GAMAD / GOLAZEN / VERMIN

Janko Polić Kamov - Slavko Grum

„Zatvorena soba. On zatvoren u sobi. U čekaonici na život i na smrt istovremeno. Bez života, a ipak ne mrtav. Literat. Glasovi. Vrata. Bludnice. Meka ruka. Mati. Uprte oči. Zadržan dah. Ubojstvo. Samoubojstvo. Prikrada se šum. Krik i lupa vratima. Detektiv. Usamljen, a ipak ne sam. U društvu misli, privida i sumanutosti, puno je tajni, paranoja, strahova, slutnji. Iz otvora gmiže. Po sobi štakori. U porama stjenice. Za vratima znatiželjne babe. Strvinari njuše plijen. Za vratom mu diše prljava gamad. U sobi je prozor, iza njega je vanjski svijet. Rado bi otišao kamo, gdje se smiju. Vani ga prati miris gamadi. Zapara. Udarci u tišinu. Cesta se okreće. Miris sobe zavukao se pod kožu. Ili se navukao smrad iz vana? Gamad gmiže iz svih pora, razvija noge i ruke, hoda po svijetu. Nešto je u zraku… Kiša, uvijek kiša.“

Cabaret noir je žanrovski hibrid u kojemu su kazališni jezik pokreta i riječi izjednačeni i združeni u morbidni svijet uglazbljenih literarnih predložaka. Cabaret, jer među kazališnim jezicima nema hijerarhije; noir, jer sadržaj crpi iz najcrnjih rupa svijesti, toliko ispražnjenih rupa, da se u njima crnina razlijeva u najživljim bojama spektra.

/

„Zaprta soba. On zaprt v sobi. Čakajoč na življenje in na smrt istočasno. Brez življenja, a ne mrtev. Literat. Glasovi. Vrata. Vlačuge. Lepa roka. Mati. Opazujoče oči. Pridržan dih. Umor. Samomor. Priteči šum. Krik in loputanje vrat. Detektiv. Osamljen, a ne sam. Družbo mu delajo misli, prividi, blodnje, skrivnosti, oblike, paranoja, strahovi in slutnje. Iz lukenj lezejo lezejo črvi. Po sobi se sprehajajo podgane. V porah se zadržujejo stenice. Za vrati se skrivajo opravljive babe. Mrhovinarji čakajo. Za ovratnik mu diha vsa umazana golazen, ki jo premore ta svet. V sobi je okno za katerim obstaja zunanji svet. Rad bi šel kam, kjer se smejijo. Zunaj ga spremlja vonj sobe. Kjerkoli je, za njim zaudarja. Zatohlost. Butanje v tišino. Cesta se je zavrtela. Vonj sobe se mu je zažrl v kožo. Ali pa se je navlekel smradu zunaj? Golazen gomazi iz vseh por družbe, razvija noge in roke, hodi po svetu. V zraku je nekaj… Dež, vedno dež.“

Cabaret noir je žanrski hibrid v katerem sta gibalni in gledališki jezik poenotena in združena v morbiden svet uglasbenih literarnih predlog. Cabaret, ker med gledališkimi prijemi ni hierarhije; noir, ker vsebino črpa iz najtemnejše luknje zavesti, toliko izpraznjene luknje, da se v njej razliva črnina v najbolj živem spektru.

Često se bavim pozicijom Stranca. Taj nije nužno istisnut iz neke geooplitičke kategorije, ponekad je tek vremenski, ili razvojno, ili svjetonazorski izoliran. I opet, ta izolacija nije nužno socijalna, u stvari je većinom vrlo intimna. On je jednostavno došao naknadno i time već u startu zakasnio. Ima nešto vrlo napeto u privilegiji takvog Stranca da svijet promatra sa strane. A svijet postoji potpuno neovisno promatrao ga ili ne, to mu je funkcija, da teče. Pred Strancem svijet tako titra kao neurotični mravinjak u kojem svaka jedinka točno zna kamo juri, a cilj te jurnjave samo je ispunjenje smisla koju mu kolonija obećava kad stigne. Jer kolonija zna, mrav ne pita, a Stranac se samo čudi.

Ima dana kada mravinjak više podsjeća na osinje gnijezdo, na nekadašnji medeni pčelinji dom pod okupacijom; ili pak vrlo umireno i opasno podzemlje kojim vladaju prilagodljivi glodavci. I Stranac je prilagodljiv, ali uvijek je samo stranac. U startu je zakasnio.

Njemu nije zabranjen pristup. Njegova je izolacija vlastoručna. Ako “odmislimo” povremene, a ipak neizbježne epizode autoksenofobije, on u svakom trenutku može stupiti u mravinjak. Samo njegova cipela uvijek ostaje prevelika, njegov korak nezgrapan i nestabilan, njegov je dah uragan u svijetu za koji je Stranac – stranac.

