KURVAVedrana Rudan
Monodramu „Kurva” naša nacionalna dramska prvakinja i nagrađivana doajenka Olivera Baljak nezadrživo energično igra na pozornicama već osmu godinu! 18. siječnja 2020. bila je 50. izvedba predstave!
U knjizi, nastaloj kao zbirka kolumni pisanih za tjednik „Nacional“, „Kad je žena kurva/Kad je muškarac peder”, Vedrana Rudan nastavlja se baviti svojim stalnim temama kao što su nasilje nad ženama, mačizam i primitivizam, odgoj djece, nametnuti obrasci ponašanja u konzervativno-tradicionalnom, katoličkom društvu, siromaštvo i politička korupcija, kult mladosti i ljepote nametnuti kroz medije… Monolozi „žena na rubu živčanog sloma“ karakteristični za njezine romane ovdje su, kako navodi Jagna Pogačnik u svojoj recenziji knjige „monolozi autorice suočene s privatnim temama, uklopljenim u dublji društveni kontekst. Velika psovačica bez dlake na jeziku, kakvom se Rudan percipira u javnosti, ovdje će vrlo transparento iskazati i vlastite slabe točke i progovoriti o strahu od starenja, bolesti i smrti ili se razotkriti kao brižna majka koja diže kredit za svoju kćerku, dakle otkriti kako su grubost i vulgarnost (i) rezultat ranjivosti na koju ni ona nije imuna.”
Iskreno i šokantno, tužno i smiješno, realno i bizarno, sve se to miješa u Vedraninom rukopisu u kojemu njeno pero namjerno i dalje zabada u neuralgične točke društva.
Olivera Baljak pokazala je, ukratko rečeno, svu raskoš talenta i scensku zrelost. Da bismo to obrazložili treba reći da Baljak pleše, pjeva, zavija kao pas, ali prije svega glumi: sebe, mene, vas, svaku ženu koju poznajete ili ćete je tek sresti. Sve tuge i ponešto radosti iz 60 godina života i sve strahove od onoga što će tek biti…. Glavna junakinja nosi svoje emocije, ali i sve likove koji su se u nju upisivali tijekom života, a mnogima od njih daje stas i glas: ocu, prvoj stanodavki i njenom mužu, onkologu koji je liječio njenu sestru, kćeri, ženama žrtvama nasilja, prezentatoru novog posuđa. Pri tom je u neprestanom dijalogu s imaginarnim društvom na sceni i publikom.Ukratko, ako do sada niste voljeli monodramu, uz Oliveru Baljak ćete je zavoljeti.
Tatjana Sandalj, Hrvatski radio – Radio Rijeka
Upravo je Olivera Baljak najjači adut ove predstave. Ona je i kćer, i majka, i prijateljica, i prijateljica prijateljice, i njena kćer studentica, i njen sin student, i njen otac, i suprug. Pritom ni u jednom trenutku ne gubi koncentraciju, ne postaje manje uvjerljiva, ne zaboravlja promijeniti facijalnu ekspresiju ili ton glasa. Ni u jednom trenutku ne postaje dosadna ili nezanimljiva i ni u jednom trenutku nemate potrebu da još netko dođe na scenu. Olivero Baljak, kapa do poda!
Anja Nežić, Ziher.hr
Olivera Baljak od početka predstave, oslanjajući se na glumačku imaginaciju i tek pokoji rekvizit, suvereno vodi gledatelje i gledateljice kroz razne likove i situacije iz Rudaničinih kolumni. U načinu njene glume i korištenju širokog raspona glumačkih tehnika, osjeća se prepoznatljiv »zijahovski« pečat.
Kim Cuculić, Novi list
Predstava traje jedan sat i trideset i pet minuta, izvodi se bez pauze.
Oni su se smijali meni što sam drugačiji, a ja sam se smijao njima što su isti!
Charles Bukowski
Ha-ha-ha…
ali potrebna je neka prirodna pojava ili osobna snaga koja će ti pokazati na kojoj si strani. Jesi li “drugačiji” i zašto ili si ostao “isti”, ali opet zašto? I je li to nametnuta ti odluka ili tvoja sloboda odlučivanja? “Isti” bi trebalo značiti da se oni u granicama poznatog osjećaju sigurni i da se u toj sigurnosti ne mijenjaju. “Drugačiji” su oni koji se mijenjaju, traže novo i u tom novom nalaze svoju sigurnost. Da bi se pokazala razlika između njih treba neko konkretno djelo, događaj koji će to dokazati. Djelo koje će te izbaciti iz kolotečine svakodnevice, tvog osobnog globalnog ograničenja, jer si kao “isti”, i prebaciti u prostore novog nepoznatog, kao “drugačijeg”. Ali to djelo otvara prostor za sukob mišljenja, shvaćanja, obrana i napada. Ako si napustio “iste” ti si za njih izdajica, KURVA, a za “drugačije” su “isti” KURVE, jer su uvijek “isti”.
