, prateći suptilno scensku igru.
Publika je srdačno i dugo, toplim pljeskom i burnim zadovoljnim povicima ispraćala brojno veliku solističku ekipu obje opere, koji su ovu večer učinili nezaboravnom.
Gloria Fabijanić Jelović za Radio Korzo