Gamad je predstava inspirirana dvojicom Stranaca i njihovim nezgrapnim, prevelikim koracima po svijetu – literaturom Janka Polića Kamova i literaturom njegova suvremenika, slovenskog ekspresionista Slavka Gruma. To je izmišljena priča o nekoj drugoj dvojici Stranaca. Jednom koji će pokušati smanjiti korak i disati plitko. Da bi razumio i da bi pripadao, trudit će se činiti ono što kolonija od njega očekuje. Ili ono što misli da kolonija očekuje. I drugom, koji će skrivajući se od svog nepripadanja i od vanjskog svijeta, usrkati u svoje strahove svu njegovu gamad. On nije žrtva, on svečano kraljuje svojom samoćom i svojim gamadolikim demonima. I piše. Piše riječima redateljice:

DOVEDITE IH SVE!!!

Stjenice i crve, vrane i podgane
Štakore, krtice, golubove, škrtice!
Žohare i hrošče… Uši! i moljce.
Miševe, puhe, migrante, potepuhe, buhe!
Gnjide i zlatice, jednodnevne krilatice
Vešče, miši, grinje
Nezasitne svinje,
Smrdljive, krumpirove, majske i sobne, dvosobne i tjeskobne!
Bolesne, viroze, jetike, psihoze, gladi i nervoze, i tuberkuloze,
Neizlječive požude, pohlepe i hlasti,
Klope!
Poražavajuće, ponižavajuće, ignorante, ambiciozne diletante,
Slabo govoreće strance i one što previše se trude,
I melankolične cinike i ekološke sangvinike.
Lešinare i hijene, one bez higijene
I one što s higijenom nesramno pretjeruju.

Tako, a sada…
samoubojice lijevo, umobolni desno.
Odlučite sami.
A zatim slijedi selekcija po sistemu…
Jeste li pogodili!
…
Kako, molim?
Ah, ne, nažalost, pjesnike od prošlog mjeseca primamo samo srijedom!

Naravno, bahato privatiziram prostor onoga što je trebala biti riječ dramaturga o predstavi kako bih, i sama sebi, zapisala i probala objasniti čudo koje se zove rad Natalije Manojlović Varga. Možda ta privatizacija dolazi iz sebičnih, a možda iz umjetničkih pobuda, ali već se godinama, opetovano radeći/razgovarajući sa Natalijom, pitam koja je točno moja funkcija.

Natalija Manojlović ne treba dramaturga u klasičnom smislu, ona i sama, više nego suvereno, vlada tekstom te njegovim nijansama i slikama. Sama sve povezuje sa svijetom koji ju okružuje, i sama zna udariti “štrih”, ne samo tamo gdje je potreban, nego i tamo gdje je duhovit. Sama izvlači sve esencije iz pisanog predloška prevodeći ih u pokret, sliku, scenu, gotovu predstavu. Na Natalijinim probama dramaturg se često osjeća kao da je osedlao slikarevu ruku te nastoji ostati na njoj dok ovaj, potpuno slobodan i kreativan, baca boje po platnu. Ta misao me mučila, svijest o vlastitoj suvišnosti, dok nisam uvidjela da je moja funkcija da ukazujem na bjeline, da otvaram male prostore gdje bi njezin potpis, njezin stil i slika još mogli postojati. Moja želja da joj omogućim da stvara još više materijala jedini je razlog moje prisutnosti. Tražim prostor koji ona još nije otvorila, trudim se biti brža ali ne i kreativnija. I time moja odluka da zadržim honorar biva opravdana, a misao o suvišnosti, možda naivno i egoistično, odbačena.

U ovoj predstavi Natalijina sposobnost ukrštavanja dvaju žanrova, dviju vrsti izvođača, dvaju pisaca, dvaju vremena, a samo preko dva kostima i dva scenska elementa, sa samo dva zvuka – ljudskim glasom i saksofonom, a sve da bi oksimoronski ukrstila thanatos i humor. Kod dramaturga, a nadam se i kod publike, ona samo otvara želju za davanjem praznog prostora, da gledamo i svjedočimo dulje, da se naslonimo na njen način pričanja priče; a priča, sama po sebi, je istinita, a time i ružna: svi smo gamad, a gamad je smrt, i mi smo smrt, ma koliko bilo nepopularno to misliti ili izgovarati. I samo zahvaljujući Natalijinoj sposobnosti uviđanja ljepote u gadnim stvarima pred nama je prekrasna predstava. Natalija može toliko ljepote staviti pod nazivnik „Gamad”.

Prostor predstave „Gamad“ je prostor fantazije, zablude i ludila. U tajanstvenoj atmosferi sobe krije se sudbina nestalog pisca, kao i njegovi strahovi, žaljenja i strasti. Novi stanar otkriva duhove iz prošlosti koja obuzimaju i prisvajaju.

Kompaktna kocka postavljena na pozornici postaje cijela soba, ormar, prijelaz između sna i jave. Sam element se po potrebi rastavlja, otvara, dematerijalizira u skladu s pričom. U pravilnu i čvrstu drvenu strukturu utkan je veo koji unosi mekoću.

