DJEČJI NOVOGODIŠNJI KONCERT

Aladin i čarobna svjetiljka

Zaboravite na Disneyevu priču o Aladinu. Onaj originalni je prilično drugačiji. U jednoj od najpoznatijih priča iz „1001 noći”, pratimo Aladina od bezbrižnih, nestašnih lutanja ulicama Isfahana, do sazrijevanja kada postaje sultan Perzije. Uspio je to uz dva čudesna predmeta: uz čarobni prsten i čarobnu svjetiljku, te uz ljubav prema lijepoj princezi čiju je naklonost valjalo steći mudrošću i razboritošću. Lako stečena radost je prolazna, a do trajne se sreće prolazi kroz teškoće.

Aladin je bio lijen, volio je biti slobodan od obaveza i rada, nije učio krojačke vještine od svoga oca, radije se zabavljao. Kada je Aladin imao 15 godina, otac je preminuo, ali on i dalje nije mijenjao navike i nije pomagao majci. Jednom je prilikom u šetnji upoznao nepoznatog muškarca koji se predstavio kao ujakova obitelj, posjećivao je njega i majku i darivao ih, dok jednoga dana nije odveo Aladina u pustinju i rekao da iz pećine donese svjetiljku. Dječak je pronašao i ponio toliko blaga da se nije mogao vratiti istim, uskim putem. Odlučio je svjetiljku zadržati za sebe, muškarac se razbjesnio i zatvorio ga samog u mračnoj pećini.

Aladina je spasio duh čarobnog prstena. Vratio se kući i otkrio da i u svjetiljci živi duh! I taj je ispunjavao želje! To mu je jako odgovaralo jer je shvatio da tako ne treba baš ništa raditi. Jednog je dana susreo princezu, Sultanovu kći i više nije mogao mirno spavati. Ljubav ga je vodila do novih spoznaja, presložile su se vrijednosti i važnosti, želio je postati bolji. Duh je Aladinu sada pomagao osvojiti princezu. No, Sultan je kćer obećao drugom. Mladi Aladin ponovno koristi čarobne moći svjetiljke kako bi unatoč svim preprekama ostvario cilj. Imali su bogato vjenčanje. Uskoro je uz pomoć čarolije i duhova, pobijedio i glavnog zločinca s početka priče.

Danski skladatelj Carl Nielsen pisao je originalnu glazbu za predstavu čija se priča temelji upravo na priči o Aladinu i zvukom nas odnosi na daleki put u egzotične krajeve. Danas slušamo tri stavka (a skladao je sedam): svečani i pompozni „Orijentalni marš”, ritmično-energični „Afrički ples” i „Tržnicu u Ispahanu” kada ćete se osjećati doista kao Aladin koji šeće kroz gužvovitu bagdadsku tržnicu, povremeno čujete marš izdaleka, povremeno glazbu krotitelja zmija. Istovremeno orkestar u četiri skupine svira potpuno različitu glazbu – različite brzine, boje i glasnoće.

Šeherezada

Bio jednom daleko na istoku jedan ljuti kralj kojeg je prevarila žena. Odlučio je ženiti se iznova i pogubiti svaku svoju sljedeću ženu.

Znate li što je mladu Šeherezadu spasilo od bijesnog vladara Šahrijara? Pričala mu je uzbudljive priče tijekom 1000 noći, zaustavljajući se uvijek u najnapetijem trenutku i nastavljala bi tek sljedeće večeri. Da bi to uspjela, prije toga je jako puno čitala, razne knjige, a najviše legende o kraljevima iz prošlosti, znala je brojne pjesme napamet, učila je o filozofiji i znanosti, umjetnosti, o najvećim uspjesima i dosezima u povijesti. Bila je hrabra, strpljiva, pristojna, izuzetno maštovita i imala je smisla za humor. A ubojiti vladar ne samo da joj je poštedio život, nego se u nju i zaljubio i postala je kraljica.

