Najnovija premijera u riječkom HNK Ivana pl. Zajca vrlo je ambiciozno postavila za cilj predstaviti jednu od najzahtjevnijih opernih partitura dvadesetoga stoljeća – operu Elektra Richarda Straussa na libreto Huga von Hofmannsthala prema njegovoj vlastitoj drami inspiriranoj Sofoklovom tragedijom. Straussova skladateljska pozicija, generalno uzevši, unutar glazbenih previranja prve polovine prošloga stoljeća izazivala je često kontroverzne sudove; nitko mu nije mogao odreći genijalnost na području baratanja „savršeno ugođenim orkestrom”. Straussova instrumentacija neosporni je vrhunac kasnoromantičarskog orkestralnog razvoja. No uvijek se našlo onih koji su nalazili zamjerke njegovoj glazbi: premalo inventivnosti, premalo revolucionarnosti, ma štogod to značilo! Tako je još do danas ostala u uporabi uzrečica „wenn Strauss, dann Johann, wenn Richard, dann Wagner” (ako Strauss, onda Johann, ako Richard, onda Wagner), koja, premda duhovita, ipak ostaje samo pokazatelj stanovite kratkovidnosti mnogih njegovih suvremenika. Jer Richard Strauss neupitno je velika figura, posebice opernog teatra 20. stoljeća, a šarolikost njegovih ostvarenja proteže se u širokoj amplitudi, na čijoj se jednoj od krajnjih točaka nalazi upravo Elektra.
Straussovi skoro pa nemogući zadatci za solistice
Elektra je izazov za svaki operni ansambl. Djelo je kompleksno, muzički teško, pjevački neugodno zahtjevno. No istini za volju, Strauss je svojim ženskim likovima volio davati skoro pa nemoguće zadatke, tjerajući ih nemilosrdno do krajnjih granica izvođačkih mogućnosti. (I to ne samo u „revolucionarnoj Elektri”, nego primjerice i u finoj maloj komornoj operi Arijadna na Naxosu, gdje ulogu Zerbinette može tumačiti zaista samo krajnje virtuozno disponiran koloraturni sopran.)
Elektra ostaje ipak priča za sebe, zbog silnog dramskog naboja i u stanovitom pogledu „univerzalne problematike” karakteristične za klasičnu grčku dramu, čije su se opće i vječne teme obnavljale iz epohe u epohu, našavši svoje predstavnike i u turbulentnom srednjoeuropskom fin de siècle-u .
Praktični problem kod Straussove Elektre je izvođački aparat, kojem je osnova veliki simfonijski orkestar, te solisti, bolje rečeno tri solističke ženske uloge, koje „drže„ predstavu. Bez toga je izvedbu Elektre besmisleno i pretpostavljati, a kamoli postavljati.
Sigurnost i sugestivnost na sceni
Velika je sreća da danas u nas postoji makar jedna operna kuća koja je Elektru u stanju realizirati praktički vlastitim snagama, uz minimalna vanjska pojačanja orkestralnog aparata, te za ovu priliku sretno izabranim solisticama dviju vodećih uloga: Elektre, u tumačenju moćne njemačke sopranistice Maide Hundeling, te njene sestre Krizotemis, koju je nevjerojatnom sugestivnošću i glasovnom snagom interpretirala Finkinja Helena Juntunen. Ove uloge, poput nekih Wagnerovih, pisane su na rubu fizičke izdržljivosti interpreta. Izvrsnost izvođenja kod obje je solistice proizlazila iz sigurnosti nastupa, koja je pak počivala na visokoj razini perfekcionizma jedne krajnje studiozne pripreme i potpune usredotočenosti na svaki trenutak izvođenja. U ulozi Klitemnestre ravnopravno im se pridružila mezzosopranistica Dubravka Šeparović Mušović, koja je pojavom, raskošnim glasom, uz mudro korištenje svog scenskog iskustva, također ostvarila impresivnu kreaciju.
Ženska opera
Elektra je definitivno ženska opera, snažnih tenzija i međusukoba svojih heroina, opsjednutih osvetom, strahom, mržnjom i smrću. Muški likovi pojavljuju se više kao nužni impuls za pokretanje odnosno dovršenje radnje. No treba odati priznanje i tumačima tih uloga. Dario Bercich bio je upečatljiv Orest, jednako kao i Marko Fortunato u ulozi Egista. Svi ostali interpreti (Slavko Sekulić kao Orestov odgojitelj, Sofija Cingula, Dominika Glinšek, Morana Pleše, Vanja Zelčić i Ana Majdak kao Sluškinje, Olga Kaminska kao Nadglednica, Ljubov Judčenko Košmerl kao Nositeljica plašta, te Sergej Kiselev i Saša Matovina kao Sluge uklopili su se u mozaik izvedbe poput dobro izbrušenih kamenčića. Zbor je pripremila Nicoletta Olivieri i zvučao je izvrsno. Velike pohvale idu orkestru i dirigentu: oni ostaju čvrsti stupovi ove izvanredne izvedbe.
Ingeniozna zamjena pozicija
Ville Matvejeff, sa svojim dubokim razumijevanjem Straussove glazbe otkrio je slušateljima svu ljepotu i raznovrsnost detalja ove genijalne partiture, vodeći predstavu sigurnom rukom i velikom sabranošću. Ona mu je zaista i bila potrebna s obzirom na činjenicu da je orkestar zamijenio mjesto sa prostorom za igru, utaborio se na pozornici, a izvođače ostavio u podzemlju s povremenim izlaskom na nivo gledališta. I sad tu dolazimo do glavnog maga predstave, dramaturga i redatelja Marina Blaževića. Njegov potez zamjene mjesta orkestra i scene, šahovskim jezikom rečeno, zapravo je iznuđeni potez. Jer gdje smjestiti predimenzionirani orkestar, za koji u njegovom uobičajenom prostoru nema mjesta? Naravno, na pozornicu! No Blažević, svojom intuicijom i kreativnošću, upravo poput velemajstora šahovske igre, od prepreke stvara prednost. Za njega ne postoje prepreke, samo izazovi.
Blažević je u svemu promišljen, svjestan efekata koje želi postići, i uvijek spreman da s minimumom raspoloživih mogućnosti ostvari maksimalni rezultat. Neuobičajeno je i vrlo hrabro u takvom odnosu snaga orkestar – scena, radnju prostorno limitirati na relativno mali, bijeli kvadrat tla, koji se izdiže nad „orkestralnim podzemljem” poput otoka u oceanu. Ali je to naprosto funkcioniralo, i taj je je kvadrat omeđen za igru postao središtem svih energijskih silnica nagomilanih u ovoj snažnoj operi – drami. Ne treba naravno zaboraviti ulogu svjetla kao važnog scenskog elementa (scenografiju i svjetlo potpisali su Alan Vukelić i Marin Blažević), te bezvremenskih, maštovitih kostima Sandre Dekanić, koja se, po tko zna koji put predstavlja kao nezamjenjivi „dobri duh” riječkih opernih produkcija.
Na kraju valja samo dodati da je Straussova Elektra sada prvi put izvedena u Rijeci točno 110 godina nakon praizvedbe u Dresdenu 1909. i da je ova izvedba bila trijumfalna.