Konstruirani element se po potrebi rastavlja, otvara, dematerijalizira u skladu s pričom. U čvrstu pravilnu strukturu drva utkan je veo koji unosi mekoću i senzualnost. Umjetnik (pisac), živi izoliran u vlastitom svijetu, među svojim strahovima, zabludama i priviđenjima koja gmižu te se pojavljuju na raznim stranama te u raznim otvorima. Vrata padom omogućuju prolaz u drugu dimenziju, ladica može postati prolaz, prozor omogućuje pogled u vanjski svijet, a stepenice prolaz dalje. Zablude nadahnuća i ludila miješaju se sa stvarnošću, pa se i prostor mijenja i transformira. Element može biti soba, ormar ili piščev unutarnji svijet; omogućuje igru između stvarnosti i iluzije. Gledatelj može pronaći svoj tajanstveni svijet i svoj odgovor na ono što se događa unutar apstraktne sheme prostora.

Gamad općenito progovara o umjetniku i njegovoj duši, zabludama, opsesijama, ljepotama, ljubavima, čistoćama, ali i smrtima.

Likovi unutar izvedbe su prikazani izuzetno slojeviti te predstavljaju stvarne likove te njihove metafore i metamorfoze u imaginarne halucinacije. Bio je izazov pronaći vizualni kod putem kostima kojim bismo dočarali cijeli psihološki spektar ličnosti jedne individue.

Glavni protagonist je lik Prvoga (Edi Ćelić) koji se tijekom predstave suptilno transformira u Drugoga te iz lika Drugoga u Gamad (metafora raznih umišljenih strahova i paranoja). Prvi je uzoran građanin, živi u sivom svijetu, majušan i opterećen, u sivim hlačama i košulji sa tregerima. Drugi je monumentalan, crn i dominantan, egoističan, u crnom dugom mantilu s cilindrom. Kada predstavlja metaforu Gamadi, odnosno halucinaciju straha od stjenica i štakora, on je ogoljen i tada ostaje u trikou prošaranom crnim nitima koje predstavljaju kaotičan šum misli, odnosno, apstraktno razmišljanje osobe koja je u zabludi.

Ostali Likovi su Tju (Andreja Brozović-Adžić Kapitanović), Njegovateljica (Jelena Lopatić) i Prostitutka (Deni Sanković). Likovi Tju (netaknuta, platonska, čista ljubav), Njegovateljice (majčinska ljubav, briga) i Prostitutke (požuda, strast, grijeh) istovremeno predstavljaju i apstraktne metafore Gamadi, imaginarnih strahova i halucinacija. Oni su kostimografski unificirani i ujednačeni, u trikoima išaranim crnim nitima, crnim hlačama i mantilima te šeširima s crnim granama (rogovima). Putem pojedinih kostimografskih dodataka naznačuje se njihova transformacija iz stvarnih u imaginarne likove.

Prvo pitanje uvijek je instrumentarij. I to pitanje dosad smo postavljali u više zajedničkih kazališnih kreacija. Tko je ta Gamad, tko ju je uopće pozvao i kako žurno se ona odazvala? Ovaj put je Gamad s redateljičinog stola bez namjernog poziva upuzala na koncert Papandopulo kvarteta saksofona. Saksofonu se često pripisuje boja zvuka koja najviše odgovara ljudskom glasu, a u glazbi ovog kvarteta, ta se boja prelijeva iz ljudske u čovjekoliku. Raspon i raskoš zvučnih slika koje otvaraju u svojim interpretacijama podsjeća na to da ljudski glas nije samo proizvod humanoidnih glasnica, već i nusproizvod postojanja homo sapiensa u svijetu. Ovdje bitnim postaje pitanje ako je ruka na instrumentu prstenovana, nosi li glazbena četvorka cipele s jednakim potplatom i čiji saks ima udah zabrinutosti, a čiji izdah olakšanja.

Kazališni rukopis dvojca Manojlović – Tudor uvijek istražuje izvedbeni jezik kao novu strukturu simbola, ignorirajući razliku između zvuka, glazbe i tišine, odnosno pokreta, riječi i predmeta. Uz imperativ igre u procesu, nerijetko se vrlo ozbiljne teme oblikuju u odgovornu neozbiljnost. Skladbe Scene 1 i Scene 2 koje je Gordan Tudor pisao za svoj kvartet poslužile su kao ishodište generaciji hrvatskih skladatelja, pozvanima da pišu za najnoviji album kvarteta. U recenziji albuma „Scene“ Nuša Hauser piše: „Upravo je ritam taj koji doslovno, poput kičme, drži kompoziciju, pratećim zamamnim melodijama dodaje plesni korak, a kvartet Papandopulo potvrđuje kao neosporno jedan od najautoritativnijih komornih sastava.“ Glazbena partitura „Gamadi“ sastavljena je, između ostalog, i iz fragmenata s toga albuma.