Orijentalna povijest i čudesna bajkovitost Šeherezadinog pripovijedanja zarobile su i srce ruskog skladatelja. Nikolaj Rimski-Korsakov u prvom stavku simfonijske suite vodi vas na Sinbadov brod i plovidbu morem egzotičnog istoka, uz sve opasnosti i uzbuđenja orkestralnih valova koji u jednom trenutku postaju ogromni, a onda se opet povlače. Mornar Sinbad je bio mladi trgovac koji je na svojim plovidbama doživljavao nevjerojatne avanture. Možete li uz ovu glazbu zamisliti ga na njegovome brodu, dok ga ljulja more, a on se odlučno probija kroz vjetrove i oluje na moru?

Ako još niste, pročitajte priče iz „1001 noći”, beskrajno inspirativne zbirke bliskoistočnih narodnih priča, bajki, šaljivih i poučnih pripovijesti, prikupljanih stoljećima koje vuku korijene iz arapske, grčke, indijske, židovske, perzijske, turske književnosti i folklora. Možda i vama postane poticaj za neko umjetničko djelo koje ćete podijeliti i s nama! 🙂

Polovjecki plesovi

Koji vas vaš hobi najviše veseli? Aleksandar Borodin bio je znanstvenik, kemičar, a u slobodno vrijeme ispunjavala ga je glazba. Toliko mu je dobro išlo da je uspio skladati remek djelo, jedinu svoju operu „Knez Igor”, a vi ćete čuti najpopularniji dio, baletnu scenu iz II. čina, „Polovjecke plesove”. Inspirirao ga je najstariji ruski junački ep iz 12. stoljeća.

Davno, knez Igor Svjatoslavič vodio je brojne vojne pohode i uvijek se vraćao kao pobjednik. U povijesti i narodnoj umjetnosti ostao je zapamćen po napadu na azijsko nomadsko pleme Polovjeca koji su više od 100 godina pustošili sela i zauzimali ruske gradove. Knez Igor uspješno ih je porazio i zarobio, a vođu pogubio. Polovjeci su htjeli osvetiti vođu, ali su ponovno poraženi. Samouvjeren, na lovorikama pobjednika, krenuo je dalje u osvajanje nepromišljeno, sam, ne čekajući ostale kneževe za razradu taktike. Sa svojom vojskom ušao je duboko u opasnu stepu, a brojčano nadmoćniji vođa Polovjeca iskoristio je priliku. Polovjeci su ih opkolili, ruska je vojska tako upala u zamku. Igor je vodio dalje: „Braćo, to smo i tražili, zato smo odvažni. Sramota je gora od smrti!”, konjanicima je naređeno da siđu s konja i bore se pješice kako bi pružili podršku onima u najtežoj poziciji, nije dozvolio da budu prepušteni na milost i nemilost. Žestoka bitka trajala je tri dana.

„Polovjecki plesovi” uzbudljiv su vrhunac opere kada Kneza Igora i njegovoga sina Vladimira zarobljuje vođa Kan Končak koji ih dovodi na raskošnu zabavu i poziva robove da plešu, nudi knezu Igoru prijateljstvo što knez ponosno odbija.

Bitka se nastavila nakon zarobljavanja, brojna ruska vojska je potpuno poražena. Zasnovano na folklornoj glazbi, doista čujete glazbeni sukob dva suprotstavljena svijeta.
Znate li da su „Polovjecki plesovi” otvorili Zimske olimpijske igre u Sočiju 2014. godine?

Brojne Borodinove glazbene teme našle su se i u poznatom brodvejskom mjuziklu „Kismet”.

Borodin je radio na ovoj operi 18 godina, nažalost, umro je prije nego što ju je završio.

Strauss stariji i Strauss mlađi

Johann Strauss mlađi imao je nevjerojatan talent, skladao je više od 500 orkestralnih djela, poznat je i kao kralj valcera koji su osvojili svijet i ostali omiljeni. Tako je i s njegovim najpoznatijim valcerom „Na lijepom plavom Dunavu”. Tko ne zna te predivne melodije koje zvuče baš kao tok rijeke?!

