Premijera YERMA
Federico García Lorca

Redateljica:
Adaptacija:
Dramaturginja:
Prijevod:
Tonko Maroević
Koreografkinja:
Kasija Vrbanac Strelkin
Scenografkinja:
Kostimografkinja:
Autor glazbe:
Oblikovatelj svjetla:
Oblikovatelj zvuka:
Uloge:
Maria - majka: Jelena Lopatić
Bruja - starica: Biljana Lovre
Madra, mlada majka: Aleksandra Stojaković Olenjuk
Lola, Doloresina kći: Ana Marija Brđanović
Seca, prva zaova: Dora Čiča
Esteril, druga zaova: Nika Grbelja
Bafomet: Mario Jovev
Inspicijentica:
Glazbu izveli:
saksofon i ostali instrumenti: Marin Živković
violina: Osman Eyublu
violončelo: Golnar Mohajeri
klarinet: Toni Kranjac
tuba: Mihael Hrgar
Inspicijentica:

Premijera: 18. siječnja 2023.

U „Yermi” se društvene predrasude oblikuju u ženskom liku, čije ime nosi i djelo. Sam García Lorca opisuje ovu dramu kao tragičnu pjesmu. Mlada redateljica, inspirirana replikom iz dramskog teksta, „Ja sam pjevala i djeca su dolazila kao voda”, osnažuje likove Pjevajućih majki u odnosu na Yermu, koja pokušava pjevati, ali nikada ne uspijeva. Lorca, španjolski pjesnik i dramatičar, 1936. uhićen i strijeljan zbog svoje seksualnosti i svojih liberalnih ideja, danas je najčitaniji španjolski pjesnik svih vremena.

 

Predstava traje oko 1 sat i 45 minuta, izvodi se bez pauze.

Predstava „Yerma“ nastaje kao prisjećanje na dramu Federica Garcíje Lorce „Yerma”. Tragična poema strukturirana je u tri čina i šest slika. Predstava prati tragičnu sudbinu mlade žene koja ne može imati djecu, usprkos njezinoj ogromnoj želji koja vremenom postaje razarajuća opsesija: „Nema na svijetu sile kao što je želja“, reći će ona.

Publika prati nekoliko godina u životu glavne junakinje. Ali uz nju, presudno lice drame je upravo otežanost neumitna toka Vremena. Ime junakinje Yerma znači uvela, jalova, prazna; a to je i simbolički naslov predstave koja u svoje središte stavlja majčinstvo, odnosno nemogućnost postajanja majkom. Yerma je tragična junakinja nerotkinje, a njezina opsjednutost postojanja majkom uzdiže se do tragičke krivnje. Kraj drame je i vrhunac tragičke konzistencije. Yerma zadavi svojeg muža i tako gubi, ili, paradoksalno, dobiva mogućnost svih svojih katarzi. Činom ubojstva svog muža, ona i sve ostale žene u selu, ruše jedan svijet i rastvaraju mogućnost da se sagradi neki, novi, drugačiji: „Neke stvari su zatvorene između zidova i ne mogu se mijenjati jer ih nitko ne primjećuje, ali kada bi naglo izišle i zavikale, promijenile bi svijet”.

U ovoj predstavi kreirali smo mitologiju jednog udaljenog okrutnog svijeta koji je refleksija našeg. On ima svoja pravila i ograničenja, to je svijet plutajućih slika koje su nabijene snažnom, ali neosviještenom emocijom. Krikovi smrti i rađanja života jednako zvuče.

