BEETHOVEN, BRUCH, ČAJKOVSKI

Dirigent:
Valentin Egel
Solist:
violina: Anton Kyrylov
Koncertni majstor:
Ivan Graziani
Riječki simfonijski orkestar

4. prosinca 2021.

Koncert će otvoriti uvertira „Coriolan“ Ludwiga van Beethovena, jednog od najvećih umjetnika u povijesti čovječanstva koji je u svojoj glazbi donio duh nove epohe, oslobodivši je prvi put u povijesti društvene uvjetovanosti i izrazivši u njoj načelo umjetnosti kao izraza osobnosti. Svoju je uvertiru o slavnom rimskom vojskovođi Coriolanu, napisao 1807. za istoimenu tragediju Heinricha Josepha von Collinsa. Njegova glazba sjajno opisuje često burnu dramsku radnju prepunu kontrastnih emocija odražavajući u potpunosti tijek ove tragedije.

Potom slijedi Max Bruch i njegov glasoviti Prvi violinski koncert kada će uz Riječki simfonijski orkestar, po prvi put kao solist, nastupiti i predstaviti se dugogodišnji riječki koncertni majstor Anton Kyrylov. Max Bruch, skladatelj njemačkog romantizma napisao je u svom plodnom skladateljskom opusu više od 200-tinjak skladbi, uključujući tri violinska koncerta od kojih Prvi violinski koncert u g – molu postaje okosnica i nezaobilazni dio svakog violinskog repertoara. Koncert je skladan 1866. god. Već od svog prvog pojavljivanja na koncertnim pozornicama postaje jedan od najomiljenijih romantičarskih violinskih koncerata kod slušateljstva a i kod izvođača.

Koncert će veličanstveno zaključiti Četvrta simfonija Petra Iljiča Čajkovskog, najpopularnijeg ruskog skladatelja i najizrazitijeg predstavnika slavenske romantike. Materijalnu neovisnost ovom je skladatelju, još dok je radio kao profesor, omogućila njegova mecenatkinja, bogata udovica Nadežda von Meck, a njihovo dopisivanje važan je izvor podataka o stvaralačkom radu i estetskim pogledima Čajkovskog. Ona će ga godinama obilno materijalno pomagati i moralno sokoliti potičući ga na skladanje velikih djela. Zahvaljujući toj pomoći Čajkovski se uspio osloboditi mukotrpne službe i u miru se posvetio skladanju. Veza koja mu je to omogućila dirljiva je i neponovljiva priča o dvoje ljudi koji se, na izričit zahtjev gospođe Meck, nikada nisu sastali. Čajkovski joj se odužio na najljepši način posvetivši joj svoju Četvrtu simfoniju, skladanu 1877. godine. U svoje doba bila cijenjena kao njegovo prvo zaista cjelovito simfonijsko djelo.

 

Program
 
Ludwig van Beethoven (1770.- 1827.): Koriolan – uvertira
 
Max Bruch (1838. – 1920.): Koncert za violinu i orkestar br. 1 u g-molu, op. 26
1. Vorspiel: Allegro moderato
2. Adagio
3. Finale: Allegro energico
 

***pauza***


Petar Iljič Čajkovski (1840. – 1893.): Četvrta simfonija u f-molu, op. 36
 
1. Andante sostenuto – Moderato con anima
2. Andantino in modo di canzone
3. Scherzo. Pizzicato ostinato. Allegro
4. Finale. Allegro con fuoco

 

Koncert s jednom pauzom traje oko dva sata.

I Beethovenova „Koriolan“ i Četvrta simfonija Čajkovskog glazbeni su portret neizbježne sudbine. Slika osjećaja nedostižne žudnje, uzaludnog pokušaja uzimanja sudbine u vlastite ruke.

Beethoven i Čajkovski – dva glazbena titana, dvojica koji cijeli svoj život traže vlastito odgovarajuće mjesto u društvu. Ponekad se uzdižući, ponekad odustajući.

Beethoven je napisao uvertiru za premijeru drame Heinricha Josepha von Collina „Koriolan“. U drami je riječ o rimskom junaku Gneju Marciju Koriolanu koji je, bijesan, napao vlastiti rodni grad. Tek ga je njegova molećiva majka uspjela nagovoriti da se povuče na kraju. Glazba uglavnom pokazuje nesigurnost protagonista što se može pratiti kroz ritmički kompleksne motive. Druga tema predstavlja majčine molbe koja očajnički pokušava nagovoriti sina da se predomisli. No, najznačajniji i najformativniji su sudbinski akordi, koji puni napetosti, naglo i oštro kidaju prethodnu glazbu s početka, iznova i opetovano tijekom uvertire.

