USKRSNI KONCERT: „PARSIFAL”

Maestro, koje su vaše prve misli kada kažemo Wagner i „Parsifal“?

Wagnerov „Parsifal“ svemir je za sebe. Toliko je sveobuhvatan.

Wagner je „Parsifala“ napisao upravo i samo za Bayreuth i nije htio da se izvodi igdje drugdje. Na sreću, nakon određenog vremena autorska prava istječu. (smijeh)

Wagner svakako nije bio sramežljiv u smislu da želi da svijet zna što on može. Težio je ekstremnom utjecaju umjetnosti na ljude. I uspio je u tome. Ako odete u Bayreuth i tamo pogledate „Parsifala“, potpuno je ludo! Poznata stvar je da ne vidite orkestar, ne vidite dirigenta, potpuno su prekriveni, jako je mračno, akustika je nevjerojatna. Odmah na početku „Parsifala“ čujete melodiju, ne prepoznajete ritam, osim ako ne znate partituru, i ona vas odvodi… Zato i ima smisla prekriti orkestar zvučnom školjkom, jer ako treba biti transcedentno onda zbilja i treba zaboraviti gdje si, tko svira tu glazbu, da su tamo ljudi koji sviraju. Tada se dogodi čarolija. To mi se često događa i s Brucknerom, samo zatvorim oči i slijedim vlastiti put duše slušajući njihovu glazbu, radije nego da promatram kako sviraju ili kako netko dirigira.

A kakav je osjećaj izvoditi to djelo?

Jest veliki užitak, ali izrazito je zahtjevno raditi na takvim djelima, a jednom kad to napravite, toliko ste snažno uvučeni… Orkestar uživa, zbor uživa, solisti uživaju, ali prava namjena ovog djela jest da je za – publiku. Pisana je na način tako da je veliko uzbuđenje svirati tu glazbu, ali bit je da, naročito ako je postavljena za scensku izvedbu, potpuno treba uvući svakoga tko sluša i snažno utjecati na svakoga.

Za „Parsifala“ je Wagner napisao kako je svečani prikaz za pozornicu.

Tako je, nova umjetnička forma koja koristi religiju ili religijske poruke, a publiku vodi u taj svijet i mijenja je. To je ta Wagnerova ambicija! Nevjerojatna je glazba i zaslužuje svoje mjesto na repertoarima, bez imalo sumnje. Znam da je prva publika bila rezervirana prema izvedbi „Parsifala“, jer treba neko vrijeme da shvatite veličinu te glazbe, pa je trebalo duže da se prepozna kao magnum opus.

Transcedentni je to proces. Nakon tog doživljaja, osjećate se drugačije. Naravno, ako ste otvoreni prema tome. Ako netko ne misli lijepo o Wagneru, ne bih se upuštao u uvjeravanja.

Sada mi je palo na pamet, Humperdinck je napisao operu „Ivica i Marica“ odredivši je malo se izrugujući kao „Kinderstubenweihfestspiel“, kao svečani prikaz za dječju sobu. Bio je Wagnerov asistent, upravo na pripremama praizvedbe „Parsifala“. Čak je i napisao nekoliko taktova za to djelo, jer trebali su nešto više glazbe za promjenu na pozornici.

Često se dijelovi „Parsifala“ izvode koncertno, na vjerski blagdan, na Uskrs.

Treći se čin odvija na Veliki petak. Čitavo se djelo na neki način temelji na Kristovoj muci, ali simbolično, nije to priča o Isusu. Imate Sveti Gral i Sveto Koplje koje čuvaju arturijanski vitezovi, imate Kundry kao onu koja se rugala Isusu dok je nosio križ zbog čega nosi prokletstvo do kraja života, ali više je bitna misao o tome što je Uskrs, zašto se nešto dogodilo je važnije od onoga što se dogodilo, iznad svega najvažnije je iskupljenje. Otkupljenje grijeha. Spasenje. Također, s druge strane, rađanje novog života u proljeće, imate trenutak u kojem se Parsifal divi svakoj travki, svakom biću. Wagner i kada radi nešto povezano s religijom, želi glazbom sve odvesti na drugačiju razinu. Amfortas pati od nezalječive rane, što je očito simbolično. Na kraju, Parsifal otkupljuje njegove grijehe i zatvara ranu istim kopljem kojim je rana i nastala. Dogodi se uskrsno čudo, a to možete čuti i u glazbi. „Otkupitelju otkupljenje!“, posljednje su riječi u „Parsifalu“. Harmonije vas obuzmu toliko da se osjećate opijeni.