Postoje tri ključna odnosa u predstavi: Yerma – Juan (njezin muž), Yerma – Victor (neostvareni ljubavnik) te Yerma i ostale Majke u selu. Ta tri odnosa oslobađaju se u motivske sklopove koji temi majčinstva priklapaju dodatnu otežanost i emotivnu uzburkanost. Yermin se identitet strukturira u spletu identiteta svih ostalih likova. Kolektivni identitet predstavlja jedan otežali svijet u kojem majčinstvo nije idealizirano, već se Lorca suptilno dotiče postporođajne depresije, problema začeća i sterilnosti, seksualnosti i majčinstva, prirode i plodnosti, nasilnih prekida trudnoće, te toksičnog maskuliniteta kao i feminiteta. To je svijet u kojem žene rađaju sinove da ih pošalju u rat. Kontekst rata intencionalno je naglašen, jer se 1934. godine, kada je Yerma napisana i izvedena, dogodio neuspjeli pokušaj revolucije koja ubrzo izaziva Španjolski građanski rat. Tematika Yerme shvaćena je kontroverznom i agitatorskom, a razlog političkom ubojstvu Lorce veže se uz moralne stavove koje je pjesnik njome izazvao. Taj povijesni kontekst transliramo u predstavu te je Rat tiha prijetnja: žene neumorno ponavljaju rečenicu: „Neće biti rata“, no on visi iznad njihovih glava kao teška kugla koja ih sve može samljeti. Nevidljivi sinovi žena koje su svoje živote posvetile majčinstvu, ginu u ratu, kao topovsko meso. Patrijarhat nikoga ne štedi u našem svijetu: niti muškarce niti žene. Glavna pretpostavka ovog uprizorenja jest da ne postoje junaci niti njihove žrtve. Svi su oni žrtve junačkih ideologija čiji su smjerovi i prilazi duboko zameteni, a djeluju kao da su ih protagonisti sami sebi nametnuli. Ova predstava prekriva arhetipsku stabilnost majčinstva iznimno stiliziranom faktografijom koja počiva na izmjenama paganskih i kršćanskih rituala uokolo karnalnosti i spiritizma ženskog tijela.

Stvorili smo svijet koji izranja iz magijskog realizma, svijet prepun ritualnosti koju ne možemo smjestiti na prag ni jednog podneblja, samo zavičaja. Svijet u kojem su žene žedne, a ne prazne, u kojem želje bole, a izvođači imaju svjetleće oči pune sunca i prezira. Izvedbeni tekst predstave ispisuje se kao kolektivni mitem jedne žene i onog Drugog.

Popločene ulice predstave ispucale su pukotinama nastalim mnogim teškim koracima i životima likova koji nisu pronašli bolji i lakši put. To rezano kamenje postavljeno kao savršena slagalica po kojoj hodaju ujedno ih drži iznad zemlje, ali i pušta da propadaju kroz nju, kao živi pijesak tekovine na koju su osuđeni. Ulice i putevi mjesta u kojem živimo određuju ne samo naša kretanja, već i mogućnosti. Život u malom mjestu prošlog stoljeća sa sobom nosi svoje uzuse koji danas možda djeluju zastarjelo, no ne znači da smo ih prerasli. Tek kada se prvi kamen, kolijevka tog prostora izvadi iz širine gusto popločenog trga – može nastati mogućnost premeta. Kao rupa u sistemu koja dopušta da se on razori iznutra.

Nasuprot naizgled teškom, trusnom i oštrom kamenju po kojem hodaju, nalaze se žene mjesta u svojim poletnim, šuštavim i slojevitim suknjama koje sadrže i skrivaju sva njihova lica. Nasilje, brigu, strogoću i raskalašenost. Ravni glasovi misli koje daju na van portretiraju njihovu zatvorenost i očuđuju trope međuljudskih odnosa. Glas bi trebao stabilizirati jezik, no ono što čujemo u intonacijama likova Lorcin poetski jezik pomjera, rastavlja i izokreće. Njihovi glasovi odjekuju, ali oni se ne slušaju. To je sudbina potlačenih koji ne vide cilj i izlaz iz onog na što su osuđeni. Njihovi pogledi su jednako moćni i nemoćni, jer odaju ono što vide, znaju, imaju hrabrosti gledati ili posustaju pred prizorima protiv kojih se ne znaju boriti. Pogled prema vlastitim željama je ono protiv čega se bore i srame. Yermin pogled, kao i njezina želja, intenzivan je ali neusmjeren. Apstraktna tenzija i nagon za životom koji bira upravo zato što joj djeluje nedostižno.

