Da, koreografirana opera moguća je uz autorski tim koji surađuje na novoj „Traviati”.
Mila Čuljak supotpisuje koreografiju i režiju uz Michelea Pastorinija, a o specifičnostima i zanimljivostima s njom smo razgovarali uoči premijere 8. veljače.
Michele Pastorini i vi koreografi ste i također redatelji „ Traviate”. Kako to izgleda kada svatko radi sa „svojim” opernim pjevačem/pjevačicom, a njihovi su likovi u konstantnoj suigri?
Naša zamisao je bila raditi na pokretu kroz suradnju, pronaći elementarnost pristupa izvođača ka liku. U tome smo Michele i ja „pripomogli”, da to postane koreografska cjelina kroz cijelu i skupnu izvedbu. Radili smo često, Michele s Anamarijom, ja s Aljažem, Michele i ja s Kevinom, kako bi se se naši rukopisi isprepleli. Individulano smo pratili jedni druge, i uspostavljali dijalog cijelog autorskog tima. Množina koreografije „Traviate”, stvarala se iz Anamarije, Aljaža, Kevina kroz Michelea, Valentina, Sofiju, Marina, mene kako bi (po)srnula u operu.
Koliko je koreografije u ovoj operi?
Zapravo je sve iskoreografirano.
Izvođači su bili jako involvirani u motiviranost likova i razradu psihološkog dijela lika, poticaja i poriva. Ogoljenost kojom su iščitavali likove dovela je do pravog pokreta. To tada postaje istinski pokret. Zajednički smo kroz to putovali i gradili likove. Za nas je to značilo predivnu suradnju.
To je poprilično neobično, koliko za autore i izvođače, toliko i za publiku – koreografirana opera. Onda je „Traviata” kod vas bila na repeat?
Da, je 🙂 i jako mi je drago zbog toga. Kroz koreografiju koja je motivirana dramaturgijom slijeda, vrlo često pojavljuje se i odmicanje u kontekstu da nije simultana, već dolazi iz poticaja izvođača za iskazom. Postoje dominantne točke, mjesta susretanja, koje nisu “na prvu loptu”, a stvaraju i “bildaju” određen osjećaj ili stanje.
Vi ste radili s Aljažem Farasinom na njegovom liku Alfredu.
Puno smo razgovarali o tome kako je Alfredo lik koji konstruira sjećanje te kako pristupiti tim mjestima sjećanja koja on stvara. To je bila naša intencija. Kako stvara taj svijet sjećanja, to paperjasto tlo, kako ga priziva, kada je unutra, kada je u povijesti, kada se čega prisjeća zbog onoga što se događa sada… Koliko bolnost i agonija cijelog trenutka koji se dogodio utječe na stvaranje i razvoj njegovog lika kroz čitavu operu.
I to sve unutar odvojenog prostora.
Zanimljivo je da smo bili limitirani prostorom u kojem izvođači bivaju. Izazov je to i za koreografiju i za ekspresiju i postavljanje. Kako se nositi s ogoljenošću? Nemati se za što uloviti. Heklanje iz nečeg nestvarnog, iz nevidiljivih niti sjećanja, Michelea i mene dovelo je do pregovaranja između sebe i sviju međusobno. Dogodila se predivna sinergija između cijelog tima, a ponajviše izvođača koji su odlično iščitavali koncept i ideju jednostavnosti, ogoljenosti, emocija i iskrenosti priče.
Teme u operi dodatno ste aktualizirali simbolima.
Danas se možemo referirati u sustavu opresije, onoga što u „Traviati” predstavlja Alfredov otac Giorgio Germont koji vrši pritisak nad ljubavlju, nad odabirima i mogućnostima. Mislim da je to nažalost i dalje aktualna tema. Zabrana, suzbijanje ljubavi u kontekstu rodnosti, identiteta, mjesta u kojem si se rodio, imena, prezimena… To smo htjeli naznačiti. Kao i… Ne smijem vam dalje otkrivati. (smijeh)
Što je iz „Traviate” generalno važno istaknuti vama osobno?
Fizička bolest, bolest tijela. Što se više oduzima životnost tijelu u ovom realnom svijetu, to više tijelo emitira ljubav. Što je Violetta bliže smrti, to je njezina ljubav jača, kao i rezolucija i jasnoća u ljubavi. Dogodi se potpuna eksplozija ljubavi koja kod Violette završava smrću, ali mi je osjećamo i danas. Za mene je to predivna poruka. I jedina važna. Ona koja legitimira. Samo ljubav!
Sponzor opere “La Traviata”
