U velikoj koprodukciji dvaju nacionalnih kazališta, riječkog i osječkog, nastaje urnebesno komična operna kombinacija za publiku – operna commedia dell’arte „Arlecchino” i remek-djelo komične opere „Gianni Schicchi”. Na sceni i u orkestralnoj rupi traju probe, režiraju Marin Blažević i Fabrizio Melano, solistički ansambl broji više od 20 pjevačica i pjevača u dvije jednočinke, a operama u Rijeci ravna šef dirigent Riječkog simfonijskog orkestra, maestro Valentin Egel. Premijera je na riječkoj pozornici već u ponedjeljak 14. ožujka, a reprizne izvedbe uslijedit će 17., 18., 19. i 21. ožujka. Donosimo razgovor s mladim njemačkim dirigentom koji je u Rijeci već doma, a koji vas poziva na opuštanje i zabavu uz vrsne umjetnike i dvije slične, a različite operne komedije.
Neki obožavaju taj žanr, a neki ga smatraju plitkim. Kako vi razmišljate o komičnim operama?
Odlično pitanje! Dobro je da opera nije uvijek samo o ubijanju, umiranju, patnji, najdubljim ljubavnim bolima, već da može i razveseliti. Uobičajeno je da u operi postoji katarza, dok gledate, patite s protagonistima, nakon toga se osjećate ispunjeno. Međutim, lijepo se prepustiti i lakšoj, vedrijoj priči, uživati u prekrasnoj, u ovom slučaju i duhovitoj opernoj večeri. Smijeh i veselje nešto je što svi trebamo.
Opera „Gianni Schicchi” prilično je česta na pozornicama. U čemu se prepoznaje njezina komičnost?
„Gianni Schicchi” je jedna od najpoznatijih komičnih opera u povijesti glazbe. Dobra je stvar što u njoj nema jeftinih šala. Doista jest komična i smiješna. Zabavna je ta zloća obitelji preminulog bogataša… Ne gledate predstavu koja „peca” smijeh, nego su situacije i okolnosti u priči te koje ju čine smiješnom.
Kako spomenutu duhovitost čujemo u operi?
O! Nekoliko je trenutaka u glazbi gdje je to očito. Primjerice, glavna tema u „Schicchiju”, nekako je – naopaka. Zvuči drugačije nego što je napisana, što je već samo po sebi komedija za orkestar. Svaki orkestar i svaki pjevač mora se naviknuti na tu obrnutost. Šaljivo je, istovremeno i – pogrešno, baš kao što je neiskreno i žalovanje rodbine za preminulim bogatašem, oni se pretvaraju, zapravo su sretni jer pretpostavljaju da će nasljedstvom postati bogati, ne brinu oni za Buosa Donatija. A ta se hipokrizija čuje i u glazbi. Jednako kao i kada doktor dođe i pita je li bolesnik imao kakvih bolova u trbuhu, pa čujemo fagot koji oponaša zvukove abdomena.
Nisu te glazbene šale kod Puccinija toliko očite, prije bih rekao da su prikrivene nego naglašene.
A kod Busonija i njegovog „Arlecchina” kojeg u Rijeci do sada nismo gledali, za razliku od „Giannija Schicchija”?
Kod „Arlecchina” je već drugačije. Komičnost je očitija i u glazbi.
Glazbeno i dramaturški „Arlecchino” je – čudan i šašav.
Sve je neobično spojeno, što mi se zbilja sviđa. Glazbeni broj po broj isprva vam se čine potpuno odvojeni kao da nisu dio istog djela, nespojivi su, ali kad pogledate bolje, nalazite vezu u cjelokupnom razvoju. Za publiku će to biti kolaž čudnih i otkačenih trenutaka. Mislim da je to bila i intencija skladatelja. Busoni je i sam Harlekin skladajući djelo na taj način. Igrajući se. Priređujući publici igru u kojoj će, naviknuti na operne tijekove, očekivati da u određenom trenutku dolazi nešto veliko, važan lik ili događaj, a Busoni piše da u tom veličanstvenom trenutku dolazi – magarac.
Ili za glavnog lika u operi postavlja – glumca, a ne pjevača.
Tako je, prva je to opera u povijesti glazbe u kojoj glavni lik ne pjeva! Bila je to Busonijeva ideja. To je uloga za glumca. On govori pjevno, mada ima trenutaka i kada pjeva. Dvoje glumaca naš su Arlecchin i fenomenalni su, Serena Ferraiuolo i Giulio Settimo. Glumac u toj ulozi mora biti muzikalan, a njih dvoje zaista jesu. Moraju moći čuti ritam, govoriti uz glazbu koja sve određuje. Čak i kada izgleda kao improvizacija karakteristična za commediju dell’arte, oni moraju i govoriti uz orkestar, u ritmu i tempu.
Dakle, dirigirate i glumcima.
Da, imali smo puno muzičkih proba. Za njih je to novo. Sjajni su.
Sretali ste se s Busonijevim djelima i ranije?
Kako sam i sam pijanist, veliki sam Busonijev fan, ali prvenstveno zbog glazbene filozofije, teorije glazbe i njegovih spisa o inovaciji glazbe i novim rješenjima. Postao je najpoznatiji po svojim transkripcijama Bachovih djela. On zbilja zna postaviti note. Upravo zato ono što nam u „Arlecchinu“ zvuči čudno istovremeno je i toliko dobro! Znamo da nije riječ o nekome tko nije vješt. On namjerno piše „pogrešne“ note kako bi bio Harlekin svojoj publici s kojom uživa igrati se.