Što Parsifala čini jedinim mogućim razrješiteljem svih prokletstava, zašto baš on donosi spas?

Parsifal, naivni mladić koji na početku ne zna niti svoje ime i koji tijekom djela prolazi veliki razvojni put. Iznenada kroz Kundryin poljubac doživljava spoznaju vidjeti svijet kakav doista jest. Zbog svoje naivnosti i čistoće, jer Parsifal ne zna za pohlepu, intrige, užitke, poroke, odjednom dobiva mogućnost uvidjeti, spoznaje i problem s ranom koja ostaje otvorena jer je Sveti Gral u rukama griješnika, itd. U trenutku poljupca, glazba portretira Parsifalovu dušu, točno čujete što se dogodi nakon toga u njegovoj glavi, shvaćanje koje kroz glazbu naprosto izbije. Parsifal ostaje čist, što svi ostali nisu.

Izvor za „Parsifala“ jest Eschenbachov „Parzival“ što je povezano sa sazrijevanjem i stjecanjem mudrosti. Wagner je promijenio ime prema perzijskom originalu koji se sastoji od riječi Parsi – nevin, fal – lud što bi značilo nevin-lud. U samom djelu Kundry ga tako i pridobiva, jer ga zaziva tim imenom koje on nikada nije čuo, a budi mu u tom trenu sjećanja na djetinjstvo, na majku. Kundry ga želi zavesti, jer je instruirana tako učiniti kako joj je Klingsor zapovijedio…

Po kojem ste ključu birali odlomke za ovog koncertnog „Parsifala“?

Bilo mi je izuzetno važno uzeti što više iz trećeg čina, „Čar Velikog petka“ i sam kraj s iskupljenjem, upravo zato što smo pripremali Uskrsni koncert i vodio sam se tom idejom. Htio sam da imamo trenutke u kojima samo orkestar svira, jer to su impresivni, nezaboravni simfonijski odlomci iz prvog i trećeg čina. Isto tako, želio sam da publika doživi fascinantne trenutke sa solistima. Primjerice, Dubravka Šeparović Mušović pjeva veliku scenu Kundry iz drugog dijela drugog čina, izvodimo je cijelu, a radimo i veći dio trećega čina.

Bilo bi dobro znati priču kako bi se lakše pratilo, pa je to moja preporuka. Mada, nije djelo vođeno samo pričom. Više je o stanju uma i duše, o spoznaji, o promijeni, kakva se primjerice dogodi Parsifalu. Naravno, završavamo s čudom u kojem se rana zatvara, gral je otkriven i počinje sjajiti…

Publika će imati priliku doživjeti gotovo pola „Parsifala“. Izabrao sam omiljene orkestralne dijelove, najuzbudljivije dijelove za zbor i za soliste, za izvrsne Larsa Clevemana kao Parsifala, za posebnu gošću operne sezone Dubravku Šeparović Mušović kao Kundry, austrijskog gosta Philippa Mayera kao Gurnemanza i našeg prvaka Luku Ortara kao Klingsora.

Osobita mi je čast raditi s Dubravkom i s Larsom s kojim sam radio na „Tristanu i Izoldi“. Kada sam tek dobio mjesto šefa dirigenta 2020. godine, Dubravka je pjevala Amneris u koncertnoj „Aidi“ na prvom događaju koji sam dirigirao za 135. obljetnicu otvorenja riječke kazalište zgrade. Potpuno sam se već tada zaljubio u nju kao pjevačicu i umjetnicu. Uskoro s njom pripremamo i Schönbergov „Erwartung“. Ali osim što volimo surađivati s njom, voli je i riječka publika i to je najvažniji razlog zašto stalno tražimo nešto što bi Dubravka mogla pjevati.

Kada se govori o Wagneru, uvijek se vežu i visoki zahtjevi za glazbenike i pjevače.