S jednakom osnovnom glazbenom idejom, ali još monumentalnije, Čajkovski započinje svoju Četvrtu simfoniju: snažna sudbinska tema koju sviraju horne i naposljetku svi puhači, prekida se iznenada jednim oštrim akordom cijelog orkestra. Prvi se stavak zatim gradi na nesigurnom traženju teme. Duboko je tužnog raspoloženja, a i čak tih nekoliko ljupkih trenutaka zamagljeno je, čini se, prilično dalekom uspomenom na nešto radosno. Znamo – zahvaljujući nekim pismima Čajkovskog pisanih meceni kojoj je posvetio simfoniju, Nadeždi von Meck – da je iza glazbe bio prilično jasan programski koncept. Koncept usko povezan s njegovim životom, borbom za pronalaženje pravog načina za suživot u društvu svoga vremena, njegovom doživotnom i neispunjenom potragom za sreću.

Drugi stavak je također melankoličan, međutim sada manje sofisticiran, više folkloran i možda manje osoban nego u prvom stavku. Ovdje tuga postaje nostalgija.

Treći je stavak prekrasan Scherzo u kojem različite grupe orkestra mogu zasjati zasebno. Čajkovski opisuje stavak kao utisak raspoloženja u kojem se možete naći dok sjedite sami, s čašom vina, uvečer, razmišljajući o koječemu.

Finale može zvučati prerobusno, možda i oslobađajuće – na prvi pogled. Većinom je virtuozno, glasno, razigrano, divlje i vatreno. Međutim, kada bolje pogledamo, može se shvatiti da je radost čisto površna i nastoji zamagliti dublje osjećaje. Čajkovski nam je u svojim pismima dao ključ za razumijevanje ovoga stavka:
„Četvrti stavak. Ako u sebi ne nalazite razloga za veselje, pogledajte tada u druge. Izađite među ljude. Pogledajte kako oni uživaju, predajući se radosnim osjećajima svim srcem. Zamislite blagdansko veselje običnih ljudi. Jedva da ste uspjeli zaboraviti sebe i ponijeti taj prizor radosti drugih, kada se opet pojavila nezadrživa sudbina koja te podsjeća na tebe. Ali drugi za tebe ne mare, nisu niti primijetili da si usamljen i tužan. O, kako uživaju! Kako su sretni što su svi njihovi osjećaji tako jednostavni i izravni. Predbacivati sebi, ne govoriti da je sve na ovome svijetu tužno. Radost je jednostavna, ali moćna sila. Radujte se radosti drugih. Živjeti je još moguće“.

Na koncertu Beethoven, Bruch, Čajkovski publika će moći doživjeti koncertnog majstora Riječkog simfonijskog orkestra prvi put kao solista. Što to za vas znači?

Osjećam veliku odgovornost prema kolegicama i kolegama u orkestru i prema publici, utoliko što prvi put u Rijeci nastupam u ulozi solista uz pratnju mojeg najdražeg orkestra. Želim nam uspješno zajedničko muziciranje, kao već nebrojeno puta na operama i koncertima koje smo izveli zajedno u zadnji 6 godina.

Max Bruch skladao je remek-djelo, njegov Prvi koncert za violinu i orkestar izrazito je popularan. Zašto vi volite to djelo? Kakva se priča krije iza odabira tog djela za program koncerta uz Beethovena i Čajkovskog? Slavni violinist Joseph Joachim izjavio je kako je to najbogatiji i najzavodljiviji njemački violinski koncert. Kako biste ga vi opisali?

