SCHÖNBERG, BRAHMS

Dirigent:
Solistica:
Koncertni majstor:
Riječki simfonijski orkestar

16. svibnja 2022.

Koncertna izvedba monoopere „Erwartung“ (hrv. „Iščekivanje“) s mezzosopranisticom, nacionalnom opernom prvakinjom Dubravkom Šeparović Mušović blistava glasa i pojave. Kako je o svom djelu rekao sam skladatelj A. Schönberg: „Cilj je u Erwartungu prikazati usporeno sve što se događa tijekom jedne sekunde maksimalnog duhovnog uzbuđenja, protežući se na pola sata“.

Neosporno remek-djelo, Brahmsova Prva simfonija, otvorilo je novi put romantičnoj simfoniji. No, put je bio dug i težak. Brahms je bio plodan skladatelj, ali je gotovo dva desetljeća nastojao napisati svoju prvu simfoniju, prepravljao je, revidirao, stvarao si je pritisak nasljeđem u želji da ponudi nešto dostojno svojih najvećih prethodnika. Uspio je u 43. godini skladati simfoniju koja djeluje u glazbenom prostoru i vremenu uz svu svoju blistavu unutarnju dosljednost i višedimenzionalni sjaj, velike simfonijske snage i energije, herojski trijumfalnog finala. Ono što je najdirljivije jest da je ovim djelom Brahms dobio teško izborenu osobnu i glazbenu borbu sa svojim uzorima Beethovenom i Bachom pobijedivši tako vlastitog simfonijskog demona koji je u njemu iz golemog strahopoštovanja ponavljao: „Nikada neću napisati simfoniju”. Publika je njegovu Prvu simfoniju dočekala s velikim oduševljenjem, a slavni je maestro von Bülow djelo opisao velikim komplimentom: „Ovo je Beethovenova Deseta!”.

 

Program

Arnold Schönberg (1874. – 1951.)
Erwartung / Iščekivanje
monodrama u jednom činu, op. 17
za glas i komorni orkestar

Aranžman reducirane verzije: Faradsch Karaew
Libreto: Marie Pappenheim
Žena: Dubravka Šeparović Mušović

* * *

Johannes Brahms (1833. – 1897.)
Prva simfonija u c-molu, op. 68
I. Un poco sostenuto – Allegro – Meno allegro
II. Andante sostenuto
III. Un poco Allegretto e grazioso
IV. Adagio – Più Andante – Allegro non troppo, ma con brio – Più Allegro

 

Program traje oko jedan sat i trideset minuta, a izvodi se s jednom pauzom od 20 minuta.

Začetnik atonalitetne glazbe (premda sam nije priznavao pojam) i tvorac dvanaesttonske tehnike skladanja (dodekafonija) koju je razvijao tijekom dvadesetih godina 20. st. Arnold Schönberg je između 1908. i 1920. tražio alternativu „izlizanom” tonskom sustavu koji mu jednostavno nije više odgovarao. Uglavnom samouki umjetnik, hrabro i radikalno je raskinuo sa svim tradicionalnim sredstvima za koja se smatralo da čine glazbu razumljivom. Slijedom toga je u atonalnom razdoblju razvukao tonski sustav do krajnjih granica, tradicionalnim akordima dodajući disonantne elemente, koristeći ritmičku neujednačenost, snažne kontraste u dinamici, izostanak jasne teme itd. Pritom, tekst je za njega predstavljao istaknuti segment, imao je posebnu važnost u pružanju jedinstva i jasnoće djela. Najbolji primjer za to upravo je revolucionarni čin – monoopera „Iščekivanje” nastala na vrhuncu njegove stvaralačke snage. Djelo je skladao 1909. godine u Steinakirchenu u Austriji, na ljetovanju. Tamo je upoznao mladu studenticu dermatologije, Marie Pappenheim. Upoznao ih je zajednički prijatelj, austrijski skladatelj i dirigent Alexander von Zemlinsky. Marie je Arnoldu pokazala nekoliko svojih pjesama, bio je toliko impresioniran da je zamolio da mu napiše operni libreto. Njezin je odgovor bio da je najviše što bi mogla napisati – monodrama. Za tri tjedna dobio je rukopis, a prije nego što je poslala tiskanu kopiju, on je počeo skladati. Čitava partitura dovršena je u sedamnaest dana. Kada je Pappenheim poslala pismo u kojem izražava svoju sumnju u libreto i želju za prepravcima, Schönberg je odgovorio da je već prekasno.

