Evo vijesti koja će obradovati sve koji vole dječaka zlatne kose s asteroida B 612! Neodoljivi „Mali princ” za sve generacije, pun najvažnijih životnih vrijednosti u svom bogatstvu jednostavnosti je opet tu od 29. travnja!
Djeca koja su bila mnogo manja djeca prije tri godine kada je premijera „Malog princa” i u hrvatskoj i talijanskoj verziji oduševila puno gledalište „Zajca”, obnavljaju predstavu sa svojom voditeljicom Riječkog kazališta mladih „Kamov” Nikolinom Hrga i pod redateljskom palicom Renate Carole Gatice. Uz dosadašnje glumice i glumce Hrvatske i Talijanske drame, tu su i nova imena u ulogama Kralja, Poslovnog čovjeka, Lisice i Zmije. „Mali princ” ponudit će publici bez obzira na dob poznate beskrajno dirljive i neiscrpno inspirativne trenutke.
Razgovarali smo s nekoliko „kamovaca” uoči generalne probe za Exupéryjevo remek-djelo.
Sada četrnaestogodišnja Dora Smokrović imala je jedanaest godina kada je rad na „Malom princu” započeo u sezoni 18./19., a njezine vas impresije ostave bez riječi:
Bila sam u ulozi zbora Avijatičara i prije tri godine i sada. Danas puno bolje razumijem djelo nego tada. Do tada nisam čitala knjigu, a kada sam je pročitala, nije mi baš bila jasna, iskreno. Neovisno o tome, ona se nekako smjesti u srce. Ostaje s vama. „Malom princu” uvijek se želiš vratiti. Poruke iz te knjige možeš interpretirati na jako puno načina. Mogućnosti za osobne interpretacije je doista mnogo, kao i prostora za poistovjećivanja na neki svoj način. Sam možeš shvatiti koliko hoćeš i kako ti treba. Meni je posebno što je autor posvetio knjigu svome prijatelju i to kad je bio dječak. Ta posveta je toliko snažna da me dojmila više od knjige. (smijeh)
Rastemo uz „Malog princa” i Mali princ raste u nama. Divno je što imamo priliku raditi ovu predstavu u „Zajcu”.
Najdraži dio procesa rada mi je izvedba. To je uvijek jako uzbudljivo! Često sam se prisjećala onog pljeska publike na kraju naših izvedbi „Malog princa”. Uzbuđenje prije izvedbe u garderobama… neprocjenjivo.
Riječko kazalište „Kamov” volim, dolazim jer volim biti okružena ljudima koji su strastveni oko istih stvari kao i ja, kojima je jednako stalo do umjetnosti kao i meni. Lijepo mi je u ovom kazališnom društvu, u prostoru stvaranja.
Neki su nastupali u verziji „Malog princa” na talijanskom jeziku „Il piccolo principe”, kao Niko Bazzara koji kaže:
Prije tri godine sam bio puno niži. (smijeh) Predivno je iskustvo. Sada više mogu i više kužim.
Oduvijek sam volio kazalište. Uvijek mi se sviđalo biti na sceni, išao sam i na Lidrano u osnovnoj školi. Oduvijek sam to htio raditi, a sada mi se želja i ostvarila i to na najvećoj i najvažnijoj pozornici u Rijeci.
Svaku uputu uzimam kao nešto pozitivno, to je put da budem još bolji i da još više pokušavam.
Najdraži dio procesa rada mi je definitivno kad prođu tri scene zaredom bez da Renata išta kaže. (smijeh)
Niko Pulić počeo je upoznavati čari kazališta uz predstavu „Vježbanje života” prije gotovo tri godine kada je prošao audiciju, a ubrzo nakon toga se pridružio „kamovcima”. O iskustvima s pozornice kaže:
Jako je fora. Zanimljivo. Biti dio procesa stvaranja predstave je posebno.
Prije toga nisam mogao ni zamisliti da bih se mogao takvim nečim baviti.
Ivano Ozretić veseloj ekipi „Malog princa” nije mogao odoljeti:
Nikolina me pozvala da zamijenim jednog od glumaca. To mi je bilo wow!
Mislio sam da možda ja to neću moći, da je to nekako na toliko visokoj razini da nije za mene. Počeo sam dolaziti i družiti se s „kamovcima”. Kako sam upoznavao ljude, shvatio sam – to su moji. Toliko smo slični! Sve više sam to otkrivao. Kako ću se sada kada završi „Mali princ” vratiti dotadašnjem životu?! Ovo mi je nezamislivo iskustvo. Predobro. Zavolio sam kazalište jako. Uživam na svakoj probi, u svakom trenutku.
Uz „Malog princa” i rad „kamovaca”, pratiti razvoj djece koja sudjeluju, a koja su članovi Riječkog kazališta mladih „Kamov” uistinu je užitak i bogatstvo, uočavati njihov psihofizički rast uz kazališnu umjetnost, diviti se ljubavi te djece i mladih prema kazalištu, biti sretni zbog njihovog odabira da se upravo ovdje osjećaju kao doma i biti ponosni na sve što pruže publici, a što obogaćuje i njihove živote. Djeco, hvala vam.
Razgovarala Andrea Labik