„Pisati kao Lorca znači biti neprikosnoveno hrabar“, kaže zapažena 26-ogodišnja redateljica Rajna Racz koja u Hrvatskoj drami režira „Yermu“ najpoznatijeg španjolskog književnika 20. stoljeća Federica Garcíje Lorce. A isto tako kaže: „Volim kazalište jer se u njemu učim hrabrosti i pomičem vlastite granice“. Lorca i „Yerma“ u pravim su rukama. Kazališne predstave Rajne Racz i njezinog autorskog tima s nestrpljenjem se iščekuju.
Zaljubljena u kazalište, mlada žena čije znanje i iskustvo izaziva divljenje, Rajna oduvijek obožava čitati. Još kao mala u knjižnici na Pagu posuđivala je najtužnije knjige, uvjerena je da je to odredilo njezin smjer k ovom zanimanju danas. Umjetničko izražavanje je dio nje. Piše poeziju, a u svojem umjetničkom i znanstvenom djelovanju bavi se aspektima tijela, traume i ritualima u izvedbi. Završila je studij komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu i studij kazališne i radijske režije na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Na doktoratu je studija znanosti o književnosti, teatrologije i dramatologije, filmologije, muzikologije i studija kulture. Umjetnička je ravnateljica organizacije Kuća Nahero.
Pred autorskim timom i glumačkim ansamblom premijera je 18. siječnja u srijedu u 19,30 sati u prostoru Exportdrva. Kako kaže redateljica, željeli su stvoriti udaljeni svijet koji je refleksija našega, u kojem je zbir svih priča žena i muškaraca tog zaboravljenog mjesta i vremena.
Dok iščekujete predstavu, pročitajte intervju s redateljicom.
Zbog čega volite djelo Federica Garcíje Lorce?
Federico García Lorca jedan je od mojih najdražih pjesnika, uz Pessou, Hölderlina, Cvetajevu, Sylviju Plath i Mariju Čudinu. Sjećam se trenutka kada sam pročitala njegove drame i osjetila impuls – poželjela sam postaviti njegove tekstove kao jednu veliku predstavu u tri dijela. Bila bi to trilogija prisjećanja na jedan udaljeni svijet koji je blizak našemu. Nadam se da ću imati priliku jednom u životu ostvariti taj veliki projekt.
Lorca motivski, te svojim specifičnim melodioznim jezikom, istražuje poetsko načelo stvarnosti. Kod Lorce je zbiljnost moguće pronaći u tragovima, u relejima, ne u metaforama, a upravo ti krhki ostaci zbilje, te krhke sinegdohe, često su doskočište za čvrstu gramatiku poetskog djela i tijela. Lorca je ujedno i jedan od najsubverzivnijih pisaca. Godine 1934. kada je „Yerma“ napisana i izvedena, dogodio se neuspjeli pokušaj revolucije koji ubrzo izaziva Španjolski građanski rat. Tematika „Yerme“ shvaćena je kontroverznom i agitatorskom, a moralni stavovi koje je u drami pjesnik izrazio jedan su od razloga zbog kojih su Lorcu fašisti strijeljali. Njegova kontroverza nije u manifestnim parolama, već se skriva u ritualnosti jezika i slika. Lorca je izjednačio nježnost i okrutnost i to ga je koštalo života. Pisati kao Lorca znači biti neprikosnoveno hrabar.
Žena je u središtu Lorcine snažne priče, u širokom rasponu sukobljenih emocija. Koji je problem u „Yermi”, je li to neplodnost ili ipak i što drugo? Što prati neplodnost i kako se ovdje reagira na nju, što ona potiče i što povlači? Što je dramaturginji Maji Ležaić i vama bilo važno podcrtati?