Jako je zanimljiva ličnost. Odrastao je uz roditelje glazbenike, oca Talijana, klarinetista, i majku Njemicu/Talijanku, pijanisticu.
Pročitao sam kako je jedan muzikolog napisao da je Busoni zapravo i Harlekin i doktor Faust, lik iz svojih opera.
No, s „Arlecchinom“ se niste susreli na ovaj način, radili na tom djelu? Osim što ste mladi, ta se opera i vrlo rijetko izvodi.
Nisam do sada dirigirao „Arlecchina“, naravno. Na neki je način otkriće za mene. Jako rijetko se postavlja na pozornice. Svakako je nešto drugačije, nešto na što publika nije navikla. Ali i nešto što vrijedi čuti, vidjeti.
U „Arlecchinu“ ćete čuti i snažnu glazbenu ilustraciju likova.
Glazbeni će entuzijasti moći u obje opere prepoznavati i otkrivati doista mnogo…
Kakav izazov predstavlja za pjevačice i pjevače?
Pitajte njih (smijeh).
Popriličan je izazov! Imam dojam da se sviđa svima. To je znak da je riječ o dobroj glazbi – kada smo počeli, većina je bila skeptična, „što je ovo“, no što smo više „ulazili“ u materiju, postajalo je bolje. Mislim da je svima prirasla srcu. I to zbog toga što je tako odlično napisana, genijalna je. Što je više upoznajete, utoliko vam je sve bolja.
Možete li ispreplesti, povezati ove dvije opere?
Veza je mnogo! Preklapaju se u toliko toga da bi mogli biti braća Arlecchino i Schicchi. (smijeh)
U isto su vrijeme napisane, „Arlecchino“ 1915., praizvedena je 1917., a opera „Gianni Schicchi“ skladana je i praizvedena 1918. godine.
Obje su komične i objema je glavni lik u naslovu.
I Gianni Schicchi je svojevrsni Arlecchino, a Arlecchino je lik commedije dell’arte. Obje u galeriji likova imaju doktora, starce i mladi zaljubljeni par koji predstavljaju novo što se suprotstavlja starome…
Fabrizio Melano koji režira „Schicchija“ želio je ostaviti radnju opere u Firenzi 1299. kako je originalno i napisano, na prijelazu iz srednjega vijeka u renesansu. „Gianni Schicchi“ donosi upravo to što sam spomenuo – „Viva la gente nova e Gianni Schicchi!“.
Imam osjećaj kao da je Puccini čuo za Busonijeva „Arlecchina“. Ili je to bilo u zraku, atmosfera vremena. Ako pogledamo strukturu oba djela, vrlo je slična. Obje imaju epilog tipičan za commediju dell’arte. Opera završava, imamo sretan kraj, a onda na pozornicu dolazi lik i obraća se publici. Potom uslijedi kratka, gotovo cirkuska glazba i to je to.
Dante i njegova „Božanstvena komedija“ ono je u čemu se snažno preklapaju. Jedan od glavnih likova u „Arlecchinu“, krojač Ser Matteo toliko strastveno čita Dantea, ponosno ga interpretira, želi čak i napisati operu. A Gianni Schicchi je lik iz tog istog djela, iz „Pakla“.
Koje su onda najveće razlike među njima?
Dok je „Gianni Schicchi“ klasično napisana opera, u svakom detalju toliko dobro ispričana priča u izvrsnoj suradnji libreta i glazbe, „Arlecchino“ je na neki način – antiopera. Ruga se svim stereotipovima vezanima uz operu. Primjerice, tenor Leandro čista je karikatura tenora, vidjet ćete koliko. Na pozornici je pun sebe, nosi mač, instrument i pjeva o ljubavi i uzvikuje „Vendeta!“. Čak i u originalnom njemačkom libretu ponavlja to na talijanskom! Odlična parodija.
Tko najviše uživa u parodiranju?
(smijeh) Pa i tenori sami, također! Mislim da većina tenora zna za te stereotipe i ne smetaju im. Naš je odlični tenor Jorge Puerta od prvog trenutka spremno objeručke prihvatio karakter i smjer ove uloge. Toliko sjajno može parodirati tenora upravo zato što je toliko odličan tenor.
Dva su redatelja za dvije komične opere i redateljske poetike su potpuno drugačije.
Fabrizio Melano poznaje operu u najmanjem detalju, svaku riječ, svaku notu. „Gianni Schicchi“ je doista zahtjevna opera za scensko postavljanje jer mnogo je ljudi koje morate režirati na pozornici. Mnogo je opera koje imaju mnogo likova, ali u ovoj imate malu sobu, a ta je soba prepuna ljudi. Važno je znati napraviti to tako da ne izgleda kao gužva. Treba se vidjeti razvoj svakog od likova. Melano to prekrasno radi. I to od prve probe. Stvarno sam sretan. Iskustva koja on nosi, priče s najvećima iz opernog svijeta… to je gotovo zastrašujuće koliko je nestvarno raditi s nekim takvim! Još je k tome toliko draga osoba, jako pristupačan i zahvalan.
Marin Blažević napravio je izvrsnog „Arlecchina“. Redateljski pristup je suprotan. Fabrizio Melano režira klasično, umješno. Marin Blažević vješto se prepušta tokovima začudnosti i šašavosti koju opera „Arlecchino“ nosi, što je izvrsno. Osim komike, „Arlecchino“ u pozadini ima izraženu i pacifističku i demokratsku poruku.
Publiko, dođite jer…
Za publiku koja dođe bit će to večer uz komične opere koje će vas razvedriti, opustiti, pa i nasmijati, svakako pružiti dobru zabavu.
Razgovarala Andrea Labik
