VELIKO FINALE KONCERTNE SEZONE – „TITAN” DELEPELAIRE, ELGAR, MAHLER

Dirigent:
Solist:
violončelo (solo-čelist Berlinske filharmonije): Bruno Delepelaire
Koncertni majstor:
Riječki simfonijski orkestar

17. lipnja 2022.

Francuz Bruno Delepelaire (1989.) prvi je violončelist jednog od najboljih orkestara na svijetu, Berlinske filharmonije i jedan od najboljih europskih violončelista! Iza njega su neke od najvažnijih međunarodnih nagrada i suradnji s najslavnijim dirigentima kao što su Antonio Papano, Simon Rattle, Colin Davies, Herbert Blomstedt, Kirill Petrenko. Paralelno, u svojim jedinstvenim solističkim nastupima potpuno se predaje publici koju želi istinski dirnuti izvedbom, vjeruje da je osim savršenog sviranja važno glazbu interpretirati iz otvorenoga srca. Na koncertu ćete moći uživati i u njegovom solističkom nastupu i u praizvedbi njegovih Taurida, u kiši orkestralnih meteora.

Jedno od središnjih, nimalo tipičnih, ali jedno od najizvođenijih djela glazbene literature za violončelo je emotivni Elgarov Koncert za violončelo i orkestar. Energičnog tempa, u gotovo rekvijemskom raspoloženju, elegična lamentacija nastala je nakon razaranja tijekom mračnog, nasilnog Prvog svjetskog rata. Nadahnuto djelo bogato je nabujalim upečatljivim glazbenim temama i mnogi op. 85 smatraju vrhuncem Elgarovih skladateljskih postignuća.

„Stvoriti simfoniju za mene znači stvoriti svijet”, kazao je Gustav Mahler koji je skladao jednu od najimpresivnijih i najodvažnijih simfonija ikada napisanih, Prvu simfoniju u D-duru, „Titan”. U njegovom se skladanju prepoznaje fuzija modernih i tradicionalnih ideja što ga čini posebno inovativnim. Mahler je napisao i program u kojem sugerira kako glazba opisuje „Titan” Jeana Paula Richtera u kojem glavni lik vodi strastven, plemenit i herojski život, ideale s kojima se Mahler uvelike identificirao. Nakon četvrte revizije djela, odbacio je sve programske bilješke i naslovio djelo jednostavno Simfonija u D-duru. Za dočarati zvuk prirode, za raspon emocija od veselja do junakova bolnog krika, veličina orkestra bila je kao nikada ranije.

 

Program

Bruno Delepelaire (1989.): Les Taurides / Tauridi

Edward Elgar (1857. – 1934.): Koncert za violončelo i orkestar u e-molu, op. 85
I. Adagio – Moderato
II. Lento – Allegro molto
III. Adagio
IV. Allegro – Moderato – Allegro, ma non-troppo – Poco più lento – Adagio

*** pauza ***

Gustav Mahler (1860. – 1911.): Prva simfonija u D-duru – Titan
I. Langsam. Schleppend. Wie ein Naturlaut – Im Anfang sehr gemächlich / Polako. Usporavajuće. Kao zvuk prirode – u početku vrlo lagano
II. Kräftig bewegt, doch nicht zu schnell / Čvrsto pokretno, ali ne prebrzo
III. Feierlich und gemessen, ohne zu schleppen / Svečano i odmjereno, bez usporavanja.
IV. Stürmisch bewegt / Burno

 

Koncert traje oko dva sata, izvodi se s jednom pauzom.

Tauridi (Les Taurides) kratko je djelo za orkestar skladano 2022. godine. Uvijek me fascinirao zvuk holivudskog orkestra, kao i glazba Johna Williamsa, stoga je ova skladba vjerojatno pod tim utjecajima, kao i onima iz francuske impresionističke glazbe koju toliko volim.

Atmosfera je herojska i slavljenička, a u središnjem dijelu je više „zagušena” i ponekad prijeteća.

Naslov djela odnosi se na oblak zvijezda padalica povezanih s kometom Encke. Ogroman razmjer fizičkih fenomena koji se događaju u svemiru, luda količina energije koja se oslobađa u određenim galaktičkim događajima, violentnost i istovremeno čista ljepota (kada pomislimo na neke od slika teleskopa Hubble, primjerice), bili su izvor inspiracije za skladanje ovog djela.

 

Bruno Delepelaire, solo-čelo Berlinske filharmonije

Što smatrate najvažnijim dok nastupate?

Za glazbenike je cilj podijeliti glazbu s publikom, oživjeti je iz nota koje se nalaze na našim pultevima. Zato smatram da je naša najvažnija dužnost da smo sigurni da smo u potpunosti predani priči koju pričamo, da smo uvjereni u našu interpretaciju. Inače, postoji opasnost da bi moglo biti dosadno. Ponekad se može dogoditi da se ne složite s dirigentom kako bi se djelo trebalo svirati, ali kada je vrijeme koncerta, svi samo želimo da publika doživi prekrasno i intenzivno iskustvo, a za to omogućiti moramo naše razlike ostaviti po strani u tom trenutku na pozornici.