To je nekako prirodno, jer to je dijalog suprotnosti, to je sukob u pozitivnom smislu, to je agon u dramskom smislu! “Drugačiji” nisu više “isti”, a “isti” ne žele biti “drugačiji”. “Isti” i “drugačiji” se ne mogu više mijenjati jer su svi KURVE, a “kurve” ostaju “kurve”.
To možemo usporediti s realnim odnosima među strankama u jednoj državi, ali ja sada ne razmišljam na toj razini primitivizma niti perverzija, ja razmišljam samo o čovjekovoj prirodi u ovom svjetlu. Nešto čovjeku mora pomoći da vidi, razumije i shvati svoje to prirodno kvantitativno i kvalitativno stanje. Možemo reći stanje “kurve”.
Zato je čovjek i izmislio prostore raznih umjetnosti, da pomoću njih ispituje granice, “isti” “drugačiji” i pokuša probati i jednu i drugu granicu gledati iz različitih uglova. Umjetnost služi kao neutralna proba za stvarnost. Umjetnost se često bavi “kurvama”.
Umjetnost kao terapija protiv stvarnosti, jer stvarnost često boli. Ta terapija u cjelini i nema drugi zadatak nego “ukloniti praktično korisne simbole, konvencionalno ili društveno usvojena uopćavanja, napokon sve ono što nam zaklanja stvarnost da bi nas dovelo licem u lice pred samu stvarnost”. E tada, kada umjetnost u svojoj iluziji, označi tvoj prostor “isti” ili “drugačiji” i službeno te označi “kurvom” nastaje kaos, nesporazum, pobuna, negiranje. Pobuna što nam prostor umjetnosti duhovno negira duboke granice kurvanjske materijalističke stvarnosti u kojoj smo zatrpani svakim oblikom ograničavanja. Ta sila, prvenstveno kapitala, vlasti i njihovih perverzija, stvara nam dojam da smo u njenim granicama sigurni, doživotno sigurni i kamatno ovisni. Svako napuštanje te sile, pogotovo kroz umjetnost, rađa strah od osvete te iste sile. Strah je preteča poraza.
U stvarnosti kada čovjek iznenada padne na ulici, kada vidimo kako mačka masira psa po leđima, kada srna pobjegne lavu, nama je to nekako smiješno jer se taj događaj ne poklapa s očekivanjima onoga što bi se trebalo dogoditi. U umjetnosti, u kazalištu, sve to, opet, može biti smiješno, ali se postavlja pitanje i traži odgovor, ZAŠTO je to netko izvadio iz stvarnosti, zašto je čovjek pao, zašto mačka i pas, zašto srna pobjegne lavu? “Isti” ne postavljaju pitanja i ne traže odgovor, jer je sve “isto” i jer su “kurve”.
“Drugačiji”, budući da su ionako “kurve” odgovor traže sami.
“Isti” upale televiziju ili otvore novine da im “ista” ovlaštena “kurva” “iste” političke stranke daju točan i brz “isti” odgovor.
“Drugačiji” kao “kurve” brane svoj stav.
“Oni su se smijali meni…”, recimo, kaže “kurva” jer smijeh izražava nadmoćnost i izvire iz zapažanja tuđih nedostataka. Smijeh je iznenadna radost zapažanja vlastitih kvaliteta u usporedbi s tuđim slabostima. Smijeh je reakcija između onoga što očekujemo i onoga što opažamo. Smijeh zbližava i olakšava međusobno povezivanje ljudi i ojačava homogenost zajednice koja se smije. Smijeh može značiti ismijavanje tuđih nedostataka, na opću radost i veselje. Smijeh “istih” na svoj račun je nada da će ih oni “drugačiji” prihvatiti i zavoljeti. “Ja sam se smijao njima….”, kaže, opet “kurva” iz istih tih “drugačijih” razloga!
“Isti” i “drugačiji” su bili i ostat će na svojim “istim” i “drugačijim” “kurvinim” pozicijama i “kurvanjskim” granicama i smijat će se “kurvanjski” “isto” i “drugačije”!
Jer smijeh podstiče proizvodnju endorfina, grupe kemijskih materija koje donose mentalnu i fizičku ugodu i istovremeno ublažavaju bol.
Doživljavanje smiješnog tjera depresiju i jača imunitet i štiti od raznih bolesti, uključujući srčane mane i zloćudne bolesti kao i osteoporozu.
Smijeh je dobar za zdravlje. Dakle, da zaključimo, danas samo “kurva” može biti zdrava!
Ja sam se smijao njima što su isti, oni su se meni smijali što sam drugačiji.
Zijah A. Sokolović