Želje ne postoje bez svoje nemogućnosti, no tragedija je u nasilju koje si nanosimo po putu. Mikroagresije iz ljubomore, očaja i osvete su obrane od neizgovorenog sustava koji tlači, koji je nametnut kao ispravan i prikazan kao rješenje. Instinkt za nasiljem guši empatiju i sluh. Stvari se izgovaraju, ali ne razumiju, ne slušaju i ne čuju. Završavaju u jalovom prostoru i padaju na suhi pod gdje se talože kao prašina.

Dihotomija plodnosti i jalovosti, sočnosti i suhoće je stalno prisutna pozadina života ove predstave. Neutažene spužve grada se povijaju pod suhim koracima i udarcima, a sve nepresušne jabuke koje to mjesto hrane, koje se žvaču, pljuju, trgaju, cijede i razmaču, nisu dovoljne da proizvedu kap vlage koji ta spužva neće istog trena ispiti i poništiti u sebe. To mjesto, njegove ideje i pravila su bezizlazni i beznadni. Tek kada se razore može im se oduzeti ta opresija i iskoristiti kao materija za pokušaj građenja nekog novog sustava.

Zbog čega volite djelo Federica Garcíje Lorce?

Federico García Lorca jedan je od mojih najdražih pjesnika, uz Pessou, Hölderlina, Cvetajevu, Sylviju Plath i Mariju Čudinu. Sjećam se trenutka kada sam pročitala njegove drame i osjetila impuls – poželjela sam postaviti njegove tekstove kao jednu veliku predstavu u tri dijela. Bila bi to trilogija prisjećanja na jedan udaljeni svijet koji je blizak našemu. Nadam se da ću imati priliku jednom u životu ostvariti taj veliki projekt.

Lorca motivski, te svojim specifičnim melodioznim jezikom, istražuje poetsko načelo stvarnosti. Kod Lorce je zbiljnost moguće pronaći u tragovima, u relejima, ne u metaforama, a upravo ti krhki ostaci zbilje, te krhke sinegdohe, često su doskočište za čvrstu gramatiku poetskog djela i tijela. Lorca je ujedno i jedan od najsubverzivnijih pisaca. Godine 1934. kada je „Yerma“ napisana i izvedena, dogodio se neuspjeli pokušaj revolucije koji ubrzo izaziva Španjolski građanski rat. Tematika „Yerme“ shvaćena je kontroverznom i agitatorskom, a moralni stavovi koje je u drami pjesnik izrazio jedan su od razloga zbog kojih su Lorcu fašisti strijeljali. Njegova kontroverza nije u manifestnim parolama, već se skriva u ritualnosti jezika i slika. Lorca je izjednačio nježnost i okrutnost i to ga je koštalo života. Pisati kao Lorca znači biti neprikosnoveno hrabar.

 

Žena je u središtu Lorcine snažne priče, u širokom rasponu sukobljenih emocija. Koji je problem u „Yermi”, je li to neplodnost ili ipak i što drugo? Što prati neplodnost i kako se ovdje reagira na nju, što ona potiče i što povlači? Što je dramaturginji Maji Ležaić i vama bilo važno podcrtati?

Predstava prati tragičnu sudbinu mlade žene koja ne može imati djecu, usprkos ogromnoj želji koja s vremenom postaje razarajuća opsesija: „Nema na svijetu sile kao što je želja“, reći će ona. Ime junakinje, Yerma, znači uvela, jalova, prazna; a to je i simbolički naslov predstave koja u svoje središte stavlja majčinstvo, odnosno nemogućnost postajanja majkom. No neplodnost u ovoj predstavi prati i manjak informacija koji je uskraćen svim ženama i muškarcima u selu. Yerma želi znati više, ona se trudi spoznati nešto više od onoga što osjeća u svojoj zbilji i zato stalno ponavlja: „Ja sam žedna, nisam prazna“. Maji i meni bilo je ključno stvoriti plutajuće slike, fragmente više priča, a ne se usmjeriti na samo jedan aspekt majčinstva i neplodnosti: svaka osoba iz tog svijeta ima svoju tragediju i svoj mali luk koji prikazuje jedan od aspekata problema majčinstva, ali i toksičnog maskuliniteta. U ovom mjestu žive žene koje su sve puno izgubile, ali su i puno dobile. Postoji lik djevojke koja ne može ostati trudna, a njezina majka, vještica u selu, izvodi rituale opasne po život kako bi pomogla ženama da zatrudne, no ne uspijeva pomoći vlastitoj kćeri. Njezina kći ugrožava svoje vlastito tijelo radeći pobačaje, jer ne želi imati djecu, već želi drugačiju vrstu slobode. Ona je antipod Yerme. Yermin identitet zbir je svih priča žena i muškaraca tog zaboravljenog mjesta i vremena.