Jest izazov za nas, ali osjećam da smo orkestar i ja već radili mnogo, imali smo ranije Wagnerovu „Tristana i Izoldu“, izveli smo Brucknera, Mahlera… Impresionizam zapravo ne bi ni postojao bez „Parsifala“. Wagner je svojim bojama orkestra otvorio vrata impresionizmu i 20. stoljeću u smislu boja, ne toliko harmonijama. Ovdje su harmonije mnogo jednostavnije nego primjerice u kromatskijim „Tristanu i Izoldi“, čišće su, ali boje i kombinacije instrumenata koji sviraju zajedno, kreiraju novo čulno iskustvo. Wagnerovo je majstorstvo neosporno i u njegovim prethodnim djelima, no ovo je vrhunac njegova znanja kao skladatelja. U ovome je djelu ekstremno, vrlo pažljivo birao gdje će skladati forte… ako samo slijedite što je napisao, sve je ovdje, sve je toliko višestruko promišljeno, nevjerojatno. „Parsifal“, kao posljednje djelo, njegovo je najvještije skladano djelo. Upravo njime pokazao je put Debussyju. Kao i umjetnosti tog vremena općenito, pružanje novoga pogleda, što se još može pokazati osim realnosti.

Posljednjim djelom Wagner je težio pomiriti sve aspekte svoje duhovnosti spajajući kršćanstvo, budizam i Schopenhauerovu filozofiju. Kakav je vaš pogled na to? Koje su poruke Uskrsnog koncerta?

Bez obzira na vjeru i religiju, zajedničko je većini: biti dobar jedan prema drugome, praštati, živjeti u miru jedni s drugima. Kombinirati ono što je Wagner kombinirao u radu na „Parsifalu“ je Zeitgeist. Živimo u vremenu kada svatko, ili barem većina, ima pravo na vlastitu duhovnost. Poruke Uskrsa daleko su dublje od čokolade i stolova punih hrane. Ne moraju te poruke biti kršćanske, ako se ne osjećate kao kršćani, mogu biti filozofske, budističke, kakve vi želite, ali tu su oprost, iskupljenje, rješavanje patnje… Putovanje duše.

Razgovarala Andrea Labik

Kundry je ženski lik, prokleta je vječnim životom, jer se ismijavala Isusu na križu. Tu ulazimo u tematiku Velikog petka. Ismijavajući se Isusu na križu, ona je srela njegov pogled. Taj pogled prati je cijeli život, cijelu vječnost, ona ne može umrijeti. Smrt bi za nju značila olakšanje, ali zbog prokletstva ne može umrijeti. Živeći u vječnosti, zna sve o svakome.

U prvom činu saznajemo što je Sveti Gral. Titurel i njegov sin Gurnemanz čuvaju Sveti Gral. To je posudica od jaspisa iz koje je Isus pio na posljednjoj večeri, u taj kalež je Josip iz Arimateje skupio Isusovu krv koja je iz njegove rane na boku curila dok je bio razapet na križu. Krv skupljena u kaležu slavi se u Svetom Gralu. Čin otkrivanja Svetog Grala predvodi Amfortas. Međutim, on nažalost poklekne ovozemaljskim užicima. U jednom trenutku zavede ga Kundry, jer je ona vječna, pa se to dogodilo ranije u prošlosti. Amfortasu procuri rana na boku kao simbol da je zgriješio i nema više snage predvoditi čuvanje Grala. Gurnemanz iščekuje tko je taj prosvjetitelj, personifikacija Isusa koji će doći i zatvoriti Amfortasovu ranu.

U drugom činu smo u dvorcu Klingsora. Klingsor je prije bio pustinjak i čuvao je Sveti Gral, ali on je taj koji je zgriješio, pokleknuo je pred ženskim čarima, sam je sebe kastrirao, a kao svoju glavnu osobu za manipulaciju postavio je Kundry. Klingsor zna da dolazi Parsifal, da će doći netko tko će otkupiti grijehe, tko će razriješiti ljude patnje, Klingsor mu postavlja Kundry da ga zavede. Mi izvodimo scenu koja uslijedi, Parsifala najprije napadaju cvjetne djevojke koje ga zavode, a kada se njima odupre, nastupa Kundry. Podmuklo ga zove „Parsifal“, a to je prvi put da on čuje svoje pravo ime, jer on ne zna niti tko mu je otac niti tko mu je majka. Taj zov je najpoznatiji zov u ovom djelu. Parsifal ostaje iznenađen, to je točka u kojoj Kundry njime manipulira. Govori mu kako je majčica umrla jer je bio nestašan, kako je patila, tata je umro dok je Parsifal još bio u utrobi, pritom mu konstantno nabija krivnju. Preko krivnje manipulira s njim. Kaže mu da krivnju može gasiti užitkom koji će mu pružiti ona i Kundry ga zdušno poljubi. Da je to običan muškarac, on bi podlegao ženskom sočnom poljupcu, ali ne Parsifal. U tom poljupcu njemu se dogodi spoznaja, doživljava prosvjetljenje. On otkriva Amfortasovu ranu, shvaća da je on taj koji je pozvan da razriješi tu enigmu zašto neprestano curi krv iz Amfortasove rane, zašto Gral slabi.