Predstava prati tragičnu sudbinu mlade žene koja ne može imati djecu, usprkos ogromnoj želji koja s vremenom postaje razarajuća opsesija: „Nema na svijetu sile kao što je želja“, reći će ona. Ime junakinje, Yerma, znači uvela, jalova, prazna; a to je i simbolički naslov predstave koja u svoje središte stavlja majčinstvo, odnosno nemogućnost postajanja majkom. No neplodnost u ovoj predstavi prati i manjak informacija koji je uskraćen svim ženama i muškarcima u selu. Yerma želi znati više, ona se trudi spoznati nešto više od onoga što osjeća u svojoj zbilji i zato stalno ponavlja: „Ja sam žedna, nisam prazna“. Maji i meni bilo je ključno stvoriti plutajuće slike, fragmente više priča, a ne se usmjeriti na samo jedan aspekt majčinstva i neplodnosti: svaka osoba iz tog svijeta ima svoju tragediju i svoj mali luk koji prikazuje jedan od aspekata problema majčinstva, ali i toksičnog maskuliniteta. U ovom mjestu žive žene koje su sve puno izgubile, ali su i puno dobile. Postoji lik djevojke koja ne može ostati trudna, a njezina majka, vještica u selu, izvodi rituale opasne po život kako bi pomogla ženama da zatrudne, no ne uspijeva pomoći vlastitoj kćeri. Njezina kći ugrožava svoje vlastito tijelo radeći pobačaje, jer ne želi imati djecu, već želi drugačiju vrstu slobode. Ona je antipod Yerme. Yermin identitet zbir je svih priča žena i muškaraca tog zaboravljenog mjesta i vremena.
Postoje li strane u ovoj drami? Koja je tu pozicija žene, koja muškarca, koja majke, koja svih bliskih odnosa, sustava, grada i sela, …?
Postoje tri ključna odnosa u predstavi: Yerma – Juan (suprug), Yerma – Victor (neostvareni ljubavnik) te Yerma i ostale majke u selu. Ta tri odnosa oslobađaju se u motivske sklopove koji temi majčinstva pridaju dodatnu težinu i emotivnu uzburkanost. Yermin se identitet strukturira u spletu identiteta svih ostalih likova. Kolektivni identitet predstavlja jedan otežali svijet u kojem majčinstvo nije idealizirano, već se Lorca suptilno dotiče postporođajne depresije, problema začeća i sterilnosti, seksualnosti i majčinstva, prirode i plodnosti, nasilnih prekida trudnoće, te toksičnog maskuliniteta kao i feminiteta. To je svijet u kojem žene rađaju sinove da ih pošalju u rat. Ipak, bitno je da u ovoj predstavi ne postoje strane, već je glavna pretpostavka ovog uprizorenja da ne postoje junaci niti njihove žrtve. Svi su žrtve junačkih ideologija čiji su smjerovi i prilazi duboko zameteni, a djeluju kao da su ih protagonisti sami sebi nametnuli.
Kako Lorca, a onda i vi spajate mit, poeziju i stvarni život žena svoga vremena? Gdje je „Yerma” između klasične tragedije i suvremene drame?
Nisam se zamarala ovim vremenom, jer sam željela stvoriti jedan udaljeni svijet koji je refleksija našega. Tekst „Yerme“ je izrazito aktualan, no nismo to podcrtavali. Smatram da „Yerma“ ima potencijal klasične tragedije, jer je Yerma tragična junakinja nerotkinja, a njezina opsjednutost da postane majkom uzdiže se do tragičke krivnje. Kraj drame je i vrhunac tragičke konzistencije. Yerma zadavi svojeg muža i tako gubi, ili, paradoksalno, dobiva mogućnost svih svojih katarzi. Tim činom, ubojstvom vlastitog muža, Yerma, kao i sve ostale žene u selu, ruše jedan svijet otvarajući mogućnost da se sagradi neki novi, drugačiji: „Neke stvari su zatvorene između zidova i ne mogu se mijenjati jer ih nitko ne primjećuje, ali kada bi naglo izišle i zavikale, promijenile bi svijet.”
Kakav je govor u predstavi? Kakav je pokret? Kakva je glazba? Kakvi su scenografija i kostimi? Dok ne sjednemo u stolice u gledalištu, otkrijte nam koliko smijete.