Na početku studija na Konzervatoriju ja sam, kao i puno violinista, podcjenjivao ovaj koncert, smatrajući ga nedovoljno ozbiljnim. Tek nakon puno godina zaljubio sam se u tu glazbu i kada sam pitao svojeg profesora mogu li uzeti Brucha za ispit, rekao je da je nažalost prekasno za to, jer se to ne slaže sa standardima programa studija. Dodao je: „To ćeš svirati kao već odrasli violinist, kada budeš mogao sam odabirati što želiš svirati“. Od tada mi je u glavi ideja svirati ovaj koncert čim dobijem priliku. Mislim da je Joachim jako točno opisao karakter ovog koncerta. Po meni je prije svega ovaj koncert najzavodljiviji za samog izvođača, ima jako velik opseg očitih kontrastnih emocija, od tužno dramatičnih i najsvjetlijih lirskih do plesnih i optimističnih.

S obzirom da je to Bruchovo najizvođenije djelo, često se znao pobuniti kako to nije jedino što je napisao, a na koncertima se izvodio baš samo taj Koncert. Od koje godine vi svirate u orkestrima i koje biste istaknuli? Ima li u tom periodu nešto što se neprestano ponavlja u programima koncerta, a što vam je zbilja dojadilo stalno iznova svirati (kao Bruchu njegovo djelo na koncertnim programima)? 🙂

U orkestrima sviram otprilike 17 godina, svirao sam u nekoliko orkestara u Ukrajini u gradu Kharkovu, potom sam svirao kao vođa drugih violina u orkestru Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu i kao zamjenik vođe drugih violina Simfonijskog orkestra Hrvatske radiotelevizije. Kao koncertni majstor radim samo u Rijeci i ovo je moja sedma sezona. Za čitavog mog radnog iskustva odsvirao sam toliko puno djela da više i ne pamtim što sam sve svirao. Ali poslije svega toga mogu zaključiti da nema glazbe koja može dojaditi ako interpretacija glazbe nosi u sebi element kreacije. U ovom jetrenutku riječko Kazalište sretno što je dobilo za šefa dirigenta maestra Valentina Egela. U njegovoj interpretaciji, i djela koja je orkestar svirao već mnogo puta sada svježe dišu, a novi repertoar dobiva elemente posebnog i individualnog iščitavanja glazbe.

Postoji li nešto što uvijek iznova uživate svirati? Koji biste operni naslov voljeli svirati u Rijeci, a koji koncertni, a da se još nisu dogodili?

Imam svoje favorite i među operama i u simfonijskoj glazbi. Pretežno je riječ o razdoblju romantizma i cijelo 20. stoljeće. Od opera za mene je na posebnom mjestu Puccinijeva „Tosca“ i gotovo sve Verdijeve, također i „Evgenij Onjegin“ Čajkovskog.

Ne znam što bih htio svirati u Rijeci a što još nije bilo na programu, jer kada god imamo novi program, za vrijeme proučavanja materijala uvijek zavolim tu glazbu i uz to proširujem svoje ukuse.

Kako ste izabrali violinu, odnosno kako je violina našla put do vas?

Kada sam imao pet godina mama me odvela na koncert gudačkog kvarteta. Svi su svirali u frakovima, toliko mi se to svidjelo kako elegantno izgleda glazbenik u fraku s violinom da sam odmah rekao da želim svirati violinu. I tako malo pomalo sviram već 32 godine.

Odgovornost koncertnog majstora je velika, često je i solist samo što ne stoji nego sjedi. Razlikuje li se onda mnogo priprema i trema, ako je imate? Što je važno za violinista, osobito za koncertnog majstora, svakodnevno?

Obično je orkestralni solo puno kraći od nekog solo koncerta, onda je i priprema kraća. A element treme uvijek postoji u bilo kojoj ulozi i bitno ga je preokrenuti u neku umjetničku energiju. Po mom mišljenju za violinista je jednostavno važno vježbanje, samo tako možeš biti u formi, a ponekad čak i napredovati.

Biste li s publikom podijelili kakvu anegdotu iz svog rada, bilo na probama, bilo na koncertu?

Bio je jedan program, Klavirski koncert Čajkovskog i drugi stavak počinje pizzicatom violina. Obično je dirigentu jako teško dobiti da se pizzicato izvede istovremeno, svi skupa. Taj put dirigent je rekao neka ne bude skupa, kao da imitiramo arpeggio na harfi. I nakon što je to rekao, svi su svirali kao jedan čovjek, nisu mogli ne svirati istovremeno, precizno zajednički.

Subotnju večer provedite uz klasičnu glazbu, radujemo vam se!

Razgovarala Andrea Labik

Foto & Video galerija
Generalni pokrovitelj Riječkog simfonijskog orkestra