Dolazimo do glavne okosnice djela – patnja, suosjećanje. Da bi se otkupili grijesi, potrebno je suosjećati s drugim ljudima. A to možemo tek onda kad smo upoznali istinsku patnju. To je ono čemu nas uči „Parsifal“. To je Schopenhauerova filozofija koju je Wagner u ovom djelu dao, u sveopćem kaosu jedini izlaz je – suosjećanje sa svakim pored nas. A to možemo jedino ako smo se prosvijetlili. „Parsifal“ je priča o prosvjetljenju njega kao osobe, od dječaka koji je ubio labuda što ga je najprije razveselilo, ali je osjetio snažno suosjećanje i tu počinje njegov put ka prosvjetljenju, sve do trenutka kada Parsifal zacjeljuje ranu Amfortasa uperivši u njega to isto koplje kojim je i ranjen. Koplje je sinonim za duhovnu spoznaju. Svi se možemo odlučiti hoćemo li ići putevima duhovne spoznaje ili materijalne i ljubavne požude. Sveti Gral je simbol našeg duhovnog ja koje nam je dato da ga na ovom svijetu uzvisujemo ili uništavamo, a treći važan simbol je upravo labud. Put koji moramo proći da bismo doživjeli prosvjetljenje. Jedini način je da si uskratimo požude i posvetimo se duhovnom rastu. Zato se „Parsifal“ izvodi na Veliki petak. Kundry nije samo zavodnica, ona se na kraju i pokaje. U trećem činu Kundry Parsifalu simbolično svojom kosom pere noge, doživljava novu dimenziju.

Veličina „Parsifala“ je u tome da je nama pokazano i rješenje. „Parsifal“ je sažeti život, predložak ljudskog života kojeg možemo koristiti da znamo što će se dogoditi ako nešto napravimo. Podsjeća nas da stanemo i posvetimo se svom dubokom ja, pogledamo onog pored sebe i gajimo to dobro.

Opera.hr – DOBRODOŠAO REPERTOARNI ISKORAK RIJEČKE OPERE

Vijenac – GLAZBU IZDVAJA

Culturenet.hr – Uskrsni koncert Riječkoga simfonijskog orkestra

Kigo.hr – Tematika Velikog petka uz odlomke grandioznog Wagnerovog „Parsifala“

Teklić.hr – Tematika Velikog petka uz odlomke grandioznog Wagnerovog „Parsifala“

Extravagant – Tematika Velikog petka uz odlomke grandioznog Wagnerovog „Parsifala“

Torpedo – Tematika Velikog petka uz odlomke grandioznog Wagnerovog “Parsifala”

Tportal – Koncert ‘Parsifal’ u riječkome HNK na Veliki petak

La Voce del popolo – Fiume. Venerdì Santo con «Parsifal»: ultimo dramma musicale di Wagner

Novi list – Riječki simfonijski orkestar na Veliki petak u Zajcu izvodi “Parsifala” Richarda Wagnera

Glas Istre – Koncert s odlomcima opere “Parsifal” u riječkome HNK

Torpedo – [FOTO] Veliki petak u Zajcu obilježen uz odlomke grandioznog Wagnerovog ‘Parsifala’

HRT Magazin – Koncert s odlomcima opere “Parsifal” u riječkome HNK

La Voce del popolo – «Parsifal». La musica celestiale di Wagner

Novi list – Nesvakidašnje glazbeno iskustvo. U riječkom HNK-u izvedeni ulomci iz “Parsifala” Richarda Wagnera