 

Priredila Andrea Labik

U to vrijeme, Schönberg se interesirao za nesvjesno i psihoanalizu.

Tekst sa svojim kratkim, ponekad nepotpunim, ponekad nesuvislim frazama, ostavlja dojam stanja koje podsjeća na san dezorijentirane Žene.

U nekoliko tridesetominutnih taktova „Iščekivanja” dogodi se više nego u čitavim trosatnim djelima nekih drugih skladatelja. Koristi se puni potencijal orkestra. Postoji predrasuda kako je atonalna glazba nasumični niz zvukova, „ovo sam mogao i ja skladati” kaže se, itd. Međutim, vrlo je organizirana glazba i kada na to naviknete, kada razumijete strukturu i ulogu svakog instrumenta u određenoj situaciji, atonalna glazba je izuzetno izražajna i lijepa. Nudi nešto novo, takva glazba gotovo je filmska i ide u neočekivanim smjerovima. U „Iščekivanju” svaka je emocija bliža ljudskoj prirodi više nego u bilo kojem opernom djelu gdje su emocije razvučene na duge minute arija i dueta, odjekuju zgusnuti, kratki i pomaknuti osjećaji i reakcije kakve bi se pojavile i u nečijem snu. Schönberg fascninatno vješto zgušnjava halucinacije, mumljanje, amneziju, prikaze u oniričnoj, mračnoj i melankoličnoj atmosferi koja ostavlja snažan dojam. A ostavlja neodgovorenim i brojna pitanja koja se postavljaju tijekom djela. Žena žudi za ljubavlju koju je izgubila, izbjegavajući spoznaju o tome. Žena je možda i sama počinila čin nasilja? Ostaje sama na milost i nemilost vlastitim ukazanjima u noći.

Djelo su mikroskopski proučavali muzikolozi i teoretičari mukotrpno brojeći intervale, glazbene motive, fraze, akorde, tonove, ritmičke uzorke, pokušavajući otkriti unutarnju logiku ekspresionističkog atonalnog jezika, često zanemarujući ono što je Schönbergu bilo izuzetno bitno – tekst. A libreto se, baš kao i glazba, sastoji od kratkih i naizgled nepovezanih fragmentarnih fraza individualnog skladateljskog sustava osmišljenog da odrazi iracionalno mrmljanje uznemirene Žene. Raspoloženja Žene i atmosfera djela mijenjaju se neprekidno, izmjenjuju se stvarnost i pričinjavanja, iluzije.

 

Priredila Andrea Labik

Libretistica je bila rođakinja istaknute društvene aktivistice i zagovornice ženskog obrazovanja Berthe Pappenheim, zapamćene i kao „Anna O.” – jedan od pet slučajava histerije iz Freudove i Breuerove „Studije o histeriji” iz 1895. godine.

Tema kojom se djelo bavi jest izdaja voljene osobe. Schönbergova žena Mathilda, sestra Aleksandra Zemlinskog, četiri godine prije „Iščekivanja” razvila je romantičnu vezu s mladim slikarom koji je boravio kod njih Richardom Gerstlom, ostavivši Schönberga s dvoje djece. Vratila se ipak uskoro, a slikar je izvršio samoubojstvo. Osobna je to trauma koja je ostavila duboki trag i ispoljila se u „Iščekivanju”.

Schönberg je bio i slikar, glazbeni teoretičar i učitelj kompozicije, naistaknutiji njegovi učenici su bili A. Webern i A. Berg.

Ekspresionistička glazbena monodrama „Iščekivanje” op 17. je praizvedena tek 6. lipnja 1924. pod ravnanjem Alexandra von Zemlinskog u praškoj Njemačkoj opernoj kući u sklopu Međunarodnog festivala za novu glazbu. Postalo je glavna pokretačka snaga skladateljevih suvremenika, uslijedili su brojni pokušaji stvaranja novih glazbenih i dramskih stilova.

Kažu da je Alexander von Zemlinsky sinonim za izvođenje Schönbergove glazbe, a za popularnost njegovih djela učinio je mnogo izvodeći ih na najvažnijim festivalima i koncertnim dvorama.
Zemlinsky je i most između kasnog romantizma i glazbe 20. stoljeća, obilježila ga je glazbena tradicija uzora, Brahmsa i Mahlera.

Na koncertu 16. svibnja za kojeg kao da je program osmislio Zemlinsky, uslijedit će Brahmsova Prva simfonija u c-molu.