 

Zbog čega volite Elgarov Koncert za violončelo i orkestar?

Kao i mnogi violončelisti vjerojatno, mislim da je ovaj koncert jedno od onih djela zbog kojih sam se zaljubio u violončelo. Kao dijete mnogo sam puta gledao poznati film o Jacqueline du Pré koja izvodi taj Koncert i bio sam potpuno očaran tom glazbom. Lirizam prvog i trećeg stavka, virtuoznost drugog stavka, povratak na početak na samome finalu koncerta i sve to u ovoj legendarnoj interpretaciji, zasigurno je utjecalo na mnoge mlade violončeliste.

Ovo će, zapravo, biti prvi put da imam priliku svirati Elgarov Koncert s orkestrom tako da je osjećaj zaista poseban!

 

Možete li opisati kako su se „Tauridi” pojavili s neba u vašem umjetničkom svijetu, kako su se pojavili u notnom zapisu? Ideja je vjerojatno doslovno pala s neba 🙂
Zašto baš Tauridi?
Koje instrumente uključuje djelo?
Kakav zvuk i atmosferu publika može očekivati?

„Les Taurides” kratko je djelo za orkestar skladano 2022. godine. Uvijek me fascinirao zvuk holivudskog orkestra, kao i glazba Johna Williamsa, stoga je ova skladba vjerojatno pod tim utjecajima, kao i onima iz francuske impresionističke glazbe koju toliko volim. Atmosfera je herojska i slavljenička, a u središnjem dijelu je više „zagušena” i ponekad prijeteća. Naslov djela odnosi se na oblak zvijezda padalica povezanih s kometom Encke. Ogroman razmjer fizičkih fenomena koji se događaju u svemiru, luda količina energije koja se oslobađa u određenim galaktičkim događajima, violentnost i istovremeno čista ljepota (kada pomislimo na neke od slika teleskopa Hubble, primjerice), bili su izvor inspiracije za skladanje ovog djela.

 

Je li ovo vaše prvo djelo koje ste skladali?
Kako vam se sviđa iskustvo i biste li voljeli nastaviti?

Počeo sam skladati prije nekoliko godina, a prijateljica je upravo snimila kratku skladbu za klavir koju sam napisao za nju, „Eclats” (svira Kim Barbier). Međutim, ovo je prvi put da će orkestar svirati moju glazbu, što je trenutak od velike važnosti u životu mladog skladatelja! Namjerno sam ovo djelo napisao u svečanom stilu, razmišljajući o glazbenom svijetu „velikog holivudskog zvuka”. Ovo će ljeto fagotistica Sophie Dartigalongue odsvirati koncert za fagot koji sam napisao za nju, a u tom je djelu atmosfera sasvim drugačija, možda malo eksperimentalnija u harmonijama i melodijskim linijama. Uživam pisati glazbu za različite formacije i u mnogo različitih stilova. Naravno, inspiriraju me skladatelji kojima se divim, ali nastojim imati svoj glas, što nije lako, ali jest vrlo uzbudljivo, proces je izrazito drugačiji od izvedbenog procesa. Sigurno ću nastaviti skladati.

 

Omiljeni koncert za violončelo

Nakon Henryja Purcella iz 17. stoljeća, Sir Edward Elgar bio je najcjenjeniji engleski skladatelj.

Većina opusa engleskog skladatelja Edwarda Elgara iz vremena je između 1890. i 1914. godine, vremena procvata europske umjetnosti. Nastajala je tada glazba Straussa, Puccinija, Schönberga, poezija Yeatsa, Rilkea, A. G. Matoša, drame Galsworthyja, Shawa, Kamova, slike Klimta, Van Gogha, Muncha, Cezanna, Gaugina, itd.
Ne samo rat i apokaliptična ratna razaranja Prvog svjetskog rata pogodila su engleskog skladatelja Edwarda Elgara… Koliko užasavajuće su morale biti te godine za umjetnika koji je veliki dio uspjeha dugovao njemačkim dirigentima i njemačkoj publici, a mnogi njegovi prijatelji različitih nacionalnosti bili su zauvijek izgubljeni u nezamislivoj katastrofi i mržnji dugoročnih posljedica!? Počeo je skladati svojevrsni rekvijem za izgubljenu generaciju. Finalni bolni udarac Elgaru 1919. godine zadala je bolest njegove voljene supruge Alice koja je ubrzo i umrla. S njegovom istinskom muzom nestala je i inspiracija. Bila je to posljednja godina u kojoj je uspio skladati cjelovita komorna djela i svoj čuveni – Koncert za violončelo dovršen u kolovozu 1919. godine.