Znamo da Dunav nije plav, zar ne? 🙂 Ovaj valcer posebno volimo svake Stare godine u trenutku kada odbrojimo 5, 4, 3, 2, 1 i viknemo svima oko sebe: „Sretna Nova godina!”.

No, na nekadašnjim balovima, nisu se svirali samo mirni valceri, nego i polke i mazurke i marševi – zamislite da ste u velikoj plesnoj dvorani i uživajte u Straussovom „Egipatskom maršu”. On je uvijek pratio aktualna događanja, pa je tako i ovo djelo napisao nakon otvorenja važnog Sueskog kanala.

Prije Johanna Straussa mlađeg, skladao je i njegov otac popularna djela i spomenimo – uopće nije želio da njegovi sinovi imaju glazbenu karijeru, a na kraju su sva trojica postala upravo glazbenici. „Marš Radetzkog” u slavljeničkom tonu napisao je povodom pobjede maršala Josepha Radetzkog u bitci kod Custoze. Kada su ga prvi put čuli austrijski oficiri, spontano su počeli pljeskati i stupati. Taj je marš gotovo na svakom novogodišnjem koncertu posljednje djelo prilikom kojeg publika pljeskom tradicionalno prati ritam dirigenta i orkestra. Pazite na znak maestra – kada plješćemo glasno, a kada tiho! 🙂

Priredila Andrea Labik

S Riječkim simfonijskim orkestrom surađujete prvi put na Dječjem novogodišnjem koncertu. Kakav program očekuje našu najmlađu publiku?

Rekao bih pomalo netipičan, ali vrlo interesantan, s orijentalnim prizvukom, naravno uz neizostavne Straussove valcere i polke. Program je izabran naročito zanimljivo za mlađu publiku – to su prepoznatljive melodije koje su zasigurno čuli i u drugačijem, nekoncertnom kontekstu, tu je suita “Aladdin”, pa “Šeherezada”, pa Polovjecki plesovi, pa Egipatski marš… Čak i da je prvi put čujete, to je glazba koja mami.

Prilično netipičan program za novogodišnji koncert, osvježenje, nešto novo, ali zadržana su i Straussova djela koja su tradicionalno vrhunac ovakvih koncerata. Kako na to gledate, ponavljati primjerice „Na lijepom plavom Dunavu” iz večeri u večer?

Tako to i treba biti. Nije to loše. To vam je kao „The Sound of Music” („Moje pjesme, moji snovi”) kojeg gledamo svake godine oko Božića i Nove godine. To je program koji je vezan uz blagdanski dio godine, niti ne očekujemo drugačiji program. „Polovjecki plesovi” primjerice sjajna su glazba, izvođački zahtjevna. Strauss je, s druge strane, pisao plesnu i zabavnu glazbu. Vješto je uspijevao i takvoj „lakšoj“ glazbi dati karakter, ljepotu i umjetničku vrijednost, a ne nedostaje niti virtuoziteta.

Ovi Novogodišnji koncerti su onakvi kakvi trebaju biti – zaboravimo na probleme i priuštimo si prijeko potrebno veselje, barem za vrijeme provedeno u kazalištu. I još malo poslije, kako tko. 🙂

Na prvom Novogodišnjem koncertu za djecu 2015. godine, svaku skladbu predstavljala je naša glumica Olivera Baljak, a sljedećih godina program su djeci prilagođeno, zanimljivo i duhovito vodili i sami članovi orkestra. Što mislite o tome?

Lijepa je i programska knjižica, ali najavljivanje, obraćanje uživo je puno prisnije. Neprekidni niz skladbi je u redu, ali vidjeti to lice koje se okreće njima, obraća direktno njima, pojašnjenja programa baš za njih… taj kontakt je jako bitan. Rekao bih da je to čak i za odrasle na redovnim koncertima nešto dragocjeno, a takvih koncerata ima u svijetu.