 

Priredila Andrea Labik

Brahmsova Prva simfonija razvija mračni, emotivni ton – od tragične borbe, na kraju završava u tonovima slobode, mira i utjehe u trijumfu koji vas svojom impozantnošću zabljesne.

Glazbeni kritičar Eduard Hanslick kazao je o Brahmsovoj Prvoj simfoniji „… djelo čak i laik odmah razumije kao jedno od najprepoznatljivijih i najveličanstvenijih djela simfonijske literature”.

Brahms je skladatelj osnovne glazbene dihotomije: tradicionalne i progresivne, što se u ovoj majstorskoj simfoniji naročito prepoznaje. U originalnoj tematskoj jednostavnosti, složen i intenzivan harmonijski jezik pun je iznenađenja, međusobno povezane melodije inteligentno su isprepletene u finoj ravnoteži. Brahms održava napetost uskovitlanim melodijskim pisanjem, nezaboravnim preokretima i sveobuhvatnim porukama.

Robert Schumann i njegova supruga pijanistica Clara poticali su Brahmsa da ostvari vlastite vizije. Schumann je napisao tada važan članak o dvadesetogodišnjem Johannesu Brahmsu prozvavši ga nasljednikom Beethovenove glazbene ostavštine dodajući: „Kada bi usmjerio svoj čarobni štapić tamo gdje bi mu masivna moć u zboru i orkestru mogla ponuditi svoju snagu, mogli bismo se radovati još čudesnijim pogledima u tajni svijet duhova”. Glazbeni je svijet upro oči u Brahmsa i postavio teška očekivanja na mlada leđa. „Nikada neću napisati simfoniju!”, tvrdio je Brahms. Zastrašen očekivanjima i usporedbama odgađao je i odgađao iz velikog poštovanja prema žanru i skladatelju kojemu se divio. „Nemate pojma kako je neprestano slušati njegove korake za sobom”, govorio je Brahms. Othrvao se okrutnoj samokritici i dubokim sumnjama i uspio nakon još dvadesetak godina – dovršio je svoju Prvu simfoniju 1876. godine, a započeo je 1856. u 23. godini, iako prve skice datiraju čak u 1854. Uz sve moguće reference koje se mogu prepoznati kao homagge Beethovenu i iako je Prvu Brahmsovu simfoniju dirigent Hans von Bülow oduševljeno nazvao „Beethovenovom desetom”, ona to nije. Ona je Brahmsova Prva, op. 68.

„Moja simfonija je duga i nije baš simpatična”, zaključio je iskreno Brahms, nimalo zabrinut i bez podilaženja publici. Svejedno, publika je već od praizvedbe voli, jer je jedno od njegovih najdramatičnijih i najzagonetnijih orkestralnih djela.

Četverostavačna simfonija praizvedena je tek kada je skladatelj bio njome u potpunosti zadovoljan, 4. studenoga 1876. godine u Karlsruheu, u Badenu, a tamošnjim orkestrom dirigirao je Brahmsov prijatelj Felix Otto Dessoff. „Oduvijek mi je bila najdraža i tajna želja prvo čuti djelo u malome gradu u kojem je dobar prijatelj, dobar dirigent i dobar orkestar”, pisao je maestru Ottu Brahms koji je imao tada 43 godine.

Schumann je preminuo 1856. godine te nije doživio uživati u zapanjujućem plodu svojih ohrabrenja i savjeta nastalih iz divljenja tada mladom skladatelju.
Grandioznu dimenziju Brahmsove Prve simfonije shvaćate tek kada sagledate / doživite cjelinu…

 

Priredila Andrea Labik

Nacionalna operna prvakinja, dobitnica mnogih prestižnih nagrada, vrsna mezzosopranistica Dubravka Šeparović Mušović česta je i rado viđena gošća na pozornici „Zajca“, a svojim nastupima uspješno dobiva i laskave ocjene kritike i oduševljenje publike. Stoga ne propustite izvanrednu priliku doživjeti još jednu njezinu slojevitu, psihoanalitičku interpretaciju oniričke uloge Žene u monooperi „Erwartung“ („Iščekivanje“) Arnolda Schönberga.