Cijeli autorski tim stvorio je mitologiju jednog udaljenog okrutnog svijeta koji ima svoja pravila i ograničenja, to je svijet plutajućih slika nabijenih snažnom, ali neosviještenom emocijom. Krikovi smrti i rađanja života jednako zvuče.
Pokret je strukturirala Kasija Vrbanac Strelkin, koreografkinja i plesačica, koja je vrlo metodološki stvorila specifičan vokabular što se tijekom cijele predstave koristi. U ovom svijetu drugačija je postava tijela, svi su uzemljeni, žene imaju osviještene pelvise, a muškarci područje srca. Sve što rade djeluje kao prazan ritual. Forma je ritualna, ali ispražnjena od značenja. Yerma će reći: „Ženama rođenima na selu sve je napola rečeno pokretima, jer se takve stvari moraju znati.” Upravo ta tajna u tijelu je nešto čemu smo težili. Glumac od svoga tijela stvara hijeroglif, jer tjelesno mora razgoriti i uposliti svoju ur-doxu, regulirati poeziju govora/izgovora. Tajna i ritualnost su misao vodilja i u scenografiji. Ona nas može podsjećati na arheološko nalazište jednog udaljenog svijeta, ali i na dječje igralište.
Scenografija Paole Lugarić je poligon za glumačku igru; sve u njoj koristi se arbitrarno. Jedino što organski postoji je jabuka. Odabrali smo jabuku jer je ona ideološki najjače voće. U aksionomiji voća jabuka kraljuje još od Adama i Eve, a i u ovoj drami ona se stalno spominje: za vrijeme prve bračne noći Yermina je postelja mirisala na jabuke, u svijetu Yerme djeca kradu jabuke, a muž Juan uzgaja jabuke, obrezuje ih i hrani čitavo selo. Nama je u cilju bilo deideologizirati tu jabuku. Ona je sve i ništa.
Marin Živković je skladao glazbu i oblikovao zvuk jednog nedefiniranog dalekog prostora koje ne pripada niti jednom podneblju niti zavičaju. Glazbu izvodi ansambl koji čine članovi Riječkog simfonijskog orkestra te Marin Živković na saksofonu. Glazbom se predstava želi približiti udaljenoj zbilji.
Što vas vodi i motivira u vašem radu? Zbog čega volite kazalište?
Trenutno me zanima poetsko kazalište. U poetskom djelu i kazalištu zbilja je uključena u nehaj prostornog, vremenskog, stvarnosnog i duhovnog poretka. Ona izmiče oprekama koje su neophodne za normalno orijentiranje u svijetu: oprekama između lijepoga i ružnoga, između daljine i blizine i težine i milosti, da parafraziram naslov prekrasne knjige Simone Weill.
Od samog početka rada u kazalištu, motivira me želja stvoriti specifičan kazališni jezik, oslanjajući se eliotovsku koncepciju tradicije i nasljeđa, ali pokušavajući ići dalje. Volim kazalište jer se u njemu učim hrabrosti i pomičem vlastite granice.
Za koga je predstava „Yerma”? Što je čini posebnom?
Ne vjerujem da postoje predstave namijenjene baš nekome ili nekoj publici. Mogu vam reći da smo stvorili svijet koji izranja iz magijskog realizma, svijet pun ritualnosti koju ne možemo smjestiti na prag ni jednog podneblja, svijet u kojem su žene žedne, a ne prazne, u kojem želje bole, a izvođači imaju svjetleće oči pune sunca i prezira. Izvedbeni tekst predstave ispisuje se kao kolektivni mitem jedne žene i onog Drugog. Ova predstava prekriva arhetipsku stabilnost majčinstva iznimno stiliziranom faktografijom koja počiva na izmjenama paganskih i kršćanskih rituala uokolo karnalnosti i spiritizma ženskog tijela.
Razgovarala Andrea Labik