Premijera „Regoča” je u srijedu 30. siječnja u 19 sati, tim povodom pročitajte intervju s kostimografom!
MARIO LEKO
Zašto volite „Regoča”?
„Regoča” volim jer je dio moga djetinjstva. „Priče iz davnine” Ivane Brlić Mažuranić prve su moje slike i imaginacije.
A sada, kada ste „Regoča” čitali iz pozicije kostimografa, kako ga doživljavate?
Imam drugi pogled na tu priču, s naputkom redateljice Olje da ne radimo priču podneblja ili kraja u kojem se nalazi, da radimo univerzalnu bajku. To mi je dalo otvorene ruke. Stvaramo priču koja govori svim ljudima, svoj djeci. Odlazimo u prostor fantazije koji je slobodan. Moj novi pogled na „Regoča“ manifestira se u skicama i idejama za kostime. Pričamo priču o rajskoj ptici koja se zaljubi u kamen. A kamen se animira ljubavlju. Kamen je Regoč. Rajska ptica je Kosjenka. Ljubav nije nemoguća.
Ostvariti takve ideje u kazalištu čini se zahtjevno…
Uvijek je zahtjevno krenuti od ideje i doći do realizacije. Taj put je izazovan. Moram reći da u radionicama riječkog Kazališta rade prekrasni ljudi , svi se tamo trude ostvariti moje, naše ideje. Uzbuđuje me i veseli da će ta ideja, priča i likovi zaživjeti na sceni.
Koliko je visok Regoč?
Viši je od 3 metra!
On je hodajući kamen, njegovo je postojanje, bivanje na sceni potpuno drugačije od onoga jedne male rajske ptice koja se spustila upoznati Zemlju.
Kakva je vizualna razlika između fantazijskih i realnih likova?
Dotakli smo se principa lutkarstva. Postoje velike maske koje obilježavaju realne likove, ali na neki način izmičemo se realizmu jer ulazimo u prostor kazališnog zamišljaja. U ovoj bajci, bez obzira radi li se o djeci, seljanima ili fantastičnim likovima, mi smo u prostoru bajke. Sve likove gledamo kroz sloj sna. U prostoru imaginacije.