Riječkoj publici poznata mezzosopranistica poručuje:

To je posve drugačija glazba, možda ona na koju publika nije naviknula. Smatram ovu monooperu obrazovnom, onom koja će vas bolje upoznati s glazbom 20. stoljeća te s jednim fenomenalnim skladateljem kao što je Schönberg. Izlazeći iz Kazališta sigurno nećete pamtiti melodiju djela, ali to nije niti bio skladateljev cilj. Schönberg je htio dotaknuti podsvijest slušateljica i slušatelja, dodirnuti svijet potisnutih strahova i frustracija. Schönberg svojom kombinacijom intervala točno gađa one najsitnije čestice ljudske duše koje smo satkali kroz život, skupili negativne osjećaje, postali nešto nalik zombijima. Ljudi su odviknuti samostalno razmišljati, glume sreću izvana, ali pate iznutra. Schönberg je namijenio svoju monodramu ženi. Uloga se zove Žena. Zašto Žena? Zato što su žene upravo te čiji je emocionalni život na neki način kompliciraniji i drugačiji od muškaraca, puno složeniji. Žene više propituju same sebe te razmatraju situacije iz različitih uglova. I naravno, tu je važna uloga partnera kojeg svaka žena zrcali. Moglo bi se reći da je svaka dovoljno snažna žena da može utjecati na svog partnera, promijeniti ga, ali zapravo ne može, jer je sama privukla baš njega, on je njezino drugo „ja“. Zato žena u “Erwartungu” razgovara sama sa sobom, ona stalno nešto traži od svog ljubavnika koji je otišao s drugom ženom, a ne shvaća da je ona ta koja neprestano nešto “ruje” u sebi. To “rovanje”, što svi radimo, završava rečenicom „Ich suchte…“, što znači „Tražila sam te…“, a zapravo traži – samu sebe. I zato bih poručila publici, dođite u ponedjeljak u Kazalište i poslušajte Schönbergovu glazbu koja će vas potaknuti da potražite sebe, da otkrijete što doista jeste.

 

Razgovarala Julia Vazniak

„Razmišljanja o ulozi Žene jako su me mučila“, ističe Dubravka Šeparović Mušović „zbog toga što nisam mogla shvatiti razlog zbog kojeg je jedna žena toliko ljuta kad je jedan muškarac ostavi. Pokušala sam razumjeti što Schönberg poručuje kroz tu ulogu koja se zove Žena? I onda sam naučila jednu vrlo značajnu stvar. A to je da osnovu svakoga ljudskog bića čini ljubav, količina ljubavi koju dobijemo u životu. A primarna i najvažnija je ljubav koju dobijemo od majke. Kada malo dijete gleda u majku ona se zrcali u njegovim očima i to je ono prvo i bazično samopouzdanje koje dijete stječe. A ako izostane ta majčinska ljubav, tada će dijete, u ovom slučaju Žena, uvijek tražiti ljubav kroz razno-razne objekte, a pogotovo u odnosu s partnerom. Uvijek će od njega očekivati i više ljubavi nego što je zapravo u nekom normalnom odnosu treba biti. Zanimljivo je kako je Schönberg upravo takvu ženu, jednu takvu potrebu za ljubavlju opisao u svom djelu. Ovo djelo nas potiče ne samo da se zapitamo tko smo i što smo, nego i prikazuje što se događa s jednom osobom i odnosom s partnerom ako ne dobije dovoljno najpotrebnije ljubavi u djetinjstvu“.

Važno je istaknuti koliko ova operna diva, uvijek rado viđena u Rijeci, sebe uopće ne smatra klasičnom pjevačicom. Kako kaže, razlog njezine pjevačke karijere nije u tome što to čini oduvijek već u sebi ima izražene druge i drugačije, netipične nagone koje je formirala još dok studirala arhitekturu. „Rijeka mi je dala puno prilika da taj dio mene na neki način „iščeprkam“ iz sebe i da se onda kroz razne produkcije i različite uloge pokažem. Čak bih rekla da je vrhunac suradnje s riječkim Kazalištem upravo „Iščekivanje“ jer je Schönberg plod međusobnog povjerenja i kazališne kuće koja će to postaviti na scenu jer ovo djelo se vrlo rijetko postavlja, i mene koja sam se prepustila i vremenu i živcima da to naučim. Prema tome mogu zaključiti da je Schönberg kruna te suradnje „Zajca“ i mene i to je prvenstveno zato što su me oduvijek privlačile otkačene produkcije“, zaključuje Dubravka Šeparović Mušović.

 

Razgovarala Julia Vazniak

Foto & Video galerija

 

Generalni pokrovitelj Riječkoga simfonijskog orkestra