 

Postoje li strane u ovoj drami? Koja je tu pozicija žene, koja muškarca, koja majke, koja svih bliskih odnosa, sustava, grada i sela, …?

Postoje tri ključna odnosa u predstavi: Yerma – Juan (suprug), Yerma – Victor (neostvareni ljubavnik) te Yerma i ostale majke u selu. Ta tri odnosa oslobađaju se u motivske sklopove koji temi majčinstva pridaju dodatnu težinu i emotivnu uzburkanost. Yermin se identitet strukturira u spletu identiteta svih ostalih likova. Kolektivni identitet predstavlja jedan otežali svijet u kojem majčinstvo nije idealizirano, već se Lorca suptilno dotiče postporođajne depresije, problema začeća i sterilnosti, seksualnosti i majčinstva, prirode i plodnosti, nasilnih prekida trudnoće, te toksičnog maskuliniteta kao i feminiteta. To je svijet u kojem žene rađaju sinove da ih pošalju u rat. Ipak, bitno je da u ovoj predstavi ne postoje strane, već je glavna pretpostavka ovog uprizorenja da ne postoje junaci niti njihove žrtve. Svi su žrtve junačkih ideologija čiji su smjerovi i prilazi duboko zameteni, a djeluju kao da su ih protagonisti sami sebi nametnuli.

 

Kako Lorca, a onda i vi spajate mit, poeziju i stvarni život žena svoga vremena? Gdje je „Yerma” između klasične tragedije i suvremene drame?

Nisam se zamarala ovim vremenom, jer sam željela stvoriti jedan udaljeni svijet koji je refleksija našega. Tekst „Yerme“ je izrazito aktualan, no nismo to podcrtavali. Smatram da „Yerma“ ima potencijal klasične tragedije, jer je Yerma tragična junakinja nerotkinja, a njezina opsjednutost da postane majkom uzdiže se do tragičke krivnje. Kraj drame je i vrhunac tragičke konzistencije. Yerma zadavi svojeg muža i tako gubi, ili, paradoksalno, dobiva mogućnost svih svojih katarzi. Tim činom, ubojstvom vlastitog muža, Yerma, kao i sve ostale žene u selu, ruše jedan svijet otvarajući mogućnost da se sagradi neki novi, drugačiji: „Neke stvari su zatvorene između zidova i ne mogu se mijenjati jer ih nitko ne primjećuje, ali kada bi naglo izišle i zavikale, promijenile bi svijet.”

Kakav je govor u predstavi? Kakav je pokret? Kakva je glazba? Kakvi su scenografija i kostimi? Dok ne sjednemo u stolice u gledalištu, otkrijte nam koliko smijete.
Cijeli autorski tim stvorio je mitologiju jednog udaljenog okrutnog svijeta koji ima svoja pravila i ograničenja, to je svijet plutajućih slika nabijenih snažnom, ali neosviještenom emocijom. Krikovi smrti i rađanja života jednako zvuče.

Pokret je strukturirala Kasija Vrbanac Strelkin, koreografkinja i plesačica, koja je vrlo metodološki stvorila specifičan vokabular što se tijekom cijele predstave koristi. U ovom svijetu drugačija je postava tijela, svi su uzemljeni, žene imaju osviještene pelvise, a muškarci područje srca. Sve što rade djeluje kao prazan ritual. Forma je ritualna, ali ispražnjena od značenja. Yerma će reći: „Ženama rođenima na selu sve je napola rečeno pokretima, jer se takve stvari moraju znati.” Upravo ta tajna u tijelu je nešto čemu smo težili. Glumac od svoga tijela stvara hijeroglif, jer tjelesno mora razgoriti i uposliti svoju ur-doxu, regulirati poeziju govora/izgovora. Tajna i ritualnost su misao vodilja i u scenografiji. Ona nas može podsjećati na arheološko nalazište jednog udaljenog svijeta, ali i na dječje igralište.

