BOJ NA POŽIRALNIKU

Lovro Kuhar - Prežihov Voranc

Prema noveli Prežihova Voranca

„Boj na požiralniku, jasno smješten u Lorencijevu redateljsku poetiku, spaja pripovijedanje s performativnim prikazom fizičkog rada. Na sceni se usredotočuje na težak seoski život Dihura i njegove obitelji. Darja Reichman, Živa Selan, Branko Jordan i Blaž Setnikar – u alternaciji s Gregorom Luštekom, koreografom produkcije – prikazuju priču protagonista novele s izrazitom, suverenom mirnoćom, stavljajući njezin sadržaj u prvi plan. I tako, bez da kreativni tim ponudi doslovne presjeke s trenutnom situacijom, na sceni se rastvara današnje opće stanje duha, iako je točka ustrajanja na vlastitom – možda neplodnom – tlu drugačija u noveli nego u svijetu u koji je njezina tema neizbježno smještena.“

Benjamin Zajc, Delo

„Patnja nije iluzija, igra ili metafora; ona je ovdje sad, na ovoj pozornici. Pozornici koja je sinoć tijekom predstave bila potpuno prazna, s tek nekoliko stolica i drugih predmeta u prvom planu, te prečkama u sredini – istovremeno sprava za mučenje i prostor za izvedbu priče koja se pripovijeda. Ova priča prati linearni tok Dihurovog života od djetinjstva do smrti, od patnje do još veće patnje, ukorijenjene ne samo u nedostatku koji se smatra danim, već i u društvenim i etičkim okolnostima. Gregor Luštek, Darja Reichman, Živa Selan i Branko Jordan pojavljuju se kao naratori i beskompromisni protagonisti, integrirani u izvorni cilj i svrhu produkcije koja nikoga ne ostavlja u zoni udobnosti gdje bi mogao zanemariti osnovne postulate ljudskog postojanja.“

Tadeja Krečič, Radio Slovenija

Tekstovi Prežihova Voranca Boj na požiralniku, Đurđice i Samonikli – Samorastniki smatraju se slovenskim književnim klasicima, a njihove filmske adaptacije pomogle su im da se duboko urežu u slovensko pamćenje Dirljiva priča o obitelji Dihur, koja se bori za preživljavanje na svojem surovom, blatnjavom komadu zemlje, doslovno je zapisana u našim genima. Danas nam ova kultna priča omogućuje i čitanje koje otkriva sve one „previđene“, još ne u potpunosti artikulirane slojeve ove nevjerojatno okrutne priče.

Priča o Dihurjevima stoga nije samo priča iz neke daleke ruralne prošlosti: to je u velikoj mjeri priča koju i danas živimo, i to sve više usred socijalne nevolje, iako možda u malo sofisticiranijem i prikrivenijem obliku. Nasilje koje se javlja kao posljedica borbe za preživljavanje i nemoći u borbi protiv zemlje i birokracije – bilo da se radi o selu ili gradu – uvijek nađe način da bude okrutno. Redatelj Jernej Lorenci dotiče se upravo teme okrutnosti i borbe za preživljavanje u svojem novom osjetljivom i radikalnom scenskom pristupu.

Prežihov Voranc (1893. – 1950.) (pravo ime Lovro Kuhar)glasi za jednog od najvažnijih imena slovenske književne scene prve 20. stoljeća. U mladosti radnik, 1914. mobiliziran u austrijsku vojsku, 1916. prebjegao Talijanima. Član KP Jugoslavije od 1920., izabran u njezin CK 1934., sudjelovao kao delegat na VII. kongresu Kominterne 1935., u jesen 1939. ilegalno se vratio u domovinu. God. 1941. priključio se Osvobodilnoj fronti, kao ilegalac zatvoren 1943., nakon njemačke okupacije bio zatočen u koncentracijskim logorima Sachsenhausen i Mauthausen.

Kao književnik jedan je od najistaknutijih predstavnika slovenskoga socijalnoga realizma, u romanima (Požganica, 1939; Doberdob, 1940; Jamnica, 1945) i novelističkim zbirkama (Samonikli – Samorastniki, 1940; Naši međaši – Naši mejniki, 1946) tematizirao je socijalne i političke prilike u Koruškoj. Pisao je i putopise (Borba na tuđem tlu – Borba na tujih tleh, 1946), političke članke, autobiografske crtice za djecu Đurđice (Solzice, 1949) i dr.

S titlovima na hrvatskome jeziku