Elgarovo djelo upečatljivih tema, duboko je introspektivno, prati ga tuga suosjećanja, ali ne i pesimizma, Koncert je premijerno izveo Londonski simfonijski orkestar u Kraljičinoj dvorani 27. listopada 1919. godine. Praizvedba je podbacila zbog niza okolnosti. Ali ovaj je Koncert za violončelo postao omiljen kod publike i izvođača zahvaljujući dvadesetogodišnjoj Jacqueline du Pré koja je 1960-ih s istim orkestrom snimila Koncert, a dirigirao je John Barbirolli koji je kao mladi violončelist svirao u orkestru na premijeri 1919.! Remek-djelo je tek tada meteorskom brzinom i snagom zarobilo srca slušatelja diljem svijeta. Bio je to uspon koji je nadmašio i najentuzijastičnije, snimak i djelo postali su jedni od najslavnijih u klasičnoj glazbi, bezvremenski klasik. „Ako ikada nakon moje smrti čuješ nekoga tko zviždi ovu melodiju na brdima Malvern, nemoj se uplašiti. To sam samo ja”, kazao je prijatelju Elgar uz zviždanje prve teme Koncerta.

 

Mahler: „Stvoriti simfoniju za mene znači stvoriti svijet”

Mahler je stvarao glazbene svjetove, a za Prvu simfoniju je objasnio: „Ovo je zvuk prirode, a ne glazbe”. Mahler je tijekom 1880-ih radio kao dirigent u brojnim regionalnim kazalištima što mu nije ostavljaloo vremena ni energije za skladanje vlastite glazbe tijekom kazališnih sezona. Stoga ne čudi što su često njegova djela sadržavala njegove već poznate teme i ideje iz ranijih skladbi, koliko njegovih, toliko i drugih skladatelja (Beethoven, Liszt, Wagner), a inspirirala ga je i narodna umjetnost. Tijekom Drugog svjetskog rata uništene su njegove četiri simfonije koje su prethodile „Titanu”, dakle njegova Prva simfonija zapravo je peto simfonijsko djelo.

Praizvedba Prve simfonije kojom je dirigirao sam 29-godišnji Mahler u Budimpešti 20. studenog 1889. godine uznemirila je publiku, osobito sablasnom preradom dječje narodne pjesmice u tempu pogrebne koračnice („Frère Jacques”/ „Bratec Martin”) u trećem stavku. Ni publika ni kritika nije pozitivno reagirala, kritičari su oštro pisali o njoj do te mjere da su je osporavali kao glazbu uopće. Publika je bila zbunjena ekstremnom i dramatičnom promjenom raspoloženja, djelo je izazivalo i veselo i tužno raspoloženje. Bilo je to previše za publiku 19. stoljeća.

„To je najspontanije i najodvažnije djelo koje sam skladao”, kazao je Mahler za svoju Prvu simfoniju, a zabilježio je svoje misli nakon praizvedbe: „Naivno, zamišljao sam da će… im se odmah svidjeti… Koliko je iznenađenje i razočarenje bilo kada je ispalo posve drugačije. U Budimpešti, gdje sam je prvi put izveo, prijatelji su me izbjegavali nakon toga… Otišao sam kao gubavac i odmetnik”.

Mahler je revidirao djelo, ali reakcije u siječnju 1893. u Hamburgu nisu bile bolje. Na nagovor prijatelja osmislio je opisni program za djelo i naslovio simfoniju „Titan” osvrćući se na istoimeni roman u četiri toma Jeana Paula Friedricha Richtera u kojem glavni lik vodi plemenit i herojski život, samo se vlastitom strastvenom snagom bori sa zlom. U prvoj se polovici tematiziralo dane mladosti, cvijeća i trnja, buđenje prirode i svijest o njoj, a u drugoj događaji poput onih iz Danteove „Božanstvene komedije” u kojoj se razotkriva mračna strana svijeta. Ponovno je opsežnim zahvatima revidirao čitavu partituru, uklonio je program i sve asocijacije u želji da se u djelu herojstvo prepoznaje na apstraktan način. Želio je da glazba govori sama za sebe. Iako je bila daleko programske glazbe, naziv „Titan” ipak se zadržao. U melodijski materijal simfonije unio je inovacije, a od simfonijske pjesme u dva dijela preko tonske pjesme u simfonijskoj formi i pet stavaka, do „Titana” i konačno četverostavačne Prve simfonije, djelo se smatra neuobičajeno grandioznim i ambicioznim za ono vrijeme, zahtijevajući brojčano nadmoćan orkestar. Sve do posljednje izvedbe kojom je dirigirao u New Yorku u prosincu 1909. godine revidirao je djelo i prije i poslije koncerta.

Za promociju Mahlerovih simfonija uvelike je zaslužan Leonard Bernstein koji ih je dirigirao diljem svijeta tijekom svoje duge karijere. Mahlerova Prva simfonija danas je jedno od njegovih najčešće izvođenih djela i jedna od najpopularnijih simfonija. „Moje vrijeme će tek doći. Kao čovjek učinit ću bilo koji ustupak, kao umjetnik ni jedan”, kazao je Mahler i sva sreća što je bilo tako.

 

Razgovarala Andrea Labik

Foto & Video galerija
Generalni pokrovitelj Riječkoga simfonijskog orkestra