Scenografija Paole Lugarić je poligon za glumačku igru; sve u njoj koristi se arbitrarno. Jedino što organski postoji je jabuka. Odabrali smo jabuku jer je ona ideološki najjače voće. U aksionomiji voća jabuka kraljuje još od Adama i Eve, a i u ovoj drami ona se stalno spominje: za vrijeme prve bračne noći Yermina je postelja mirisala na jabuke, u svijetu Yerme djeca kradu jabuke, a muž Juan uzgaja jabuke, obrezuje ih i hrani čitavo selo. Nama je u cilju bilo deideologizirati tu jabuku. Ona je sve i ništa.
Marin Živković je skladao glazbu i oblikovao zvuk jednog nedefiniranog dalekog prostora koje ne pripada niti jednom podneblju niti zavičaju. Glazbu izvodi ansambl koji čine članovi Riječkog simfonijskog orkestra te Marin Živković na saksofonu. Glazbom se predstava želi približiti udaljenoj zbilji.

 

 

Što vas vodi i motivira u vašem radu? Zbog čega volite kazalište?

Trenutno me zanima poetsko kazalište. U poetskom djelu i kazalištu zbilja je uključena u nehaj prostornog, vremenskog, stvarnosnog i duhovnog poretka. Ona izmiče oprekama koje su neophodne za normalno orijentiranje u svijetu: oprekama između lijepoga i ružnoga, između daljine i blizine i težine i milosti, da parafraziram naslov prekrasne knjige Simone Weill.

Od samog početka rada u kazalištu, motivira me želja stvoriti specifičan kazališni jezik, oslanjajući se eliotovsku koncepciju tradicije i nasljeđa, ali pokušavajući ići dalje. Volim kazalište jer se u njemu učim hrabrosti i pomičem vlastite granice.

 

Za koga je predstava „Yerma”? Što je čini posebnom?

Ne vjerujem da postoje predstave namijenjene baš nekome ili nekoj publici. Mogu vam reći da smo stvorili svijet koji izranja iz magijskog realizma, svijet pun ritualnosti koju ne možemo smjestiti na prag ni jednog podneblja, svijet u kojem su žene žedne, a ne prazne, u kojem želje bole, a izvođači imaju svjetleće oči pune sunca i prezira. Izvedbeni tekst predstave ispisuje se kao kolektivni mitem jedne žene i onog Drugog. Ova predstava prekriva arhetipsku stabilnost majčinstva iznimno stiliziranom faktografijom koja počiva na izmjenama paganskih i kršćanskih rituala uokolo karnalnosti i spiritizma ženskog tijela.

 

Razgovarala Andrea Labik

Večernji list – Patrijarhat nikoga ne štedi, poručio nam je Lorca u potresnoj “Yermi”

Novi list – Bili smo na premijeri predstave “Yerma”: Lorca utemeljen na vizualnosti, nažalost s premalo emocija

Kazalište.hr – JEDINSTVENO ZAJEDNIŠTVO U GLUMAČKOM OSTVARENJU ZAHTJEVNE PREDSTAVE

Rplus – Premijera Lorcine predstave “Yerma” u riječkom “Zajcu”

Svijet.hr – HNK Rijeka: Premijera Lorcine “Yerme“ u “Zajcu“

HRT Radio Rijeka – Riječka premijera Lorcine “Yerme”: Patrijarhat nikoga ne štedi – ni žene, ali ni muškarce

Glas Istre – Premijera predstave “Yerma” Hrvatske drame riječkoga HNK

Tportal.hr – [FOTO] U Rijeci održana premijera predstave ‘Yerma’ po istoimenoj drami Gabriela Garcije Lorce

Torpedo – [FOTO] U Exportdrvu održana premijera predstave „Yerma“ HNK Ivana pl. Zajca