Što je ono što vi volite kod novogodišnjih koncerata?

Volim ležerniji osjećaj, naravno, onda kada sam u publici. A kada sam izvođač, već je drugačije. Osjeti se u svakom slučaju da je to koncert koji je sa svih strana obojan slavljenički.

Kako provodite blagdane?

Radno, kao i većina glazbenika. Probe i koncerti.

Kako vam je surađivati s glazbenicima Riječkog simfonijskog orkestra? Nakon novogodišnjih koncerata, surađivat ćete i s ansamblom Opere na obnovi „Romea i Julije”, a prethodno ste kao asistent dirigenta pripremali i „Čarobnu frulu”.

Suradnja s orkestrom je lijepa, inicijalni osjećaj je pozitivan. Orkestar je na visokoj tehničko-interpretativnoj razini, glazbenici su susretljivi i spremni za suradnju.

Do dirigenta je, naravno, da zna što hoće, onda rezultat ne izostaje.

Veseli me raditi u „Zajcu”. Ono što mi je važno i privlačno, s ansamblom Opere može se lijepo raditi i može se dobiti visok umjetnički rezultat. Na probama volim i sjediti za klavirom i korepetirati, to je isto nešto što doživljavam kao ključni dio procesa. To radim s velikim užitkom. Sudjelovanje u pripremi „Čarobne frule”, posebno prvi umjetnički kontakt sa šefom dirigentom Valentinom Egelom, bilo je za mene posebno iskustvo – jedno od onih koje se pamti još dugo.

Prije no što ste diplomirali dirigiranje, završili ste i studij Klasične harmonike. Kada ste osjetili poriv da glazba bude vaš život?

Pričaju mi roditelji još uvijek: moja teta u vrtiću svirala je harmoniku. Imam i starijeg brata i sestru koji su išli u glazbenu školu pa je bilo očekivano da idem i ja. Imam i mlađu sestru, ali tada je bila tek beba. Naime, prvo sam naumio svirati tamburicu, ali kada sam došao na audiciju, odlučio sam se za harmoniku. Išlo mi je dobro, nastavio sam nakon osnovne glazbene škole ići i u srednju glazbenu, a uz to sam išao i u gimnaziju koja je više vezana uz prirodoslovno područje, što me neko vrijeme jako „vuklo”. Bilo je zahtjevno. Ozbiljno sam počeo razmišljati o glazbi tek spletom okolnosti kada sam otišao na međunarodno natjecanje i upoznao širi svijet harmonike. Dirigiranje je došlo tek kasnije. Završio sam studij harmonike i glazbene pedagogije u Puli, vratio sam se u Zagreb i razmišljao o studiju dirigiranja. Konkretni poticaj dao mi je Saša Britvić kada me vidio jednom dok sam dirigirao harmonikaškom orkestru i zboru „Ivan Goran Kovačić”. Preko mog mentora i prijatelja Roberta Homena poručio mi je da dođem na prijemni. To je bilo ono što mi je trebalo – poticaj da krenem.

Što biste poručili djeci i njihovoj pratnji uoči koncerta 31. prosinca?

Za ovaj koncert vrijedi što i za svaki drugi: glazbu treba slušati. Treba je što više konzumirati. I to je to! Mislim da je glazba, pogotovo klasična, svojevrsni misaoni elitizam, ali do kojeg se može doći iz pozicije neelite. Do takve elitističke spoznaje dolazi se slušanjem, pogotovo aktivnim (usmjerenim) slušanjem. Dakle, treba dolaziti. Važno je za djecu da dolaze. Djeca su prilično spontana i u stanju su detektirati je li nešto dobro. Djeca žude, oduvijek su, a u ovom se trenutku to pogotovo osjeća, za dobrom hranom za mozak, za kvalitetnim sadržajima. A kazalište to jest i glazba to jest. Dođite!

Razgovarala Andrea Labik