Tportal.hr – Premijera predstave ‘Yerma’ Hrvatske drame riječkoga HNK

Novi list – Tragična poema “Yerma” premijerno izvedena u prostoru Exportdrva

La Voce del popolo – «Yerma». Una vita incompresa che determina solitudine

Stilueta – U RIJEČKOM „ZAJCU“ ĆE SE ODRŽATI PREMIJERA LORCINE „YERME“

Žene i mediji – Premijera Lorcine „Yerme“ u riječkom „Zajcu“: Ogromna želja za majčinstvom koja postaje razarajuća opsesija

Wish – Premijera Lorcine Yerme u riječkom Zajcu

Ziher.hr – „YERMA”: SUDBINA ŽENE KOJA SE NE MOŽE OSTVARITI KAO MAJKA PREMIJERNO U HNK ZAJCU

Svijet kulture – Premijera Lorcine „Yerme“ u riječkom „Zajcu“: Ogromna želja za majčinstvom koja postaje razarajuća opsesija

Menulifestyle – Premijera Lorcine „Yerme“ u riječkom „Zajcu“

Infokiosk – Judita Franković kao Lorcina “Yerma” u novoj riječkoj predstavi

Burin – Premijera predstave „Yerma“ Federica Garcíje Lorce u srijedu u Exportdrvu

Tportal.hr – Najavljena premijera Lorcine ‘Yerme’ u riječkom HNK

Mixer – Judita Franković Brdar u ulozi Yerme: Ogromna želja za majčinstvom koja postaje razarajuća opsesija

Večernji list – Judita Franković kao Lorcina “Yerma” u novoj riječkoj predstavi

Nacional – Želja za majčinstvom koja postaje opsesija: Premijera Lorcine ‘Yerme’ u riječkom ‘Zajcu’

Telegram – ‘Kada sam počinjala s glumom, uvijek bih prešućivala da nisam na Akademiji. Danas sam ponosna što je moj put bio drugačiji’

La Voce del popolo – I problemi della nostra società racchiusi nel mondo di Yerma

Novi list – Rajna Racz prije premijere “Yerme”: ‘U kazalištu nema mjesta za moral, niti moralne osude’

Novi list – Aleksandra Stojaković Olenjuk: “Optimistična sam. Bolje je i bit će bolje”

Glas Istre – Premijera Lorcine “Yerme” u riječkom HNK 18. siječnja

Kanal Ri – Premijera Lorcine „Yerme“ u riječkom „Zajcu“

Film-mag.net – Premijera Lorcine ‘Yerme’ u riječkom Zajcu

Kigo.hr – Premijera Lorcine “Yerme” u režiji Rajne Racz s Juditom Franković u naslovnoj ulozi

Riportal – Premijera Lorcine „Yerme“ u riječkom „Zajcu“: Ogromna želja za majčinstvom koja postaje razarajuća opsesija

Culturenet.hr – Riječki HNK najavljuje premijeru Lorcine ‘Yerme’

Rijeka danas – Premijera Lorcine „Yerme“ u riječkom „Zajcu“: Ogromna želja za majčinstvom koja postaje razarajuća opsesija

Moja Rijeka – Premijera Lorcine „Yerme“ 18. siječnja u riječkom „Zajcu“

Extravagant – Premijera Lorcine „Yerme“ u riječkom „Zajcu“: Ogromna želja za majčinstvom koja postaje razarajuća opsesija

Teklić.hr – Premijera Lorcine „Yerme“ u riječkom „Zajcu“: Ogromna želja za majčinstvom koja postaje razarajuća opsesija

Akademija Art – Premijera Lorcine Yerme u riječkom Zajcu

Torpedo – Premijera Lorcine „Yerme“ u riječkom „Zajcu“: Ogromna želja za majčinstvom koja postaje razarajuća opsesija

HRT Radio Rijeka – Riječka premijera Lorcine “Yerme”: Patrijarhat nikoga ne štedi – ni žene, ali ni muškarce

Novi list – Yerma: U “Zajcu” pripremaju predstavu prema drami Federica G. Lorce, u režiji Rajne Racz

Foto & Video galerija